Vila Sila

moj div je došao po mene u brodiću nalik na patku, jedva nešto većem od jedne kade. Sjeli smo svatko na svoju stranu, da se patka ne naginje na stranu i ne kruži, umjesto da ide ravno. Govorio mi je da budem mirna jer moje sise ruše patki ravnotežu. Otvorila sam kišobran. Imam finu porculansku kožu, a ne ko ove ženšturače sa mora što imaju tvrdu kožu ko kornjače. Popila sam jednu putnu tabletu da ne rigam. Bila sam puna sendviča od parizera, šunke, sira, jogurta, čipsa, čokoladica, ma prava gozba za morske pse. Sigurna sam da bi nas opkolili u trenu da znaju što sam sve požderala na putu ovamo. Plovili smo tako dva i po sata, ja polusnena. Valovi su mi sjebali mozak i postali halucinacija. Gurnula sam mu stopalo među jaja, čisto da razbijem morsku monotoniju, al sam se iznenadila.
- Pa ti si zaboravio ponijeti kurac. Gdje je?
- Čeka te na otoku. Čekaj još malo.
- Dobro. Nadam se da je tako. Ne bi da ti je i kurac uzeo godišnji odmor.
- Nije. Ne brini.

Došli smo. Baš impresivna nakupina stijenja i kamenja. Za razglednicu super, za život ne. Cijeli otok je bio 6 kilometara dug, a na njem samo 4 osobe; svjetioničar, ja i moj Robinzon i lik bez noge koji je bio vlasnik 200 ovaca. Ostavili smo patku u maloj uvali, i onda se penjali dvjestotinjak metara uzbrdo po kamenom puteljku uz koji su bile pobacane ovčje lubanje, dekoracija valjda, samo da ne bude i ljudskih, do jedine kamene kućice koja je postojala tamo. Vlasnik ovaca i kućice nas je lijepo dočekao, sa širokim osmijehom iza kojeg se skrivala sreća jer eto dočekao se kretena volontera. Mom Robinzonu je gurnuo kantu i nož u ruke, a meni zdjelu i krpu. Taman je zaklao janjca tamo u nekoj kamenoj šupi iz koje je ispuzao potočić svježe krvi. Poskočila sam u stranu da ne nagazim. Fuj I Smučilo mi se, čak mi se parizer pobunio, kad je moj div iz šupe izvukao kao šlauf valjda kilometar janjećih crijeva. Pozlilo mi je. Pobjegla sam u kamenu kućicu, a tamo novi šok od kojeg sam se doslovno upišala u gače. U kuhinji je ovca jela sa stola, a cijeli kameni pod ispod nje bio je prekriven gušterima, a štakor mi je pretrčao preko stopala. Jaoooooo…glupača, dolazak ovamo ravno je samoubojstvu. Ne znam dal' ću preživjet ovo. Kasno poslijepodne, na stol pod starom maslinom, gazda je ponosno stavio pečenu janjetinu, a ja sam bila ponosna na se kad sam se prisilila da jedem, samo da ga ne uvrijedim. - Jao…ubijte me.

Spustila se noć, eh, tek tad je počeo pravi horor. Cijeli dan nisam kakala, odgađala sam zbog stresa od svog tog putovanja, i svih ovih šokova na otoku. Došlo je vrijeme da se napokon userem u miru kako spada, ali, hm…, gdje ću? Kako naći na otoku sigurno mjesto za sranje? Kakanje u mraku, bilo mi baš prava trauma. Bilo me užasno strah da kad čučnem da mi se u Caricu ne uvuče nešto što nije kurac, pa sam naredila svom Robinzonu da stoji kraj mene, drži me za ruku i…
- Pjevaj. - Zapovjedila sam mu.
- Jesi luda, zašto da pjevam?
- Pjevaj kretenu, ne želim da slušaš kako serem. Pjevaj, jebote, što ti nije jasno?
- Što da pjevam?
- Bilo što, samo daj.
- Lijepa naša domovino, oj junačka zemljo mila…

- 2 -