Tihe Price Moje Duse

Da, tako to obicno bude. Kada se potrose sve druge osnove za uvrede i lazi, i pri tome se negiraju, ostaje samo posljednji, ocajnicki argument: Izmisljotina da moje tekstove pise AI.
Jadnici, jos jednom ste pokazali i dokazali da ne citate s razumijevanjem i da nemate sto reci drugo osim napadati na mene autoricu mojih tekstova. Mozete li nize pasti u svojoj nemoci ?

Kopirajte moje tekstove, koji su MOJA istina u svakoj rijeci i prozivljeno iskustvo, i pisite odgovore uz pomoc AI i svoje price, bolje i to nego sto ste do sada pisali.

Istina je da sam sve to vec pisala pod mojim drugim profilom, s kojeg sam napisala kilometre teksta.
Ni tada pojedinci niste imali reci nista drugo osim uvreda.
Vama je nezamislivo da to o cemu sam pisala i pisem dolazi od mene, da moja svijest je na toj razini, da su moje misli i osjecaji takvi. Da je to cista iskrenost u svakom slovu. Da je to moja istina koju zivim i da je to moja proslost i sadasnjost.
Da, zato su ovdje samo komadici moje duse, to sto mogu da podijelim ovom mjestu.
Dusa je mnogo dublja i nije za ovo mjesto, tek tada bi poceli divljati a to mi nije cilj.

Ponekad se zivot cini jednostavan, ali u isto vrijeme nevjerojatno tezak i bolan. Bez obzira na to koliko covjek u teoriji zna da su neki procesi neizbjezni, da je prolaznost prirodan zakon i da boravak na ovoj zemlji ima svoj rok trajanja, u praksi je nemoguce izbjeci dubok tezak umor. Ljudski je osjetiti nemoc pred stvarima koje se ne mogu promijeniti, i u tome nema nikakve slabosti.

Gubici dragih ljudi, osobito onih s kojima se dijele prve uspomene i najraniji dijelovi zivota, ostavljaju duboke praznine. Cak kada i dugotrajna bolesti na neki nacin pripremaju okolinu na neizbjezan kraj, srce nikada nije u potpunosti spremno na konacan odlazak. Razum shvaca prolaznost, ali tuga ne mari za logiku. Ona trazi svoje vrijeme i prostor, podsjeca na to koliko boli kada se izgubi netko tko je ostavio neizbrisiv trag.

Kao da ti gubici sami po sebi nisu dovoljan teret, zivot nerijetko testira ljudske granice donoseci nove neizvjesnosti.

U modernom svijetu prepunom tehnologije, suocavanje s iznenadnom tisinom postalo je novi izvor tjeskobe. Kada bliski ljudi, oni koji su godinama bili dio svakodnevnice, odjednom nestanu iz digitalnog prostora i danima ne odgovaraju na poruke, javlja se opravdana zabrinutost. Prazni inboxi i izostatak odgovora, cak i nakon pokusaja da se preko obitalji sazna je li sve u redu, otvaraju prostor za stotinu teskih scenarija u ljudskoj glavi. Nemoc u takvim trenucima postaje opipljiva, jer se shvaca da je ucinjeno sve sto je u pojedinacnoj moci, a odgovora i dalje nema.

Ipak, upravo u takvim trenucima tame, otvaraju se oci za vece Istine. Kada se vanjski svijet ucini pretezak, okretanje vlastitoj nutrini i trazenje terapije u kreativnom izricaju- poput pisanja- postaje pojas za spasavanje. Poniranje u tihe kutke vlastitog bica i prenosenje neizrecenih misli na papir, ima nevjerojatnu iscjeljujucu moc. Kroz taj se proces moze doci do spoznaje da je, unatoc svim vanjskim olujama, gubitcima i tisinama, moguce pronaci duboki unutarnji mir. Mir koji nitko izvana ne moze narusiti.

Ovakve zivotne faze sluze kao bolan, ali vazan podsjetnik na onu temeljnu Istinu: nitko ne zna koliko zapravo vremena ima na ovome svijetu. Ljudski su pjescani satovi odbrojani, a dani previse dragocjeni. Zato bi ovo malo vremena sto je dano trebalo iskoristiti na najbolji moguci nacin- kroz ljubav, podrsku, stvaranje i prisutnost.

To dragocijeno vrijeme nikako se ne bi smjelo trositi na glupe svadje, ponos, zamjeranje i vrijedjanja. Istinska snaga lezi u tome da se , usprkos svemu,svakog dana svjesno trudi zivjeti upravo tako- birajuci mir umjesto nemira.

