Čovječe, kakav blog!

U ormaru u nekadašnjoj ordinaciji djeda mog sina, gomila je knjiga. Duhovit je detalj što je na njih preko nekoliko ispisana kritika- u stilu- prenosim:

"Nakon čitanja, pažljivog i u potpunosti, zaključujem da je sramotna ova slikovnica a ne hrvatska historiografija. Sramotan je i onaj tko se bavi poviješću Like ovako površno! "- i njegov potpis.

Na sličan način je Kumin tata bacao komentare na korice knjiga. Obojica su liječnici, možda ti ljudi odu s vremenom u neku vrstu rezignacije. U svakom slučaju, kao da ma kako god živio i što god bio, moraš ispasti malo karikatura i smiješan. Život bismo trebali doživljavati neozbiljnije (ali imam problem s tim).

Kumin tata je čak u nekom trenutku, nakon dugogodišnjeg predavanja na Medicini i liječenja ljudi od najtežih bolesti, počeo zabrijavati da "osjeća povezanost" (ne znamo na što je tu mislio- ako ne i na reinkarnaciju, tko će ga znati") s carom Hadrijanom. Povukao bi se od svih i čitao njegove knjige.

Svekrov hejt na koricama ovih knjiga također sugerira osjećaj kompetentnosti da prekraja tuđa djela na način da je - i izvan svoje struke u kojoj je bio fenomenalan- on ipak autoritet i u drugim područjima, iznad onih kojima to struka jest.
Odmah sam se sjetila Kumine tate i ISTE TE NAVIKE hejta po koricama knjiga.
Zamišljam te doktore kako živčano i s puno uskličnika ispisuju frustraciju nekom knjigom koja bi, po njihovu mišljenju, trebala biti drugačija i bolja.

Ne kažem da je loše ili neutemeljeno, ali valjda ispadneš smiješan ma što činio. Čak i najbolji, oni koji najviše uspiju i postignu, tako prečesto odu u samodopadnost. Što je možda- najsmješnije od svega.
Nitko čovjeka ne može izrugati, koliko on sam sebe, vlastitim egom.
Čak i kad je s pokrićem- a tek..........