Čovječe, kakav blog!

Ovaj blog pišem zbog sebe. Ne držim se iznad koncepta: naročito mi je drag, posebno u ovoj vukojebini i ovoj fazi života, svaki kontakt s ljudskim bićem. Suštinski, namjerno sam izabrala totalno underground blog gdje ne bih imala nekakvo neželjeno i nepozvano mnoštvo publike kao na nekim drugim portalima.

Svakako, svjesna sam i da sve ovo što pišem, mogu pisati u jednu lijepu bilježnicu s tvrdim koricama- evo imam recimo jednu s mačkom koju je moj sin rekao da ne želi jer je pederska, tako da mi može to biti dnevnik.
Opet, ne činim tako- upravo zbog ove šanse pronalaska momenta razmjene misli s nekim dragim bićem (o spolu i godinama neovisno), a i ovaj "komad papira" koristim i u funkciji toga da link imaju ljudi koji nisu članovi, neki iz mog privatnog života.
Također, u nedostupnosti opcije komentiranja svim članovima, svi znamo da se najkvalitetnija razmjena događa na PVT- često i zaključam komentare znajući gdje će se odvijati replike. Znaju biti kvalitetne, znaju biti divne.

I znaju biti s mojim ljudima iz RL.
Šta ja znam, ne volim kukati IRL, a postoji ih par za koje sam voljela da znaju- i koji su voljeli znati. Pa smo izbjegavali ta neka suvišna pitanja, kukanja i kmečanja.
A kad bismo se vidjeli i čuli, znali smo gdje je otprilike ta jeziva priča sad.
-----------------------

Svakako, ponavljam, svjesna sam da objavljujući igdje, negdje, ma koliko to mjesto bilo opskurno i ma koliko moja inspiracija i cilj nisu zadovoljavanje čitateljskih nagona baš svih onih koji me pročitaju...
Dobivam i dobro, i loše iz te činjenice- u odnosu na mogućnost pisanja u mačju tvrdu bilježnicu.

-------------------------
O "kokičarima" sam pisala- to su ti ljudi koji čitaju tuđe priče, jedući sebe ako su sretne,
a jedući kokice ako nisu- i jedu oni kokice, a vlastita pokvarenost jede njih.
To je kao s komarcima: pije krv, pa rikne. Ima toga puno, lako ćemo za virtualu, i nije novost.

Postoje oni koji imaju reći neku svoju misao, iskustvo.

Postoje "sendvičari" koji će ti uz nekoliko komplimenata sasuti vrlo zločeste misli i obeshrabrenja, pod krinkom "ja znam, iz mog iskustva" posrati tvoje napore kao da ih se tiču, zlokobno ti najaviti propast, tuge, samoće i sjebanost "toga što si usrala"
- ne znajući baš ni o detaljima oko toga tko je što usrao a gdje bio posran,
vjerojatno u glavama poravnavajući činjenicu da im nije bogznašto, "a eto, ima i goreg".

Postoje oni koji će u svemu naći neku univerzalnost, što je suštinski osnova i pisanja i čitanja: to neko naše "ujevićevsko" pobratimstvo lica u svemiru.

Postoje i dobronamjerni, oni koji napišu i iskažu tako, da je potrebno dodati "U DOBROJ NAMJERI!"- što bi, da je namjera uistinu bila dobra, bilo sasvim suvišno istaknuti.

-------------------------------

Ne žalim se, jer sam posve svjesna da tu postoji moja mačja tekica, ukoliko se ikad prepadnem izloženosti.
Zasad je se ne bojim, svjesna toga da živim najbolje što mogu, malokad na ičiju štetu postupam (možda gdjekad svoju, i to u vidu cigarete i ugljikohidrata).
Znam da se trudim, i da na kraju dana, ni uz aplauze ni uz uvrede, nitko neće pokositi travnjak osim mene (i mog sina!), da ću račune platiti sama, a da ću "teško mi je" ako do toga i dođe priznati eventualno Bogu, ma ni to, radije kao u filmu Tristo sebi nogom u guzicu i ideš naprijed.

Iskreno, živo mi se jebe za namjere- tek što one koje su uistinu dobre ponesem u dan kao razlog za osmjeh.
Istinski me raduju dobri ljudi, s naglaskom na to da ne tražim ni sućut, ni razumijevanje, ni pomaganja.

Ali uvijek me iznenadi kad "dobre namjere" koje to tako iz aviona nisu, dobivam od istih onih koji će me uputiti na potrebu poštovanja njihovih riječi- jer tu su iskustvo, godine i mudrost.
A gdje su, u zluradosti, dociranju i "kokičarenju"?