Sva moja iskustva u ovome virtualnom svijetu s vremenom su se pretvorila u dobro naucene lekcije i duboke spoznaje. Od prvog dana na blogu bilo mi je, na neki neobican nacin, cak i zanimljivo posmatrati tu psihologiju mase- onaj trenutak kada se dvoje ili vise njih udruze protiv nekoga tko im smeta samo zato sto mirno pise svoje price.

Potpuno je prirodno i razumno da se ljudi ne mogu uvijek sloziti oko misljenja, pogleda na zivot i svih ostalih razlika koje nas cine pojedincima. Ali, rjesenje za to je barem jednostavno: ako nam se netko ne svidja, ako nam ne odgovara kako i o cemu pise, mi to jednostavno ne moramo citati.

Ali, kada netko nakon citanja osjeti potrebu da svoje neslaganje pokazuje teskim uvredama i napadima na autora bez ikakvog povoda, to je cisto dno nekulture. Zlostavljaci u virtualnom svijetu zapravo zele samo jedno- da usutis i odes. U tom pokusaju koriste sve moguce nacine, nesvjesni da time zapravo ne umanjuju autora, vec javno demonstriraju vlastitu nemoc. U svemu tome, posebno je bolno gledati kako i komentatori, koji se tim zlostavljacima ne svidjaju ili se ne uklapaju u njihov nemir, postaju mete istih tih napada i uvreda. To samo pokazuje koliko je taj mrak dubok i neopravdan.

Zrela osoba, koja je iznutra ispunjena i koja ima zdrav sistem zivotnih vrijednosti, nikada ne radi takve stvari. Ona postuje i tudji prostor, i ljude koji u njega dolaze, i svoj vlastiti mir.

Zivjeti po principu da ne diras druge, da ne vrijedjas i da kroz zivot koracas mirno, pisuci samo svoju istinu, nije zivotna greska. To je najveca ljudska i krscanska vrlina. Ali, velika je zabluda vjerovati da ce nasa dobrota uvijek biti stit od tudje zloce. Svijet ne funkcionira tako, a mrak cesto najsilovitije napada upravo ono mjesto gdje najjace gori svjetlo.

Kada na internetu naidjem na uvrede i provokacije, prostacenje i naslove koji me pokusavaju otjerati i poniziti, u meni se prirodno probudi tuga. Probudi se ona stara, bolna rana iz proslosti koja me podsjeca na trenutke kada su me zli ljudi vec tjerali s raznih mjesta. Ali danas, s mudroscu i vjerom koju nosim, odbijam ponovo biti zrtva u ovome virtualnom svijetu. Tako da zli ljudi, uzalud se trudite.

Oni koji me napadaju i ismijavaju moju vjeru ne cine to zato sto radim nesto pogresno, vec sto u meni vide ono sto sami ocajnicki zele, a ne mogu imati: unutarnji mir, cistu savjest, sposobnost za zahvalnost i zivu prisutnost Boga u srcu. Moja dostojanstvena tisina i zahvalnost za male stvari, poput jutarnje kave,zlatnog jesenskog lisca, ljepote prirode gdje zivim, moje setnje i jos dosta toga, njihovo su ogledalo.A mrak uvijek mrzi svjetlo jer ga razotkriva.

Isus je zivio po istom principu-nikoga nije dirao, svjedocio je samo Ljubav i Istinu, a ipak je iskusio najvecu mrznju, lazi, progon, raspece. On je unaprijed znao da put svjetla donosi nerazumijevanje. Zato su Njegove rijeci: “Mir svoj ostavljam, mir svoj dajem vam” moj neprobojni stit. To nije povrsni mir koji ovisi o tome hoce li me svi hvaliti i razumjeti na internetu. To je duhovno sidro koje me drzi stabilnom i smirenom usred svake ljudske oluje.


Bog me nije doveo ovoliko daleko, kroz sve zivotne nevere do ove mirne luke pod svedskim nebom, da bi me slomio neciji gorki komentar na ekranu. Moji svjesni odabiri ne spustati se u razne kaljuze, nisu znak slabosti, vec lijek koji cisti moju dusu. Ja sam cista pred Bogom i ljudima. Moj dan je darovan kao cista milost, a moj unutrasnji mir je blago koje mi nitko, nikad vise, ne moze oduzeti.Moje srce je presveto mjesto da bi ga gazili nesretni i frustrirani ljudi, koji svoj bijes javno pokazuju.

Dugo sam razmisljala o tome kako su rijeci mnogo vise od slova na papiru ili ekranu. Rijeci su cista, ziva energija. Svaka misao koju pretocimo u recenicu i posaljemo u svijet ostavlja opipljiv otisak i vidljiv trag u prostoru. Zato virtualni svijet nije ni malo drugaciji od stvarnog- u oba svijeta srcem osjecamo frekvenciju onoga sto nam drugi upucuju.

