Čovječe, kakav blog!

Nešto se obilježava, što znači da je opet na trgiću razmjerno loš bend s pjesmama "Prsten i zlatni lanac", "Drska ženo plava" i evo trenutno se do kuće čuje lagani odjek "Neću tvoje oči zelene".
Seljačizam, no dobro, bilo me i na daleko većim krševima.
Onako kako ja zamišljam da je trebalo biti- otišli bismo Ita i ja bar na sat-dva, mada nisam sigurna bismo li, ali eto ja sam večeras to sve zaobišla s knedlom u grlu (i to ne onom od šljiva s kojima sam se danas izjebala ko nikad ničim... joj ljudi, da je seljak biti lako bio bi svatko... ali opet ja selo volim i uvijek sam željela živjeti u ovakvim kulisama da ne mogu reći- sanjala sam ovakvu kuću, vrt, sve... Zbunjuje me sve to skupa, i zašto su kulise takve, a predstava tako krvavo drugačija nego što treba kome. REŽISERU, ŠTO ŽELIŠ TI DA OVA GLUMICA IGRA, NE KUŽIM KOMBINACIJU? Što smo sad to tako strašno zglajzali, ma ni ja, kamoli klinci? Što je to jebo te sunce.
Moram li ja predati ove divne kulise? Je li ovdje moja predstava? Znam molitve Bogu započeti s "lijepo Te molim samo objasni pa da znam kaj, di želiš, kaj točno želiš, uputi me"- kao zbunjena amaterska glumica koja propitkuje je li redatelj pijan ili lud, je li ovo nešto eksperimentalno, o čemu se radi... Daj ono...

Pa i prave princeze su najebavale, evo na ovaj datum, piše portal neki, pogine jedna Lady Di. Očito se ružne stvari događaju, čak i pravim princezama, a kamoli nama koje smo kao djevojčice maštale biti princeze).

Evo sad svira "Hajde noćas mi dođi svega mi donesi"- kakve sam sreće meni bi tip dofurao pismo s antraksom. Jebem ja mater svemu tome više.

I tako vam ja obišla taj trg kao da me se ne tiču fešte. Doista, i ne tiču me se.
S druge strane, dođe mi za inat i životu i Iti i ovom mjestu, platiti nekog jebozovnog Hercegovca ma samo da se razbaca po tom trgu sa mnom kao da sutra ne postoji, dodatno mu tutnuti 200e u džep da me zažvali, ma samo da imaju što pričati svi ti konji koji ružno o svemu tome pričaju.

Napisat ću, možda, jednom knjigu o tome što je to sve bilo. Donekle još uvijek jest, šok je prestao, tuga se nadišla, sve racionalno je istisnulo one neke beskrajnosti sažaljevanja, samosažaljevanja.
Ostalo je jedno wtf.

No, čak i ti ljudi koji se raduju, tko zna što im donosi idući dan ili godina. Tko zna što im je u duši.
Ne tako davno, bila sam najveselija. Učinila sam, sa svoje strane, sve da ispadne dobro- dušom i tijelom.
Ispalo je to što je ispalo.

Nije to tajna neka, događaju se loše stvari nezasluženo i neočekivano. Ne moram nabrajati, samo otvoriš bilo koje novine ili portal- nisu ljudi krivi ni za ratove, ni za nesreće... Pa opet se događa.

Možda je najstrašnije kod ovakvih događaja što promijene tvoj doživljaj života.
Nema to veze s time da ne funkcioniraš... Da se drogiraš, ločeš, vučeš po psihijatrijama... Da gledaš u jednu točku, ne skuhaš ručak ili prestaneš s peglanjem, turpijanjem tvrde kože na petama... Ne.
Sve je s te strane dobro, još te i tjera moranje, ma i inat, "neće tebi falit ništa e ja se kunem" mantram od 25-e pa mogu i sad puta dva.
Sve je to OK.

Ono što je drugačije, to je da- recimo- gledam to veselje. I misao mi je: čemu, tko zna što će se sutra loše dogoditi.
Pogledam lijepog muškarca, ma i u kuću ga pustim, pa pomislim: ajde u kurac, tko zna što ćeš mi ti napraviti.
I sve je postalo, kao u onom vrhunskom citatu Virginie Wolf, pomalo to do lista stvari koje moram odraditi, pa dobiti slobodu ne sudjelovati ni u čemu.
Ita mi je život razgolitio do samih koščica- ne, ne umišljam da sam postala mudra. Ali shvatila sam krhkost, prolaznost, nepredvidivost, okrutnost.
Nisam narav koja se preplaši. Ali na rezigniranost nisam imuna.

