i tak

Sunce je milovalo prosjede obrve i bradu, a malo i lice skriveno iza neurednih dlakavih pokrivala. Sjedio je na klupici koju je sam napravio i gablecovao suhi kruh sa malo vode. Njegov čoškić, kako je govorio, odobrili su mu stanovnici zgrade u kojoj je radio kao domar, uglavnom čistač. Mala podrumska prostorija kraj koje je bila praonica rublja za stanovnike zgrade, bila je njegova spavaonica, njegov restoran finih jela, njegov mir i njegova pokora. Mnogi psi čiji su gazde bili iznad, ili mačke, pa i jedan bijeli tvor i dva bijela miša, našli su hranilište u toj njegovoj sobici, kada ih vlasnici više nisu htjeli držati u svojim prostorijama. Držao je zgradu urednom i svi su bili zadovoljni. Malo novaca koje je dobio zauzvrat i taj velebni smještaj, njemu je bilo dovoljno i nije se bunio.

Žvakao je koricu kruha, ispečenu kod lokalnog pekara, inače domaćeg čovjeka...iz njegove domaje. "Njegove domaje" - jedne prelijepe zemlje koja je silovana i izmučena i iz koje je morao pobjeći. Nije bio kriminalac, nije bio gad, nije bio čovjek niskih pobuda i strasti...ali je baš zbog toga morao otići. Svaki je dan tugovao zbog toga, ali je jedino tako mogao naći neki mir i spokoj. "Balans", kako je govorio..našao je balans. Dovoljno patnje da nastavi dalje, dovoljno mira da može razlučiti i o tome razmišljati.

Ptičice su ga saljetale i odvajao im je mrvice svog kruha i dijelio s njima. U čep boce iz koje je pio vode, nalio je malo vode, ptičicama za okrijepu. Preko zime je bila ista slika. Svaki je dan svojih pola sata gableca prosjedio na toj klupici sa ptičicama oko sebe.

Stanari zgrade su ga voljeli iako nisu imali neko dobro mišljenje o njemu. U razgovoru kratak, pomalo mutav, mislili su da je retardiran, pa ga nisu previše gnjavili. Nisu ni imali zašto. Sve što je dogovorio sa starim vlasnikom zgrade, držao je uredno i kroz sve te godine nitko nije imao prigovora. Stari ga je gazda jako poštivao. Govorio je o njemu u superlativima, no nisu ga mogli razumjeti ...ovi novi stanari. Kako je stari gazda preminuo, superlativi su nestali, a on je i dalje odrađivao svoje i koristio svojih pola sata dnevno za svoju priči sa ptičicama.

Nisu znali, stanovnici zgrade, da su to bili vrlo važni razgovori. Da su te ptičice potaknule mnoge priče i pjesme koje su uredno pohranjivane na serveru jednog portala kojeg u svojoj mladosti pokrenuo. Da su svojom živosti davale i njemu života u kojem je, mirno, živio.

Stara je ruka klonula, korica kruha je ispala. Ptičice su je podizale i donosile u krilo starog čovjeka i očekivale da im on dobaci mrvice. Sjeda je glava bila oborena na stara prsa, a posljednji je dah nestao u kovitlacima ptičjeg prhanja i poletio zajedno sa njima u kovitlace nekog drugog života. Možda boljeg, možda tegobnijeg.

Godinama poslije...

Delegacija lokalne uprave je stigla pred zgradu pred kojom su već bili okupljeni stanari, vidljivo zbunjeni, već prije obavješteni o ovom svečanom događaju. Nakon kratkog govora, u kojem je bilo spominjano ime nekog čovjeka, velikog pisca jedne lijepe zemlje koja je iznjedrila tisuće velikih ljudi. Govorilo se i na jeziku te iste zemlje. Stanari nisu razumjeli, kao ni prije. Prihvatili su sve sa pljeskom.

Pljeskali su i kad je pokušaj postavljenja ploče na ulazu zgradu bio prekinut...kada je unuk starog gazde zahtjevao da se ploča postavi malo onkraj, na sunčanom mjestu, iznad klupice koja je još uvijek tamo stajala, prekrivena izmetom ptičica koje su i dalje dolazile i pričale, ali ih više nitko nije znao slušati. Tamo gdje je njemu kao malom dečkiću znao pričati priče iz ptičjeg svijeta.

Sada stoji tamo, ta ploča. Klupica je istrunula. Ptičice su zaboravile priče, jer ih nisu imale kome pričati. Zaborav je raširio svoje ogromno velo i prekrio sve.

Tu i tamo, nakon par tenutaka čekanja da server učita portal, zasjaje slova na nekom zaslonu. Prelije se ptičji pjev preko redaka kroz rupice u slovima, kroz razmake između riječi, kroz prazan prostor između redaka. I sjaji, sjaji na zadnjim riječima upisanim...

"Još uvijek nas ima!"

da ne bude prazno :P

https://www.youtube.com/watch?v=sFpGkvlnIFc&ab_channel=Ellis

iliti kao muzicka pozadina :)

Ovo je bilo zaista lijepo za čitati..ironično jer...i suze su mi potekle ali....baš me onako ...toplina preuzela:-)

vidiš? :)

jos uvijek nas ima :)

Naravno da nas ima i dok smo živi ...biti će nas:-)

https://www.youtube.com/watch?v=3XqqkrJENB4

još uvijek nas ima ali sve manje dolaze novi :)

a nama ostaje emisija mikrofon je vaš

i onaj zemljani miris :)

gea no 5 :)

https://www.youtube.com/watch?v=sElE_BfQ67s

Dobra je i ona - Zar više nema nas Massimo i Neno Belan....od vremena tog bez dodira tvog ;-))))
Za tren su prošla ljeta i zime ;-)))