Ali, sto se dogadja kada se ta nasa unutarnja energija ne podudara s energijama koje nas okruzuju ??

U zivotu, kao i na ovim virtualnim stazama, cesto se susrecemo s ljudima ciji je izvor potpuno drugaciji od naseg.Kada se u istom prostoru susretnu cisti mir, vjera i tiha zahvalnost s jedne strane, te nemir, povrsnost ili buka s druge strane, dolazi do neizbjeznog mimoilazenja. Te se energije jednostavno ne mogu preklopiti. One ne govore istim jezikom.

Ranije sam mislila da svako nepodudaranje zahtjeva objasnjnje, obranu ili potragu za zajednickim jezikom. Danas, malo zrelija nakon svega sto sam prosla i naucila, znam da je to nepodudaranje zapravo blagoslov. Ono nas uci gdje nam je mjesto, a gdje nije.

Kada se energije ne podudaraju, najprirodnija i najzdravija stvar je-dopustiti tom mimoilazenju da se dogodi u miru.

To ne znaci rat.

To ne znaci uzvracanje istom mjerom ili ulazenje u tudji nemir.

To znaci samo jedno-svjesno i tiho povlacenje na vlastiti teritorij.

Ako netko iz svoga izvora izlijeva nemir, frustracije, vrijedjanje bez povoda, omalovazavanje i svoj bijes, to je njegova energija i njegov trag koji ostavlja u pijesku vremena.
Moja odgovornost je ono sto ja saljem u svijet. Moja energija je satkana od Kristova svjetla u mom domu, od ljubavi prema prirodi i od duboke zahvalnosti dragom Bogu za miran zivot koji danas zivim pod svedskim nebom.

Kada se susretnem s energijom koja se ne podudara s mojim mirom, ja je vise ne pokusavam mijenjati. Samo je blago propustim pored sebe, hodajuci na prstima, s postovanjem prema zivotu ali i s jasnom granicom. Znam tko sam, znam sto sam prezivjela i znam u sto vjerujem i kamo idem.

Nepodudaranje energija me vise ne dotice niti me moze poljuljati. Ono je samo tihi podsjetnik da svatko od nas privlaci i stvara svijet u kakvom iznutra zivi. Ja biram zivjeti u sretnim trenucima, u tisini prirode i u cistoj pozitivnosti. Zelim da moj trag je miran, moja energija cista, a moje rijeci teku iz duse koja je pronasla svoje sigurno utociste.

U ovim tihim danima jeseni, dok promatram prirodu kako polako odbacuje staro lisce i priprema se za pocinak, cesto razmisljam o tragovima. Razmisljam o onome sto ostaje iza nas kada prodjemo nekom stazom, kada izgovorimo rijeci ili kada ugasimo ekran. Svaki nas korak, bio on opipljiv ili virtualan, ostavlja otisak u svijetu.

Zivot nas vodi razlicitim putovima, ali meni je, zbog mog vlastitog mira i pred licem dragog Boga, od svega najvaznije ici pravim putem i zivjeti svoju zivotnu istinu.

U stvarnom zivotu, moji su tragovi utkane godine borbe, ljubavi, molitve u tisini doma i Kristovo svjetlo koje palim sjecajuci se svojih najmilijih. To su tragovi stvarni, teski, ali cisti.
Izgradjeni su na zahvalnosti za sve oluje koje sam uz Bozju pomoc prezivjela.

Otisak srca u virtualnom prostoru. S druge strane, tu je ovaj nas virtualni svijet-mjesto na kojem se lako izgubiti u tudjem nemiru, u buci i povrsnosti. Ali, za mene su “ Tihe price moje duse” od prvog dana bile i ostale nesto sasvim drugo. One su moj digitalni trag, komadici duse koje ostavljam u stihovima prirode, slikama, muzici i zivotnim pricama.

Ponekad se pitam: Kakve tragove zelimo ostaviti na ovim mrezama ?

Zelimo li ostaviti tragove nemira, uvreda ili skrivene nemoci ?

Ili zelimo ostaviti trag svjetlosti, dobrote, nade i ljubavi ?

Moja odluka je odavno donesena. Ja ne mogu kontrolirati kakve tragove ostavljaju drugi, niti je to moj zadatak.

Moja je odgovornost cuvati autenticnost vlastitog izvora.

Istina uvijek pronadje svoj put, jer ona ne treba galamu da bi se prepoznala.

Zivjeti svoju istinu, ici pravim putem znaci ostati dostojanstven i onda kada je najlakse uzvratiti bukom. Znaci tiho blagosloviti i one koji nas ne razumiju, jer svatko iz sebe izlijeva ono cime mu je srce ispunjeno. Ja biram ulijevati mir.

