Čovječe, kakav blog!

Itu su znali svi, ali imao je malo ljudi koje je smatrao prijateljima. Te koje je prijateljima smatrao, nekako ih je baš-baš smatrao.

Međutim, kad je umro, svi do zadnjeg su rekli "ma više smo bili poznanici, ne bih baš rekao prijatelji".
Svi.
Svi do zadnjeg.
Ne postoji nijedan čovjek koji je - nakon suicida- rekao da je Ita njegov prijatelj.
Vjerujem da ih je bilo daleko više dok je obnašao tu neke političke i administrativne, kakve već, funkcije.
Danas, ne postoji nijedna osoba koja će igdje, ikome, reći da je Itin prijatelj.

--------------------------------------

U neznanju o tome tko sam mu uopće ja i bila, imam neku potrebu biti mu.
Baš i zato što su mu drugi prestali biti.
Od njega oprali ruke (nama ih, čak, poneki, pokušavajući zaprljati- jer eto to zadnje, kao po načelu igre "Vrući krumpir"- tko je zadnje dirao taj mora da je skrivio?)

Da odem u Zagreb, bila bih jedna od tisuća razvedenih žena. Mogla bih reći da mi je muž umro od srca, čak da radi u Washingtonu, da smo razvedeni i ne čujemo se jer on je u Gospiću, mogla bih nešto prosrati.

Ali neću. Ne perem ruke ni od njega, ni od naših života. Pravdi se ne nadam, ja ju imperativom zahtjevam.
I usuđujem se.
Pitati "zanima li vas što, želite li na kavu kod mene?"
Reći "šteta, on tebe jest smatrao prijateljem, a i ti si njega kad ti je malu ugurao u HEP- šupak si ti stari".

Usuđujem se kositi, pilati, flaksati.
Biti Ona Udovica.
Biti Ona Itina.
Ona Zbog Koje Se Ubio.

------------------------------------
Zaključila sam: bježati od vlastitog udesa, od vlastite sudbine- nema nikakvog smisla.
Prorekla bih si radosniju, da sam sebe pitala.
Ali ne odričem se ničega što me pripalo- ni dobrog, ni lošeg.

Događaju se neke stvari o kojima mi još nije pisati, jednom budem.
U kojima, odlučno i bez najmanjeg straha a gotovo ni obzira, otklanjam iz vidokruga sve ono što je nakanilo, na nas naprtiti križeve koji nisu naši.

Pa ipak, ja sam ta koja pristaje pomoći ponijeti Itin križ. Na neke svoje načine. Uvijek sam činila tako, i dok je živio.
Na kraju, da nema mene, taj grob ne bi obišao nitko.

A mnogi su ga, nekoć, vukli za rukav.
Ja pak nikoga.
Ali ne dam da se očešu o moj, ili ne daj Bože dječje.

Jer tko god je to nakanio, nikad se više noću nije mirno naspavao.
O nekim stvarima mi i nije pametno pisati, ali vjerujte mi na riječ.

---------------------------------------
Nikad nisam oprala ruke od njega, osim ako sam ih uprljala čisteći mu grob, braneći obličje njegovog vrta, ako se to zemlje računa.
I ne zanima me je li to zaslužio netko kao on (covert narcissist, nema greške, kolaps i sve što s time ide.)

U moru nitkova i ljudi koji mu nisu više prijatelji, sasvim slučajno sam srela svećenika iz gospićke biskupije, s kojim sam imala prelijep razgovor - i to ga je on inicirao, čuvši o onome što se dogodilo, želeći mi nešto reći.
To što mi je ispričao, i način na koji je to inteligentno, mudro i istinski božanstveno učinio- neću zaboraviti dok sam živa.

Jedna od misli bila je- "a Vi ženo, kao na križnoj postaji, Veronika s rupcem... I ne brinite, spašen je, razumije Bog".
Zanimljivo je što malo o Bibliji znam, ali sam tu Veroniku već iz nekog od onih krvavih filmova zapamtila.
Kad ju je spomenuo, zaplakala sam mu i zamolila da me blagoslovi.

I osjećam se lijepo ovog popodneva, osvježeno. To bješe maloprije, još sam pod dojmom.

"Rodi me u majsku zoru, kupaj me u bistroj vodi
Čuvam jedan cvijet kad svi drugi odu,
čuvam te dok sam živ".
Ivica Ita Bašić, 16.5.1976.-11.10.2023.
Snaći ćemo se mi, ja igram na svoju kartu- poneku izgubim, pretežno dobijem, ali definitivno idemo naprijed... Dečki rastu, ja starim, ali što me briga kad nemam celulita i prebogata sam da se smaračima bavim. Život je lijep, bio bi ljepši da si tu, ali imao si svoj put.

PS- Ja sam mu prijatelj, Ita Bašić je moj prijatelj. Tko ima problem s tim, nije problem da se pobijemo na keca, ali zaboga nismo djeca... Moj je posao da sijam kao vatromet, popunim klubove, pa strane naslovne... Puno je dobrih, ali nema do ličke.