Čovječe, kakav blog!

Kad posjetim svoje u Zg, ne mogu vjerovati koliko jadno ljudi žive i bude mi tako iskreno žao.
Dok sjedim u 2x2 gumiranom parkiću, vidim mame opterećene gužvama, plastičnim noktima i debilnim stvarima.
Tad gotovo i ne vjerujem što ja imam- portal u čaroliju.
Moje mjesto nitko ne jebe niti zna, ma ako i zna onda ne ovaj dio poslije moje kuće, ovo gdje šetamo mali i ja.

Mi u biti stalno landramo.
Mali je posve kao ja, kaže moja mama.
"Stariji je bio pribraniji, a mali i ti, nitko to ne može ispratiti. Ma nije hiperaktivan, nego tvoj, ista takva si bila..."
200x dnevno dofurava svoje male cipelice i govori AMO VAN

Ja mu uvijek udovoljim jer ga razumijem a i meni godi.
A Bože kakvih stazica imamo...

Hodamo a oko nas te šume. Šuškaju ptice, malo malo pa srna.
Neke nevjerojatne boje zalazaka sunca.
Bilo je nekidan toliko čudno zlatno da sam mislila da nas sam Bog špija kroz oblake koji su ličili na šlag...
Možda i nisu ličili baš na šlag ali bila sam na dijeti.
No razumijete... ma kurac razumijete, ne, to tamo i nigdje drugdje tako kao tamo.

Putem beremo cvijeće za vazu.
Njegove male vrijedne ruke uvijek pomažu brati.
Obožavamo vodene zvončiće.
Bazgu uzmemo i za ukras, iako je naša iz vrta toliko golema da ju je ostalo i nakon sušenja za čaj i kuhanja sirupa.
Razna ljubičasta luda cvijeća.
Tim kristalnim glasićem ponosno kaže beba "PURPLEEE"
Obožava ljubičastu boju i broj 8.
Ako je na autu broj osam mora ga dotaknuti i reći eight.
Smiješno je to jer rođen je 8.8., svi se čudimo.

Šetamo i u sumrak se vratimo kući.
Okupam ga i uspavam, a kad padne noć odem još malo u vrt samo da pogledam zvijezde.
Koliko ih je... i kako su blizu...
Zažmirim i udahnem, zamislim da mi ispunjavaju prsa...
Pozdravim Itu jer zamišljam da je on iza tih zvijezda, lagan i veseo.

Uvijek mi dođe neka blesava životinjica.
Kako sam okružena potocima, jednom mi je došao dabar.
Toliko smo se uplašili jedno drugog da sam ja vrištala a on se jadan šokirao pa krenuo trčati grebući kandžama i spoticati se sam od sebe debelog.
A bio je sladak, kasnije mi je bilo žao da sam ga uplašila ali zbilja nisam znala da je to tak velika mrcina.

Šetam tako u predvečerja sa svojim malim sinom.
Čarobne slike, i taj zanimljiv mali lik s toliko energije i inspiracije za život.
Sve što me muči prolazi bez da mi dotiče nutrinu.
Upijam trenutak a mnoštvo je trenutaka da ne shvaćam kako je moguće da život bude toliko lijep.

Lika mi daje te trenutke i ne škrtari na čarolijama.
Ponekad pomislim- jesam, jesam gorštakinja i prekrupna ratnica svakodnevice i raznih malih i većih muka...
Ali postoje tako brojni trenuci kad sam vila.
I za ruku se držim s malenim šumskim vilenjakom.

"Ti si moje pile. Bit ćeš sokol. Bit ćeš plemenit i jak".
Stariji sin nas odjebe za šetnje, ali čim ga vidim tako lijepog i stasitog srce mi bude golemo, jer u njemu se poodavno nazire odrasla snaga.
Maleni mu uvijek da ubrani cvijet, i nek je i stoti put, moj dobri veliki Regoč se raznježi i nagradi ga kišom pusa.

Sjednem pred san na prag, u ovo doba godine gledam kako pada drenina i ostavlja crvene mrlje po napuklom betonu.
Kao da krvari od boli, od užasa, od ratovanja, od svega što je bilo.
Ali to je naša krv, i Zagreb nije mogao biti opcija.

Volim zamisliti da nad mojom djecom bdiju neke dobre duše, davni preci.
Ja svakako. Ispod turske kule, u mjestu koje je prošlo strašne stvari kao i mi.
I opet je sačuvalo neopisiv talent za zlatno nebo i oblake od šlaga.

To je zaista moje mjesto. Tamo ću ostati zauvijek.
Sve ću s vremenom dići i obnoviti.
Jednog dana imat ću čak i saunu, i platit ću nekog da sredi ove previsoke voćke.
Napravit ću s vremenom najljepše, gdje će svatko voljeti doći.
Sama ću to učiniti i uzalud pitaju prodajem li kuću, misleći da me nadmašuje sve to.
Ne, bajo moj, ja svake noći šmrčem zvijezde!