Kad jednog dana ugasim ovaj blog i kada se osvrnem na tragove koje sam ostavila, zelim znati da su oni bili odraz moje ciste istine. Zelim da u svakom mom retku, u svakoj fotografiji svedske prirode,u muzici, postoje citatelji uz dragog Boga koji vide samo jedno- srce koje je koracalo s ljubavlju, ponosno na svoje pobjede i nepokolebljivo u svojoj vjeri.

Godine prolaze tiho, ostavljajuci tragove na licu, ali srce cesto ostaje netaknuto, cuvajuci tajne koje vrijeme ne moze izbrisati. Setala je polako, s rukama u dzepovima kaputa, uzivajuci u svjezini kasnog popodneva. Njezini dani bili su ispunjeni mirom koji je dugo gradila, slobodom da sama bira svaki svoj korak. Bila je ponosna na svoju samocu; ona za nju nije bila kazna, vec svjesno izabran prostor u kojem je pripadala iskljucivo sebi.

Ali, zivot, bas poput rijeke, ima svoje nepredvidive tokove. Na starom kamenom mostu, mjestu koje je nekad davno bilo svjedok njezinih najvecih radosti, njezini koraci su odjednom utihnuli. Nasuprot nje stajao je covjek kojeg nije vidjela godinama. Vrijeme je promijenilo njegove crte lica, unijelo srebrene vlasi u kosu, ali njegove su oci ostale iste-duboke, tople i prepoznatljive. U tom jednom sekundu, sve prozivljene godine, svi rastanci i sve oluje koje su oboje prosli, jednostavno su nestali. Proslost je postala sadasnjost.

Pozvao ju je na veceru u mali, tihi restoran blizu jezera, gdje je priguseno svjetlo svijeca stvaralo atmosferu unutrasnjeg utocista. Uz laganu, tihu muziku koja je dopirala iz pozadine sjedili su satima. Razgovor je tekao nevjerojatno lako, bez gorcine, bez prebacivanja i bez teskih rijeci. Razgovarali su kao najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli tek od jucer. Smijali su se starim uspomenama, a u zraku se osjecalo duboko, zrelo postovanje, prema svemu sto su nekada dijelili. Njezino je srce bilo mirno, a njegove su oci ponovo prepoznavale onu istu zenu.

Kada su se nakon vecere vratili u tisinu njezina doma, znali su da rijeci vise nisu potrebne. Vodjenje ljubavi te noci, nakon toliko godina razdvojenosti, bilo je najcisce i najdublje predavanje. Bilo je to spajanje dviju dusa koje se ponovo pronalaze, svjesne prolaznosti zivota i dragocjenosti trenutka.Predavali su se jedno drugome s onom potpunom, zrelom strasti, kao da je to posljednja noc na zemlji, ne razmisljajuci o tome sto donosi sutrasnji dan niti hoce li se ikada opet sresti. Svaki dodir bio je molitva zahvalnosti za ovaj neocekivani dar sudbine.

Sljedeceg jutra, dok je sunce polako obasjavalo njezinu sobu, ponovo je bila sama u svome miru. Ali u njezinoj dusi nije bilo praznine. Osjecala se nevjerojatno bogato i sretno. Taj ponovni susret potvrdio je sto je oduvijek znala; prava, istinska ljubav nikad ne umire, ona samo mijenja oblike i ostaje zivjeti u nama.Njezino unutrasnje svjetlo blistalo je jace nego ikada, spremno za nove setnje i sve sto zivot donese.

Cesto se u ovom nasem virtualnom svijetu sve mjeri kroz neku korist-trazi se paznja, traze se pohvale, trazi se odobravanje. Ljudi naviknuti na takva pravila tesko mogu razumjeti kada netko pise bez skrivenih namjera. Zato znam da je ono sto radim na ovome blogu, pisuci o sebi i svom zivotu, za mnoge ostalo potpuno nedokucivo.

Zelim reci glasno i jasno, iz dubine svoga srca : Ja kroz svoje rijeci ne trazim apsolutno nista.

Ne trazim sazaljenje za teske dane koje sam prosla, ne trazim pljesak za pobjede koje sam izvojevala, niti trazim potvrdu svoje vjere od onih koji je ne razumiju. Moj blog nije mjesto za skupljanje tudjih frustracija, osuda i negativnosti. Nikome nista ne dugujem a posebno objasnjenja za moje tekstove, slike i muziku, sto objavljujem na svome blogu. Ovo je moj virtualni prostor i ja sam kreator svega. Dobronamjerni su vise nego dobrodosli, ostali zaobidjite me, bar je to lako.

