Čovječe, kakav blog!

(koga zanima, pročitat će i potonji post).

Mislim da sam najviše u životu nepotrebnih napora, uzrujavanja i nelagode doživjela - potcjenjujući nečije ozbiljne mentalne defekte. Često ih, usprkos obrazovanju, nisam adekvatno ni priznavala niti ozbiljnima, niti mentalnim defektima.
Jer kao, ja prihvaćam. Ljubim različitost. Družim se s umjetnicima, i brijala sam u Thaliji kod ZKM-a u mladosti. I volim pomaknute ljude.

Ako se uz tu pomaknutost uoči neka dirljiva ranjivost, javlja mi se gotovo muški instinkt da zaštitim, istodobno bablji, čak ne ni ženski. Baš kao baba kakva lička, odmah bih ja pitala, metaforički, jesi gladan i imaš li toplih čarapa.

Primjer je Rikambi- prva sam krenula u obrane njegove neshvaćenosti, zvala ga telefonski kad mu je umro otac, slušala njegov otežani govor preko telefona. Naravno da je, iskrivljenog vizira sam po sebi, sve shvatio krivo. Naravno da je opasno kad te se dočepa netko tko je (a možda i s razlogom i argumentom postojano?) suviše gladan ljudskog kontakta i pažnje.
Neutaživa glad, nerealna očekivanja, halucinacije i užasna arlaukanja kad ne bje po (iracionalno) zamišljenom, i umišljenom.
Zajebane su te fatamorgane odbačenih i predugo usamljenih.

--------------------------

Lako ćemo za to. Događalo mi se to i u životu, pa i ovo aktualno.
Ni na kraj pameti nije mi bilo zapitati se postoji li razlog da je I. živio s majkom do njene smrti u njegovoj 45-oj godini, zašto nam nitko ali nitko u kuću ne ulazi. Vjerovala sam- a jer sam željela vjerovati- da je posve logično to da je on bio "okupiran karijerom". Logično je bilo da je bio pročelnik Perušića, dok su za odnose i ljude vremena ipak imali i Obama, i Biden, i Trump, i Clinton. Da je razlog bio nešto drugo, što se potvrdilo.

Često sam polazila iz pozicije precijenjivanja vlastite moći; i podcjenjivanja tuđe nemoći.
I jako, jako često sam koješta što je naprosto poremećeno trpala u "drugačije", "originalno", "rijetko".

Danas, ako mi se netko predstavi u stilu "ćao, ja sam idiot i ne bi me rođena mater trpjela" ja nemam navadu brljati po tome, kao po kanti Jupola punoj govana u kojem je, negdje, možda, jedan biser.
Prije me fascinirala tuga tog jadnog bisera u Jupol-kanti dreka, i baš bih ja brljala da to nađem- nije frka, samo da skinem prstenčiće i uronim ruke u drek, a mogu ja i zubima što da ne.

-------------------------------------

A onda sam se pitala- ženo, jesi li ti idiot?
Mislim da bih i danas tako brijala, bauljala i čarlijala, da nisam angažirana davanjem sasvim dovoljno na obiteljskom planu (imati dvoje djece a nemati suvislog i ikakvog supruga, budimo realni, sasvim dovoljno okupira sve nagone da daješ i ne tražiš ništa zauzvrat).

Jesi li previše neusuglašen sa sobom da možeš normalno komunicirati?
Imaš neke probleme zbog kojih ćeš mi se usrati u život, raspoloženje ili trenutak?
Obrati se liječniku ili ljekarniku, jebe mi se.

Zvuči surovo, ali valjda je do davanja. Valjda je i do shvaćanja koliko me unazadilo. Da nisam dužna, a da nisam ni kapacitirana, da nisam jebeni Batman iako nosim (što doduše jest vizualni zločin) tajce. I uostalom, da imam pametnija posla.

Sve te vrste težina i napregnuća, bar su nešto što smijem dobrovoljno odbaciti (uostalom, velika većina ljudi to inicijalno čini, bez jebemti... I u pravu su, nisu bezdušni kako sam mislila uvijek. Naprosto su u pravu.)

