Čovječe, kakav blog!

Ne mogu reći da "tražim" ikoga. Ja bivam, i vjerujem da će se dogoditi sve ono što se dogoditi mora. Nije me mimoišlo ni lijepo ni ružno, bila ja u Zagrebu, Lici, Torontu- uvijek se nešto događalo, događa se i sada. "Traženje" u smislu "to do- liste", pa sad ja ću napraviti popis osobina muškarca kojeg želim, uglaviti to u raspored na način da ne kolidira s trenutnim obvezama... Ne, apsolutno ne. Čak smijem reći i: ne pod svaku cijenu, uopće.
-----------------------------------------

Radi se o priličnoj promjeni, donedavno ja sam uvijek smatrala da- ne ostvarim li se i kao supruga- džaba bilo konja vranih.
Danas iskreno ne razmišljam na taj način, iako se pod udarcem života novinama po njušci, svejedno nisam pretvorila u suviše uplašenog psa koji grize i ne vjeruje nikome. Mislim da, ma koliko strelovit bio taj kratki niz događaja koji me negdje izbacio iz orbite, postoje stvari koje su mi pomogle da se ne prodrmam u temeljima. Uz osjećaj za dužnosti i prioritete, sklona sam i žaljenju onih koji su se odlučili igrati Boga i nakaradno pristupati našim sudbinama, dovoljno sam hrabra i bahata da sam ih postavila na mjesto (i informirana o zakonskim opcijama), dovoljno milosrdna da nikom ne zamjerim ni glupost ni bolest (tek ih elegantno, imperativom, udaljim), a što se ove tuge tiče- ja vjerujem da smrt nije kraj- ni onom koji je umro, ni nama koji preostajemo. Život i dalje postoji, cvijeće i dalje cvjeta, šljive rađaju, ovedri iznad mog mjesta.

Ma koliko plakali nad prolivenim mlijekom- ono je i dalje proliveno. Tako da, vrlo brzo, postaje i pitanje inteligencije i odabira.
Također, imam nekakav osjećaj da postoji neka mudrost nad svima nama, čak određena zadanost, i da nitko nije pošteđen tereta. Istovremeno, da teret nije raspoređen na način da slama. Znam da bi se netko nakon ovakvog sranja propio, završio na psihijatriji, pohitao prvom kurcu koji se ponudi... Ja ne. Ako je već moralo biti dano nekome, neka je bilo meni. Sigurna sam da me Bog čuva i da neće dopustiti da ono što nam je dano bez našega traženja- bude takvo da nas obeshrabri i slomi.
Naprotiv, osjećam se jačom nego prije.

--------------------------------------------------

Moja valuta je sloboda. Prije svega i iznad svega.
Formiram temelje svojih htijenja, poštujući pripadajuće odgovornosti roditeljstva i pružanja djeci onog što im treba.
Nisam dužna podastrijeti formulu po kojoj to nastojim, uključuje li to preseljenje u Zagreb sad ili nekad, hoću li ili neću prodati kuću... Što vas briga (ima ih koji čitaju, a baš neću da znaju).

Svakako, ono što je moja vizija, i nebitno je li to petogodišnja misija ili nešto što sam započela prekjučer- tiče se upravo ovog komada zemlje i neba, koje je za sobom ostavio moj nesretni i izgubljeni Ita.
Ne zbog njegove nesreće i izgubljenosti, iako gajim sentiment i nema dana da ne pomislim na njegovu dušu (više ne žaleći što ga nema, i shvaćajući da je tako moralo... I neka tumače natalnom kartom sa najtamnijom zvijezdom Algol, njegovim psihijatrijskim dijagnozama, neka korijene traže gdje hoće... Ali dogodilo se onako kako je, očito, bilo zadano. I tu tuge više nema- jer svi mi živimo ovdje tek trenutak svemira).

Zbog vlastite sreće i pronađenosti.
Našla sam se ovdje. U ovakvom životu. S puno prirode, mira, s voćkama koje rađaju, s pticama kojima se divim, s noćnim ćukom, s jutarnjim crvenrepkama, s krilom punim višanja, kosilicom, milijardu metara bukve...
Nije uvijek spretno- još uvijek nisam vješta.
Ali mi je prekrasno.

I voljela bih nikad se ne vratiti u Zagreb, nabaviti solarne panele, zasaditi bašču, i postati što slobodnija i neovisnija u profesionalnom smislu, u vremenu u kojem je koješta online a nisam lišena ni diplome, ni talenta.
Doduše, vrlo sam neinformirana i mozak mi je zatrovan mainstream idejama- ako me išta oštetilo u životu to je štreberski rezon, i ovo predstavlja veliku promjenu.

...........................................................
Mislim da je do toga došlo kad sam shvatila koliko smo kratko ovdje, svi, pa i da sto godina poživimo.
Imala sam taj trenutak, u kojem sam čovjeka kojeg sam ipak voljela, kojeg sam dva dana prije divlje ljubila, mrtvog ljubila u mrtvačnici, blijeda podjednako poput njega, misleći da ću povratiti utrobu od plača.
I sigurno je da sam u tom trenutku postala drugačija.

S leđa sam pomalo odbacivala teške tone tuge, boli, osjećaja nepravde...
I ono što je ostalo kao glavna promjena jest osjećaj: kratko to traje da ne bi živio po svojim uvjerenjima.

Sloboda, Lika i hrabrost su moja uvjerenja.
Djeca su moja misija, ne samo obveza.
A ono što je baš moje- to je da ne kanim biti sputana tuđim vizijama.

U tom smislu, ja i nisam žena za svakoga.
Bilo bi potrebno, ako bude, a možda bude, pri čemu ne mora biti... Da to bude čovjek s kojim bih bila- ne onaj kojemu bih bila.

Da budemo slobodni zajedno, ako se može.
Uz sreću mojih sinova, dovoljno ogrijeva, nešto za pojesti, sapuna i tople vode...
Danas, kao najveću valutu i cilj smatram: mir, duhovnost i dovoljno humanog prostora za kontakt s prirodom umjesto betonom, za komotnim vremenom, za što manje buke i gužve koja ne vodi ničemu i navodi daleko od smisla.

Ne zanima me urbani život, ne zanimaju me muškarci koji ne shvaćaju da je sve ovo trenutak, i da je sreća često stvar dobro istreniranog uma.
Ne zanimaju me površni debili. Mislim da sam, ovakva kakva jesam, previše jaka za "makar kakvog".

Kažu da su ljudi koji prođu neki pakao, pa život promatraju s "u redu je" i smješkom, više nalik vukovima nego poslušnim psima. Istinski sam spremna ugristi svakog kretena koji bi pomislio da meni može nametnuti svoju viziju. Ali vuka bih znala voljeti. Ako dođe, a ne mora.