Ovo sto radim je moj unutarnji dug i moja osobna potreba. Nakon svega sto sam u zivotu prezivjela- od onog 22. rodjendana, preko izbjeglickih cesta, neizvjesnosti i borbe pod svedskim nebom- moje pisanje je najmanje sto mogu uciniti.

To je moj nacin da kazem hvala dragom Bogu sto nas je spasio i izveo na pravi put.
To je moj nacin da sacuvam svjetlost Isusa Krista koja me vodila kroz najvece tmine.
To je moj nacin da ostavim trag ciste ljubavi i mira, kao svjedocanstvo da zivot uvijek pobjedjuje.

Danas, dok sjedim u tisini i promatram ovaj spokoj koji me okruzuje u Svedskoj, ja taj mir duboko osjecam u svakom udisaju. Svaki dan ovdje, moja je tiha potvrda da je svaki korak teskog puta bio ispravan i da je Bog sve poslozio onako kako je trebalo biti.

Ono sto je za druge nedokuciva zagonetka, za mene je jednostavno istina. Ja samo zivim svoj zivot i pretacam to sto hocu za javnost u Tihe price moje duse.
Moje rijeci teku iz ciste zahvalnosti i mira koji sam uz Bozju pomoc izgradila. I to je jedini izvor, jedini motiv i jedina nagrada koja mi je ikada bila potrebna.
Link

Kaze se da jedna fotografija skriva u sebi tisucu rijeci, a svi dobro znamo koliku tajanstvenu moc imaju stihovi pjesama. Upravo na tim temeljima, tiho i nenametljivo, zapocelo je putovanje ovog mog malog virtualnog utocista. Prije nego sto su moji vlastiti tekstovi poceli teci u redcima koje sam objavila tu, moj blog su pokretale upravo te najtise, a ujedno i najljepse price- zaledjeni trenuci prirode ulovljeni mojim okom i pjesme koje su odzvanjale mojim srcem.

Za mene su te objavljene fotografije i muzicki linkovi bili i ostali uvod u sve ono sto se kasnije nastanilo kroz pisanje. Slika i stih bili su mostovi preko kojih je moja dusa progovarala onda kada su ljudske rijeci bile preslabe da opisu ljepotu svijeta, dubinu vjere ili sjecanja za minulim danima.

Svaka fotografija prirode koju podijelim ovdje nosi u sebi miris jutra,ljepotu dana, tisinu sume, ljepotu jezera ili toplinu sunca koju u tom trenutku zivim, i jos dosta toga. Ona je svjedog vremena i prostora, darovan od dragog Boga da nas podsjeti koliko je svijet oko nas cudesan ako ga znamo gledati srcem. Kad toj slici dodam stih pjesme koju volim, stvara se savrsen sklad-melodija koja ne treba galamu da bi se cula.

Iz te duboke tisine slika i stihova, prirodno se radjaju moji tekstovi. Oni su samo nastavak iste melodije, komadici moje duse pretoceni u recenice, koji se savrseno nadopunjuju s pejzazima koje snimam i muzikom koju volim. Spoj svega toga cini neraskidivu nit koja me drzi povezanom s izvorom dobrote i mira.

Ovdje u Tihim pricama moje duse, slika, pjesma i rijec spajaju se u jedno jednostavno svjedocanstvo ljepote zivota.

Link

Zivot nas ponekad, bez naseg pristanka, baci u vatre za koje nismo ni znali da ih mozemo izdrzati. Ali, upravo u tim najtezim trenucima, kada se sve oko nas rusi, otkrivamo od cega smo uistinu satkani. Otkrivamo snagu koju nam je potrebna da izadjemo iz toga, s naucenim i spoznajom o sebi i zivotu koji zivimo.

Moja staza nije bila posuta laticama. Na svoj 22. rodjendan, u doba kada zivot tek treba cvjetati, bila sam prisiljena napustiti sve sto sam poznavala. Protjerana iz rodnog doma, s malom bebom u narucju, zakoracila sam u neizvjesnost izbjeglickog zivota. U tim trenucima nisam imala luksuz ocajavati ili da netko drugi rijesi moju sudbinu. Morala sam uzeti svoj zivot i zivot svog djeteta u svoje ruke.

Put me doveo u Svedsku, zemlju koja nam je trebala postati utociste, ali vec nakon dva mjeseca docekao nas je hladan tus-kolektivna odluka da ne mozemo dobiti azil svi mi koji smo dosli s hrvatskom putovnicom. Nikada to nisam prihvatila jer sam na put krenula s tom informacijom i vjerovala u dubini srca da to nece biti istina za mene i moje. Meni je bilo potrebno samo dva mjeseca u stranoj drzavi, bez poznavanja jezika da pronadjem rjesenje. Preda mnom su bile tri duge, preduge godine cekanja, neizvjesnosti i borbe. Rat mi je uzeo godine, uzeo mi je bezbriznost, ali mu nikad nisam dopustila jedno- da mi uzme vjeru i dostojanstvo. Uz pomoc dobrih ljudi, koje je Bog poslao na moj put, pronasla sam rjesenje i izborila se za bolju buducnost. I evo me tu vise od 32 godine.

