HIPOKRIZIJA

integritet, poštenje, moral

Znaju li neki uopće što je to?

Najveći smijeh me uvijek hvata kad se sjetim te riječi jer me upravo ona podsjeća na najveće izigravanje njena smisla!
Naime, ta je riječ imala svoj smisao dok ju HDZ nije upotrijebio kao svoj izborni slogan (još na prošlim izborima) a onda ga zasrao do balčaka (tak se to veli) oliti profanirao toliko da me od tada ta riječ stalno podsjeća na njih!

Pa kaže hrvatski jezični portal da je to...

„koji je dostojan povjerenja, koji ne izaziva sumnju, koji je autentičan”

Pa sam se opet nasmijala, ovaj put ne zbog HDZ-a već zbog sebe. Jednom davno, jedan čovo, baš ovdje na blogu reče: " a praštati, kako je znala praštati..."

Ali, svakom od nas po zaslugama? Jesam li ja vjerodostojna?

Moš me rezat uvijek po istom mjestu, ali moja reakcija...kod mene se zna kaj je a kaj nije, kada je i kada nije, poginut za pravdu! I zna se tko je prvi (moj partner), tko slijedi (djeca)...a tko je treći, naprosto, slijedeći. ili zadnji!

Nije da sam ljubitelj ladica, ali ljudi koji me jednom izdaju, oprostim. Ljudi koji me opet izdaju, pređem. I opet. I tako preko nekoliko puta. Potom zaboravim da su mi bili važni i više ne opraštam. Jer mi više nisu ništa! A kad su mi ništa, mogu biti svašta. Ali, moj partner dok ga imam, je prvi! Ili ga nemam. Čak i kad su djeca u pitanju, partner (suprug) je van toga. To očekujem da sam i ja njemu? Nisam drugotna, osobito nisam od onih krotkih ženica koje će šutjeti u kutku, dok on s dečkima...cuga, karta, igra nogač ili neku sličnu intelektualnu važnu stvar? Uglavnom s takvim nisam niti imala posla. Moji muškarci su bili posvećeni meni a ja njima! Nikad im ništa nije samnom falilo, osim kaj je preteklo? Jer, uvijek sam mogla više, bolje nego li oni i to je uglavnom bio problem. Muškarci ne opraštaju ženi kad je bolja od njih, čak niti kad su egal?

Imam dosta bivših s kojma sam dobra. Ovo „dobra” treba shvatit uvjetno, jer u stvari, nisu mi uopće bitni. Za njima ću posegnuti tek tako, javit ću se ako zovu, popit kavu ako pitaju ili ako je meni dosadno u životu pa ja pozovem, pomoć ako mogu ili od njih zatražit (recimo da imam kredita kod svih)...ali, oni nisu u mom vidokrugu i ne zaslužuju ništa! To ako im ja ipak nešto dam, moja dobra volja. Nipošto dužnost, obveza ili suosjećanje! Ima i onih drugih ljudi (muško,žensko nebitno), s kojima sam desetljećima (u jednom slučaju i pol stoljeća) dobra! Nisu oni idelani, nisam niti ja, ali ono što nas veže, ta čvrsta spona i vjerodostojnost je bitna! Svatko može pogriješiti, pokleknuti, ali ako vidim da je netko svjestan greške i ne želi ju ponovit, ako želi i može bolje, ja sam uvijek tu! jer i ja mogu bolje i trudim se.

Tako funkcioniram i s djecom.
Jedna kćer zaslužuje i pružam sve, iako je to tako malo! Ali, da mogu i ako treba, kad treba, krv bih dala! Jednom, nekoć kad je trebalo i jesam, sve.

Drugoj kćeri sam isto dala sve, čak i više. No, očito bje to premalo. Tako barem ona misli i osjeća. I eto nas danas, tj dugo već svaka na svojoj strani, daleko od očiju i srca. Jer, i ono malo kad i ako se vidimo, začas počnu frcat iskre i sve ode u P.M. I tako već desetljećima. Ona je nesretna sama po sebi. Još nisam vidjela nikog tko je tako nesretan a ima tako lagodan život? Upravo ju je novac takvom učinio. Ima sve, ali nema ništa. Boli me srce zbog nje, ali ne dam se više maltretirati. Dugo godina sam bila vreća za boksanje, za njezine frustracije, psovke, krivnje. No, onda je jednom onako lagano, došao dan kad mi je postalo svejedno. Pače, moj mir mi je bio važniji od viđanja unuke jednom mjesečno u „propisanim” uvjetima, uz obvezne „upute za upotrebu” i slične pizdarije!

Zadnji put me poslala u pičku materinu (zato što sam nešto rekla što joj se nije svidjelo, iako ja ni danas ne znam kaj je to), pa sam ja tamo i ostala. I tako već mjesecima, nenormalno stanje je stanje redovno. Unučica ima već deset godina. Mogla sam bez nje prije, mogu i sada.

Moj dragi jednako stalno čini iste pogreške, bilo u koracima bilo u faulovima. I ja stalno praštam, pa razgovaramo, pa ukazujem, pa pokušavam istjerati „loše navike” iz prošlog braka, života ili pak radim kompromise, jer ga volim, jer me voli. Trudim se, a trudi se i on! No, uvijek se iznova sjebe na istim stvarima. A ja više ne nalazim opravdanje u onome „tako je živio 50 godina i treba mu vremena za promjenu”! Nemamo vremena. Ni ja nisam imala toliko puta niti drugu priliku, a kamoli pedesetu?
That's all, folks

P.S.
Ne nisam pogriješila kaj je ovo vani! Nakon čitanja "O čemu ne govorimo" bilo mi je jasno da nas ima koji govorimo. A što vam ja mogu kad ne čitate i imate alibi? Možda meni više ne treba alibi prema nikome, osim samoj sebi!

ha ha ....sada sam ja prva budala u selu zvanom blog?

odoh udarac o gong geofizičkog zavoda označio je točno 23 sata! noć

dok god postoji novi dan, dotle je dobro! postoji mogućnost da ga živimo. jedna takva mogućnost mi se smiješi...lijepo je otić u dan kad imaš s kim. a i kad si sam sa sobom na ti!

Nije problem novi dan..
Novi dan je novi dan...

I kad dođe veče..
Ja osobno pogledam dan
iza sebe...
Nasmiješim se..i kažem
sam sebi dečec baš si car..

No trebalo mi je 58.g..života
da shvatim da prvo treba sebe voljeti..
A onda nije problem ni ostale..

:)
stroga si

popusti
otpusti
pusti

ma istina, jesam. i stroga i popustila! takva sam temperamentna...ali ovaj zapis je bio načelne prirode...tnx anyway

lijepo si to napisao wasy, dobro je da čovjek pogleda u sebe. a oprostiti možemo i sebi ne samo drugima ako pogriješimo! bitno je da razgovaramo sa sobom!