Čovječe, kakav blog!

Probudila sam se, obukla (jedinu) svečanu haljinu koju imam, kosu svezala u punđicu, iscrtala obrve, izvukla trepavice, obula lijepe crne sandale, i za završni touch: moje prelijepe Disquared sunčane, crveni ruž i tri šprica Armanijevog "My way".
Po načelu: jebe mi se, ako sam već nokautirana, isti mi je kurac pijem li kavu doma nokautirana, ili vani nokautirana.

Umjesto u auto, bebu sam posjela u kolica. Bez grča, bez da me jebe išta, bez jedne milisekunde razmišljanja, uputismo se do grada.

Ne kažem da su se događala ne znam kakva čuda, ali pred dućanom sam se ismijala s jednom bakom i njenim sinom (neka zajebancija oko cigareta) kako dugo nisam- vrištali smo doslovno kao tri tuljana- taj tip i ja smo se nešto smijali kako možemo bez ovog, onog, ONOG, ali ne bez cigara... I tu je nastala neka petominutna smijalica...

U parku (pored onog mjesta gdje su sinoć za NOĆ ŠIŠMIŠA- ...ako već želite znati tko je Batman... svi plesali osim mene), danas sam JEDINA JA sa svojim sinom imala najslađe, čarobne trenutke- samo naš "ples"- jer PRVI PUT je probao konjića, ljuljačku i tobogan. To je bilo takvo veselje, prvo se bojao, još je pinku presitan za sve to, ali neustrašiva je narav pa se brzo prestao bojati i počeo je biti sebi najvažniji na svijetu kako BEBA ZNA.

Nakon toga, u kafiću započesmo razgovor s dvoje ljudi. I dragi moji, ja dobijem od tog sredovječnog, finog, uglađenog, civiliziranog bračnog para TAKVU podršku. Ja doživim čuti "ma ne damo te u Zagreb, ih oćeš pičku materinu ti se sklanjati kome, znamo mi odakle vjetrovi pušu...." i evo do maloprije je trajalo.
Čovjek je ISTI Zvonimir Hodak, meni inače najveća faca, isprva sam mislila da je on. Za kraj sam mu rekla da sam, kao mala, kad bih čula "Ličanin" pomislila na nešto bistro, veliko, nalik Velebitu pa sam se razočarala, ali da mi je danas vratio vjeru u to. Gospođi sam rekla da je lijepa, inspirativna.
Što su oni meni lijepog izgovorili, neću prenijeti da ne ispadne da se hvalim, ali neću zaboraviti...

Vratila sam se doma s usnulom bebom u kolicima, stariji sin je pitao jesam mu kupila kaj i dao nam puse, a ja sam zaključila:
nakon sinoć kad sam usnula braneći se od veselja i muzike,
mora da su nada mnom noćas plesale neke dobre male vile,
jer jutro je bilo sasvim drugačije.

I, pošto sam se time vodila, nisam propustila: s Pjerom sam u parku (bili smo sami) bila jedina koja je plesala,
baš kao sinoć jedina koja nije plesala. Napravili smo par okreta, između konjića i tobogana.
Za inat!