Zato se danas, kada u tisini svoga doma palim svijece koje su simbol Isusa Krista, samo blago nasmijesim na male, povrsne svakodnevne nemire. Osoba koje je sve to prosla i jos dosta toga ne moze se poljuljati pred prolaznim rijecima ili tudjim nerazumijevanjem.

Moja vjera nije samo teorija iz knjiga; moja vjera je moj stiti koji me vodio i vodi kroz zivot. Moja dobrota nije slabost ili krotkost: ona je svjesni odabir zene koja je vidjela i tminu i svjetlost, i odlucila zauvijek pripadati svjetlosti.

Beskrajno sam zahvalna dragom Bogu na svakom koraku tog teskog puta, jer me svaki od njih izgradio u osobu koja sam danas- zenu koja mirno zivi svoj zivot, ponosna na svoje pobjede i okrenuta iskljucivo ljepoti, miru, dobru i istinskoj ljubavi.

Tihe price moje duse nisu samo stihovi prirode: one su pobjednicka pjesma zivota koji je iz pepela izrastao u predivan mir.

Sretna i zahvalna na blagoslovima koje sam dobila !

Postoje mjesta na ovome svijetu koja ne omedjuju zidovi, vec ih gradi nasa nutrina. Kada sam pokrenula “Tihe price moje duse”, zeljela sam stvoriti upravo takvo utociste-kutak u kojem u stihovima prirode, vjeri i mirisima proslosti ostavljam komadice svoje duse. Danas, s odmakom vremena i nakon mnogih zivotnih lekcija, shvacam da ovaj blog nije samo zbirka tekstova. On je zivo svjedocanstvo ljepote koju svakodnevno zivim.

Zivot me odveo daleko, tisucama kilometara od rodnog kraja. Na tom putu naucila sam da se dom i ljubav ne mjere kilometrima, vec dubinom prisutnosti. I dok u tisini svoga doma palim svijece- koje su za mene uvijek simbol Isusa Krista, Svjetla svijeta-osjecam kako ta svjetlost brise sve daljine. Ona me spaja s prosloscu, ali me i sidri u sadasnjosti, puneci moje srce neizmjernom zahvalnoscu.

Zivjeti ljepotu za mene znaci primjetiti sklad u stihovima prirode, osjetiti miris prohujalih dana u jutarnjoj kavi i imati vjeru koja me drzi uspravnom kada vjetrovi zapusu. Ta ljepota se umnaza dijeljenjem. Zato ovdje ostavljam neke moje misli.

Kroz ovo putovanje svoje duse, naucila sam jos nesto dragocjeno: izvor koji tece iz cistog srca i ciste vjere nikada ne moze presusiti.

Ljudska slabost katkad navede druge da posegnu za tudjim rijecima, da prepisu naslove ili posude tudje recenice, misleci da ce tako prisvojiti i tudji mir. Ali, u tisini svoje duse, ja se na to samo blago nasmijesim. Jer znam, a zna i dragi Bog, da se forma moze kopirati, ali bit ostaje nedodirljiva. Ne moze se prepisati neciji osobni razgovor s Bogom, niti se moze odglumiti istinski miris uspomena koje nosimo u sebi.

Moja najveca pobjeda i radost jest to sto moje svjetlo i dalje nesmetano gori. Sretna sam zbog svih divnih uspomena koje cuvam, beskarajno zahvalna na cistoci srca koje imam.
Tihe price moje duse idu dalje u orginalnom izdanju, tkajuci nove price o dobroti, miru i ljubavi koja me okruzuje.

Hvala sto me citate :)

Link

Kroz zivot prolazimo kroz razlicite bitke. Neke su vidljive svima, poput oluja koje nas tjeraju s rodnog ognjista u nepoznato, dok se druge vode u potpunoj tisini- u labirnintima naseg vlastitog uma. Oni koji prodju kroz te vatre i iz njih izadju cista srca, postaju ono sto volim nazvati- Ratnici svjetla.

Ratnik svjetla se ne prepoznaje po glasnoci, oruzju ili potrebi da se dokazuju svijetu. Njegova najveca snaga lezi u njegovom dostojanstvu, njegovim jasnim granicama i njegovom unutrasnjem miru koji je skupo zaradjen.