Još uvijek ne znam je li moja ljepota ili ružnoća, što sa strašću uzvratim na zločesto.
Barem toliko sam strastvena kad uzvraćam na dobrotu.
Balašević kaže da se na kraju pamti samo "nežnost i bes"- zapravo je isto, ali u oštroj određenosti i uvjetovanosti prirode onoga na kojeg se aplicira.

Puno je zlobe, i to se promijeniti neće nikad. Ono što možeš promijeniti, to je da se naučiš narugati na tuđe umišljene i patvorene dobrote. Jer ako si ravnodušan, i u isti koš stavljaš i dobre i zle, prema svima bivajući dobar i jednak, "okrećeš drugi obraz"- ne obezvređuješ li time izvrsnost i vrijednost dobrote?

Meni nikad nisu bili isti. Nikad ih nisam isto tretirala. I posve sam svjesna da će poneki "kokičar" reći da mi nick izvrsno pristaje uz narav. Kad dobije poruku da nije zanimljiv/a, da je prokužen/a, i da je necijenjen/a... u odnosu na one koji ne moraju naglasiti svoju dobru namjeru-

jer te stvari ipak jesu očite, toliko evoluirali dosad jesmo, da se ponešto temeljno u čovjeku prepozna.
Pustite me takvih dobronamjernika, molim vas. :)

Rikambi - ako opisujemo izgled
Ti si debela (30-40kg teza od mene ne i visa) osoba
Razroka zbog lijecnicke greske
Celava

Zasto nisi deskripciji sklon kad se o tebi radi?

A sto ti smeta u pisanju drugih zena i mene?
Sto nas apsolutno ne zanimas kao muskarac

Daj prestani kmecati, ispadas ocajnik i luzer.
Ko te jebe spaljotino

Kad cemo o fizickom izgledu
Sto ces kad opet netko ne bude trpan i politicki korektan

Pa ti kao jedan muskarac svojedobno
Istinito i britko i u bebu kaze

Da osobito eroticna pojava nije ni hodalica koju guras?

Pazi, povlacis za jezik. Kad dobijes po picki, politicki nekorektan, istes politicku korektnost jer te zgazio auto.

I zbog toga bi se itko trebao kaj, zaljubiti?

Ne povlaci za jezik a o izgledu govoreci, ako vec inzistiras na brutalnosti, tvoja se fotka ne moze gledati bez sazaljenja i odredjenog gadjenja.

Zasto sam sebi autogol zabijas rugajuci se za izgled?
Jesi ti svjestan uopce na kaj licis s tom trbusinom i 130kg?

Svakako, ni u 100 zivota ti kod mene, a brijem ni kod jedne na Zemlji, nemas prodju.
Mozes arlaukati kao cimpanza.

Ali ostajes prditi solo s krumpiriČima i porcijom luka.ko te jebe stari moj, nitko ti od nas nije skrivio niti ti je duzan samilost

(Koju si dobivao pa posrao. Sad imas realnost kakvu trazis: nakazo s klac klacom)

Al evo to je zajeb s istinskim jadnicima.
Bude ti zao i dodje ti ispricati se kad uzvratis.

Zato je ok dok te napadaju.
Kad ti je sve oprosteno- a ja sam nadomak da oprostim- znas da si jadnik i crkotina.

Rikambi sorry, jebote kad razmislim o tebi- mozda ti je jedini adrenalin u danu isprditi svoju zlobu.
Mozda se doista nadas da ces ijednoj biti interesantan.

A jest ces grah iz konzerve dok te slucajno ne nadju i do zadnjeg dana bit ces ruzan, sam, ogorcen.
I pitanje je i kako bismo mi na tvom mjestu.

Sjeban si i necu te vrijedjati. Mrtvog psa se ne udara. Ultimativno zaljenje nekoga je kad shvacas da bolje ne moze, i da ima sve razloge biti zao, svjestan da sebe mora trpjeti, gledati i to sve u samoci, s kojom konzervom hrane i cekajuci asistenta da mu pomogne uci u kadu.
Necu biti takva da ti ista zamjerim, tuzno je zamisliti a kako li biti.

Ali opet- ne srati da imam dobre namjere.
Nemam.
Smatram da je takvim debilima mjesto na lijecenju i da se drustvo takvim pojavama ne bavi.

U stilu- ko ga jebe, nije vrijedan.
Zasto ga nitko ne suportira?
Nije ni on kriv.

Vjecno ce biti sebi heroj sto je prezivio- a i sam se zba pitati za koju je pizdu materinu prezivio.
I tu na scenu treba stupiti humanost.
Koje nase drustvo nema.

Iskreno, nemam je ni ja, ne na nacin koji bi zelio. Meni je naprosto u svakom smislu odbojan.
I eto, da to stavimo isto ad acta.
Riki, praštaj- nemam rjesenje za tebe, to je valjda tako. Drz se