----------------------------

Ima nešto u onoj "nađi nekog s kim ti je bolje, jadan možeš biti i sam".
Obično je zapravo magijsko vjerovanje ta ideja da ljubav/prijateljstvo kardinalno mijenja čovjeka.

Češće se nađeš u situaciji pišanja uz vjetar i sviranja kurcu prema suncu/pizdi prema zvizdi.

U filmovima i bajkama, od kapi ljubavi cvjetaju polja cvijeća.
U realnosti- ako je zemlja neplodna i sjebana, možeš ti do mile volje zalijevati.
Još ćeš ispasti: nadobudan, naporan, kreten.

I umorit ćeš se.
Jebeno ćeš se umoriti.
Zaprljat ćeš se brljajući po dreku, napipavajući skliski biser koji se možda i ispostavi za kamenčić.

Moja poruka svim mladima bila bi: ne nadaj se čudima. Biraj društvo. Bolje ispasti prepotentan, bahat i hladan- nego završiti traumiran nekim stvarima koje su, objektivno, poremećaj.
Možeš se čak zadesiti kao svjedok- a time neminovno i sudionik- nečijih ekstremnih poteza.

Što ti trebaju mrtvačnice (ili u nekim drugim slučajevima, šta ja znam, policije, hitne, uopće traume kao takve)?
Zauzdaj znatiželju i određenu opojnost "neprilagođenih" i "drugačijih"
Valuta je biti normalan, iz normalnosti izlaze zdravi odnosi, čak zajednički rast.

Uvijek sam na leđima vukla neke sjebane ruine, nekakve alkose, idiote, drolje- ne znam isto koji je to sindrom, ali često je kod psihologinja i sličnih.
Jebote, umorih se a što sam postigla? Eventualno sam si povisila tlak i fasovala 2-3 sijede.

------------------
Odjebi je pola zdravlja. Nek bude neshvaćeni pjesnik svojoj mamici.
Nek bude genijalka ali malo luda svom tatici.
Jadan možeš biti i solo, pri čemu nećeš biti ni kriv ni dužan kad evidentno prolupala osoba svoje nesreće svali na tebe
- ma što pokušavao, bio i želio.

Kad mi tip zausti o tome da ima problem s alkoholom/drogom/financijskim krahovima/čime god... Hvala, doviđenja, dovoljno svojih sranja imam.
Ako jednog dana budem imala instinkte i iluzije, budem slobodna od toga da se ionako dajem danima i noćima- može se biti humanitaran s djecom, starim ljudima...

Ne nužno s bezobraznim i poremećenim individuama, koji su često i sami donekle krivi.
(Osim što, recimo, i Hitlera možemo gledati kao malu rozu bebu koju je nešto sjebalo?)
Ja sam s tom igrankom završila.
Nemam više mazohističke porive.

Vrlo lako kažem "ko te jebe, imam svoje brige" - i na prvi znak da nema balansa u uloženom i dobivenom samo kažem "ajd u kurac".
Kamoli da bih trpila virtualne, i uopće ikakve, mentalne pacijente s kojima bi se trebao baviti sustav i razne klinike.

Imaš PTSP? Imaš si i uputnicu prek socijalnog. Mene buš maltretirao? Idi objasni sucu.
Malo sam Karen? Ma dašta sam, nemam grama milosti za sadiste, ma što ih takvima učinilo.
Imaš si: psihijatriju, utoku, snađi se kako god. Imaš si i nekog tko ima strpljenja.
Ja? Not gonna happen. :)

ahahaha, genijalan odgovor na pvt

da, da, baš slično kao u "Me, Myself and Irene"
u redovima takozvanih nezainteresiranih i okrutnih ljudi- ima zapravo puno i: priučenih i osvjedočenih!

odlično, nasmija me svojom usporedbom- nadam se da uživaš u toj fazi :)))))))))