Ali, sto se dogadja kada ratnik svjetla naidje na mracnu i negativnu situaciju ? Kako on djeluje kada se suoci s ljudskom zlobom, uvredama ili cistim nemirom iz cista mira ?

Ne spusta se u blato.
Kada mrak napadne, on to cini glasno, prostacki i agresivno.Mrak ocajnicki zeli privuci paznju i uvuci svjetlo u svoje blato, kako bi ga izjednacio sa sobom.
Ratnik svjetla posjeduje analiticki um koji prepoznaju tu zamku. On zna da se u mrak ne puca i da se na njega vice. Na agresiju se ne uzvraca agresijom. Najveci odgovor ratnika svjetla na cistu neljudskost jeste- da samo svijetli.

Prepoznaje tudji jad i osjeca zahvalnost.
Kada ratnik svjetla naidje na osobu koja bez povoda sije otrov, on ne osjeca bijes. On osjeca zaljenje. Njegov mentalni filter mu omogucuje da vidi istinu :Ljudi u drugima vide samo ono sto nose u sebi. Netko tko je sretan i ispunjen, tko ima obitelj, ljubav i unutrasnji sklad, nikada nema potrebu rusiti druge. Negativni napadi su uvijek vapaj nesretnih, praznih i usamljenih bica koja bjeze od vlastitog mraka. Gledajuci ih, ratnik svjetla samo sklopi ruke i osjeti duboku zahvalnost Bogu sto njegovo srce ne nosi takav tezak teret.

Savija koljena samo na jednom mjestu.
Mracni ljudi cesto misle da je blagost ratnika svjetla zapravo slabost. Pomisle da to sto suti znaci da nema granica. Ali. tu se tesko varaju. Dobrota ratnika svjetla ima cvrste, neprobojne temelje. On tocno zna tko je i koliko vrijedi. Njegova koljena se savijaju samo na jednom mjestu- pred njegovim Stvoriteljem, koji ga vodi kroz najvece zivotne pustinje. Pred ljudima i njihovim plitkim, jeftinim rijecima, on stoji uspravno, s cistim obrazom i mirnom savjescu.

Moc tisine.
Najveca pobjeda svjetla nad mrakom je kada mrak ostane sam sa sobom, bez reakcije koju je tako ocajnicki trazio. Ratnik svjetla jednostavno ostavi telefon, ugasi ekran i okrene se svojoj stvarnosti. Mrak je prolazan i nestalan, a svjetlo koje nosimo u srcu je vjecno. Cuvajte svoj mir, jer on je vasa najveca pobjeda.

Cesto me pitaju na pvt-u kako uspijevam s toliko otvorenosti pisati o proslosti, o olujama koje su me oblikovale i o stazama kojima sam koracala. Moj blog je moje utociste, mjesto gdje ostavljam komadice svoje duse i prozivljenih dana. Ali, u svijetu koji danas zahtjeva da se sve ogoli i pokaze, ja biram jedno drugacije bogatstvo- biram ljepotu svojih neispisanih prica.

Istina je da pisem o dosta toga. Volim ozivjeti mirise proslosti, sjecanja na neka vremena i lekcije koje su mi donijele godine. Ali duboko u sebi, u onim najtisim odajama srca, ja cuvam svoje najvece tajne.

Mnoge price iz moga zivota ostat ce zauvijek neispisane.

Za one najteze, koje su me nekad davno lomile i tjerale u pustinje, jednostavno nemam snage, a ni zelje ponovo ih oblaciti u rijeci. One su prosle, isprane sa suzama i predane Stvoritelju u tisini. S druge strane, one moje najljepse price u sadasnjem trenutku- moji najintimniji blagoslovi, obiteljski mir i trenuci ciste, opipljive srece- previse su sveti da bih ih dijelila s nepoznatim prolaznicima. Danas zivim u sadasnjosti i ne zelim je prenostiti u detalje, jer nikome ne dugujem objasnjenje za svoj zivot. Moja sadasnjost pripada samo meni i onima koje najvise volim, i tako ce zauvijek ostati.

Bez obzira na moju otvorenost na ovim stranicama, ja sam zapravo tajnovita zena. Shvatila sam da dostojanstvo znaci gdje povuci crtu. Moje srce vrijedi previse da bi se trosilo na mrvice javnog odobravanja, a moj skupo zaradjeni mir se cuva upravo u onome sto ostaje neizreceno.

Ono sto procitate ovdje su moje misli o ljepoti zivljenja, ljubavi, oprost i snaga koja se radja iz vjere. Ali, najvrjedniji dio moga mozaika je onaj koji se ne vidi. To je ona tisina u kojoj se samo dragom Bogu klanjam, uspravna, ponosna i sretna sto imam tajne koje pripadaju samo meni.