Motiv mi je jedino što volim djecu. Uz još nekoliko ljudi, od kojih se možda suviše udaljavam svjesna da nisam (još) ona stara... Zapravo, jedino što mi ima smisla je priroda.
Mogla bih mjesecima ne progovoriti ni s kim, što se mene tiče.
Mogla bih nikad više ne kupiti si nijedan komadić robe.
Čitav trg pleše i pjeva- ne, nije problem što ja ne plešem i ne pjevam.

Problem je što razmišljam o tome da je tako naivno i na kraju uzaludno plesati i pjevati, kad se događaju tako loše stvari kakve su se nama dogodile.
I puno toga što djeluje kao moja "snaga", apsolutno je obzir prema djeci, da nemaju memoriju na čudnu mamu koja je na takav način poimala svijet, u glavi zbrajala koliko još treba "sudjelovati u svijetu" dok oni poodrastu, razdragana ali i uplašena koliko je ovaj jednogodišnji maaaaaaaali.
A ja tako stara, ne kronološki, ne to.

Ono što je možda faktor, to je da bih na takvim igrankama ja uvijek bila ona koja među prvima krene, i zadnja stane, đuskati, plesati, to u suštini jesu moji tereni. I tad sam znala misliti o smislu, ali besmisao me nikad nije dotaknuo, do prizora oca moje dvomjesečne bebe obješenoga I NASMIJANOGA u dvorišnoj zgradi.
Nije to više stvar depresije, tuge ili šoka.
Postalo je stvar besmisla, i taj me osjećaj dugo grize i načinje.

Da čujemo koja je sad pjesma? "Pjevam danju pjevam noću". Očito je đir bosanski, blizu nam Bosna, fina je to glazba.
Da si zvijezda sele moja, da si među zvjezdicama... Podsjeća me na moju Almu. Da, i s njom sam voljela plesati, izlazile smo na razna weird mjesta.

Uglavnom. Čudno se osjećam večeras. Imam tu neku knedlu u grlu.
Nije to zavist prema ljudima koji se vesele, nemojte što krivo shvatiti.
Ali je tuga što Ita ne pleše, što ne plešem ni ja, i što, naposljetku, imam tu neku čudnu promjenu u doživljaju gdje mi se čini da je obesmišljeno zaplesati, nasmijati se, veseliti se.
Samo želim sve odraditi korektno i časno.
Jedini razlog zašto želim živjeti još xy godina, to je što želim da se imaju klinci na koga osloniti sve dok sam im potrebna, pri čemu me oduševljava koliko je stariji sve veći, i plaši što je ovaj mlađi toliko bebica da ću morati još dugo kako god znam.
Inače bih poželjela- ne sad ono "da me nema", ali bilo bi mi sasvim svejedno hoću li s 40 ili s 80.

Jer, budimo iskreni, ne zamjeram ja njemu ništa. Ali napraviti takvo sranje, zapravo, maksimalni je zločin prema bližnjima.
Samo, o tome se ne priča niti se za to odgovara. I da mu želim reći, a ne bih ipak ni rekla sve da mogu, ne bi me čuo.
Ne možeš ništa s tom činjenicom, a ne možeš je ni izbrisati.

Evo, Škorina "Juliška", na to sam s prvim mužem ludovala jedne noći vani.

Nije tuga. Obesmišljenost. Kao zemlja nakon požara, ili tako nečega. Nije ni razmaženost, znam da nisam jedina koju je zadesilo nešto loše. Ali ovo je bio baš gadan nokaut, bojim se da neke posljedice kužim tek sad.

Grozno je imati 37 i osjećaj da baš nikad više neću zaplesati.
Ja bih se ovog trenutka mijenjala bilo s kojom od 67, preračunavajući da do tih godina nikome više nisam dužna.
Jer sve što dajem, a imam kome i kompromisa tu nema, počinje svakog jutra s "Bože, daj mi snage za ovaj dan".
I Bog mi uvijek da snage, nijednom me nije zeznuo.
Pomalo je sve to robija, izdržavanje neke kazne, pri čemu ne pamtim da sam skrivila.
Tko zna kako to ide i je li na kraju sve neka sudbina kojoj ne možeš upratiti logiku.

Što je da je, zaobilazim veselja i zaobilaze ona mene.
Bit će, takvo vrijeme. Kažu, ništa nije vječno. Pa nek ispadne što već ispasti treba, sudjelujem u nužnom, promatram bez oduševljenja i s ogromnim guštom trgam svakog zadnjeg dana u mjesecu stranicu s kalendara.
Veseli me što vrijeme prolazi, što to nekud odlazi, što ostaje sve manje toga.
A bend svira... Evo, neka meni nepoznata pjesma. Ko ga jebe, prozore zatvaram, idem spavati.