Čovječe, kakav blog!

Znate, ovo mjesto je sve što sam željela.
Kao mala sam mami izrekla proročanstvo da ću "kad budem velika imati drvene stepenice".

Par dućana i kafića, mali dom zdravlja u alpskom stilu.
Oko nas šume- neopisive. Šetala sam jučer poljem i gledala golema stabla u svim bojama, imala sam osjećaj da sam na LSDu kakve boje.

On je to asketski... ali ja dodajem male keramičke patuljke i gljive, karirane košare i parketu sam udahnula miris bora eteričnim ulnima. Malo pomalo. I sve više.
Klinci su tako, tako, tako dobri. Lijepi, pametni, umiljati.
Kao dva jablana već se vidi.

Ovdje ne trebaš puno. Jer je samo po sebi već.

Sve to što fali, tako je lako i tako rješivo, nakon što se ONO preživjelo.
Tako da gotovo da ništa ne fali. Ne znam ni što bih puno poželjela.
Jednostavno sam uvijek maštala da bude ovako.

Bake koje pridignu dijete i izljube ga svog, pa mu križić na čelo stave.
Miris bukovine i hrpica drva u kutu.
Da sam na par sekundi od kuće u takvoj šumetini.
Da svaki ormar izgleda kao da je tamo Narnija.
Sve sam htjela točno ovako, osim...

Osim što njega nema. Na način na koji moj ovnovski mozak teško prima, na način poraza,
neke kapitulacije gdje se nije računalo baš ništa...
I jutros sam gledala kako pada lišće, u nekoj sepiji sve,
Bila je neka reklama za Brut čini mi se kad sam bila mala,
Neka žena koja stoji i uzdiše za njim. Sjećate se?

I na tu čežnju me zauvijek osudio (ili sam se ja?).
Taj treperavi čovjek koji je samo malo nešto, pa otišao.
I mozak krene žaliti što nije vidio koliko je sad ljepše.
Karirani jastučić.
Maskara s kojom sam kao da imam umjetne trepavice.
Dunje.
Što god. Sve. Sve što me toliko oduševljava.
Taj obris šuma. Bubamare koje dolaze na stol.

Nekad me primi nešto strašno, taj njegov odlazak razlije se preko rubova mene.
Ne vidi se to jer ja ne plačem.
Samo osjetim da su mi oči vrele i gutam prazne kugle zraka kao olovo.

Ne traje dugo, ne smije.
Više je stvar što dođe nenajavljeno.
Da imam sve što sam sanjala, i nerješivu noćnu moru.
Sve se može popraviti, ali ovo ne.
On je mrtav, i taj komad žerave iz pakla nosim u svom raju.
Nemam ga gdje odložiti, samo ga premetati i vježbati fokus.
Ponekad se ipak opečem.

Link