Dok sam setala u predivnoj prirodi nedaleko od moga doma, ugledala sam prizor koji me duboko dirnuo. Ispred mene se prostirao divni zeleni pasnjak, u pozadini se srcalo mirno plavo jezero obrubljeno drvecem, a u sredistu svega mirno su pasle dvije ovce-jedna crna i jedna bijela. Dijele isto polje, isti prostor, istu travu. Ne obaziru se na razlicitosti, ne natjecu se i ne stvaraju nemir. One jednostavno jesu, u savrsenom suzivotu.

Promatrajuci taj prizor, duboko sam se zamislila nad nasim ljudskim svijetom. Koliko cesto mi ljudi, koji bismo trebali biti mudriji, odbijamo dijeliti prostor s onima koji su drugaciji od nas? Koliko se buke, nerazumijevanja i gorcine stvara samo zato sto netko misli, pise ili zivi drugacije? Priroda nam kroz ove dvije ovce salje tihu, ali mocnu lekciju: zemlja je dovoljno prostrana za sve nas ako u srcu nosimo mir.

Gledajuci tu crnu i bijelu ovcu, misli su mi odmah odlutale do jedne od najljepsih prica iz Biblije-prispodobe o Dobrom Pastiru. Ona nas uci da Bogu nijedna ovca nije nevazna, bez obzira na njezinu boju ili njezine slabosti. Stovise, Pastir ce ostaviti devedeset i devet sigurnih na pasnjaku i otici traziti onu jednu koja je zalutala, koja se izgubila u mraku ili upala u trnje. I kad je nadje, nece je kazniti, nego ce je s ljubavlju staviti na svoja ramena i proslaviti njezin povratak.

U zivotu svi ponekad zalutamo. Ponekad nas tudje uvrede, vlastiti umor ili zivotne oluje udalje od naseg unutrasnjeg mira. Ali, najveca je utjeha znati da postoji Netko tko nas nikada ne ispusta iz vida. Za njega nema “manje vrijednih” ovaca. Svako je bice vazno, svaka dusa ima svoje mjesto pod ovim nebom.

Zato, dok se prisjecam plavetnila tog jezera i mira na pasnjaku, ponovo biram zahvalnost. Hvala mom Pastiru sto me cuva u mom miru i hvala mu na spoznaji da smo na ovom velikom zivotnom polju svi jednako voljeni, pozvani da zivimo u skladu i cuvamo svjetlo u sebi.

Dan je bio na izmaku, a sunce je polako tonulo iza obzora, ostavljajuci na povrsini mirne vode zlatni trag. Ona je sjedila na klupi pokraj jezera promatrajuci taj smiraj koji je tako savrseno odgovarao stanju njezine duse. Njezini dani bili su ispunjeni mirom, ali veceri su imale neku posebnu, tihu magiju. Uskratila je sebe polovicnim susretima i povrsnim razgovorima, birajuci radije samocu nego prisutnost onih koji nisu znali dotaknuti njezinu bit. Znala je da njezino srce vrijedi previse da bi se trosilo na mrvice.

Njezine misli cesto su bile tihi cuvari sjecanja na vremena kada je ljubav disala punim plucima. Sjecala se jednog posebnog predvecerja, kad je vani, bas kao i jucer, padala neka topla uporna kisa. Dom je bio ispunjen mirisom domace hrane, a tiha, lagana muzika obavijala je prostor poput toplog sala. Nasuprot nje sjedio je covjek koji je poznavao svaki titraj njezina glasa. Razgovarali su satima bez maski, bez zurbe i bez straha od sutrasnjice. U njegovim ocima nije bilo pitanja, samo duboko, mirno prihvacanje.

A kada bi razgovori utihnuli, nastupala bi ona najcisca tisina-trenutak potpunog, bezuvjetnog predavanja. Vodjenje ljubavi u tim trenucima nije bilo samo spajanje dvaju tijela, vec duboka, tiha molitva zahvalnosti za postojanje onog drugog. Predavali su se jedno drugome s onom rijetkom strasti koja se radja samo kad dvoje ljudi shvati prolaznost zivota. Svaki dodir ruku, svaki blagi sapat i svaki pogled bio je prozet svijescu da je ovaj trenutak sve sto sigurno imaju. Nisu znali sto donosi novi dan, niti kamo ce ih zivotni putevi odvesti, i upravo zato je ta ljubav bila tako velika, snazna i cista. Nisu ostavljali nista za sutra.

Sjecanje na te predivne noci nije u njoj budilo tugu i zaljenje. Naprotiv, budilo je ponos.Hodajuci uz jezero, osjecala se bogato jer je znala da je prezivjela ono sto mnogi traze cijeli zivot, a nikada ne pronadju.