Čovječe, kakav blog!

Itin otac je djed našeg sina.
Sudski mi je priznat status vanbračne supruge (rođenjem istog tog sina- inače kad nema djece ja mislim da se radi o nekakve da li tri godine).
Čovjeka nema 30 godina među živima, no ako se naša relacija imenuje ikako, onda bi on meni bio svekar.
Ne znam iskreno jesmo li si što pošto se ne vidjesmo, tehnički nisam vidjela ni pradjeda pa mi jest pradjed, ali recimo, unatoč smrti Ita je također otac našeg sina. Otac je puno bliže nego pradjed, i iako nije doživio ulogu oca, tate, gotovo ništa i tužno žalosno koliko malo toga... Ita je uvijek bebin otac, i to je najmanje što mu se može, a i mora, priznati- jer nisam začela nekim drugačijim procesom (nepoznati leteći objekt, bezgrešno začeće, intervencija kasiopejaca... :)))
Štoviše, Ita je zaista očajnički i s toliko zanosa, želio tu bebu (i ja sam ga željela, ali Ita je bio baš ono... ajme meni) :)

Nisam posve uvjerena je li naš odnos ikad trebao biti smatran brakom, i osjećam se više Itinom prijateljicom (unatoč smrti), a i da je živ nisam sigurna da bismo ubračeni opstali.
Zato više nego "moj suprug" osjećam da točno govorim "otac našeg djeteta"- i sukladno tome i njegovi su roditelji radije Djed i Baka (unatoč smrti).
Jer ni živ ni mrtav, sa nekim naknadnim saznanjima od kojih određena ne mogu smjestiti u kontekst braka/vanbračne zajednice/partnerskog odnosa at all... Nije mi dokraja jasno što je to s njegove strane zapravo bilo.

Tako da, ako upotrijebim drugi izraz, više je u svrhu brzine natipkanosti.
Ako je već važno (a nije, nego Tarzan opet pokušava pribavljati pažnju, nedostojanstven u nepromjenjivoj činjenici da se njime ne bavim i da mi je kao muškarac neprivlačan i negativni friki gabor)...
Ita je meni Ita, te bebin tata.
Njegovi su roditelji- bebini baka i djed.
Pri čemu su, zbog upokojenosti, svi zapravo nekakva obiteljska prošlost, priča, sentiment, relikt prošlosti, kako to već biva i s brakom i bez braka kad dođe do smrti.

Svakako, čovjek kojeg nema 30 godina, može mi biti: svekar, djed, otac, tko god...
Ali ukoliko se nismo niti sreli, nekako je i prisvojnost "svekar i snaha" pomalo neutemeljena i smiješna- pa opet ne mogu ga osloviti kao "neki šta ja znam čovjek koji je tu živio i ja sam se sad tu slučajno zatekla"- i mislim da u smislu Itinog i mog odnosa gdje ne bih rekla da je sasvim utemeljeno reći da smo bili muž i žena -
puno više lijepog sentimenta,
poštovanja i u krajnjem "još se penje njihova loza",
dajem oslovljavajući ga bebinim djedom (odnosno, kako oni kažu, didom).

Hvala na tumačenjima, ovo je moj doprinos :)*