Čovječe, kakav blog!

Na ovu temu mi se pojadao prijatelj koji full želi a nekako osim poneke jebačine ne uspijeva naći se u suvislom partnerskom odnosu.

Odgovor je jednostavan- zato što u tvom životu nema mjesta za ljubav.

Netko bi sad pomislio- žestoka karijera. Ne nužno, mada to je fantastičan alat novog doba, jedan vid zablude o uspjehu kojim nam ispiru mozak kako bismo bili bolji potrošači i robovi.
Gledam baš na yt jednu divnu curu iz Ugande i koliko je sretna, zdrava i prelijepa jer joj je dovoljan 1 ležaj, 1 ručak, 1 ćup za vodu... kao što ti realno i je dovoljno, i kao što bismo actually svi dobro živjeli da nemamo mozgove isprane konzumerizmom.

Ne nužno ni karijera, ni egzistencijalna borba.
Na mjestu partnerskog odnosa može biti svašta.
Roditelji.
Kućni ljubimci.
Djeca.
Ti sam. Puno je ljudi popušilo SELF LOVE kao pametan stil života i na nezdrav način bave se sobom, sve se svodi na hranjenje svog dupeta, na svoj mir i relax... i ima to svoje čari dok je uklopljeno u ostatak života i umjereno. Ali kad je po sebi svrha, neminovan je osjećaj uzaludnosti, depresije i da te eventualno pod stare dane netko opelješi za keš, dohranjuje te netko tko jedva čeka da krepaš ili te proždru mačke među kojima se neke zovu Ivana i sl.

Dakle, ljubav je uvijek moguća dok za nju postoji mjesto.
I ne mora biti nauštrb ničega.
Znam ženu koja je imala troje djece iz tri braka, vrlo nekonvencionalna, uspješna, lijepa, pametna, zadovoljna... iako ne znam točne detalje, znam da su njena djeca zaista iskreno oduševljena svojim odrastanjem i da tu ništa nije bilo osobito kaotično kako na prvu zazvuči- žena je očito znala sve staviti na mjesto.

Naravno, postoje i ljudi koji tvrde da baš žele biti solo.
Čovjek nije za to stvoren, i to je neprirodno.
Nema ga tko nije želio npr.u djetinjstvu jednom imati nekog.
Ne postoji.
Onda se dogodio život i neka vrsta zastranjenja u zabludu ili pak nemoć.
Naravno da neki žive i bez zuba, bez nogu ili ruku, ali to je uvijek i bez iznimke neprirodno i ne radi se o punom obliku postojanja, radi se o hendikepu.
Čovjek koji je sebe uvjerio da je baš želio biti sam, ili je u teškoj traumi ili sebe laže jer bolje zvuči "tako želim" nego "nisam uspio".
I meni fali zub šest dolje lijevo ali priznat ću da mi fali, da kanim to riješiti, i neću reći ni sebi ni drugima da sam izabrala nemati kutnjak jer sam tako htjela.
Partnerski odnos je još jači nedostatak nego nijednog zuba nemati, duševni, smisleni

Teško se snaći u moru uloga a i u vlastitim problemima.
Ja sam osobno vrlo dobro svjesna koji su neki preduvjeti da se upustim u odnos.
Osobno smatram da je to mjesto još uvijek zauzeto mojim povremenim maštanjima o tome da je ovdje Ita.
Iako super funkcioniram i sve mi je jasno, taj jedan emotivni i energetski prostor još uvijek diskretno ispunjava miris njegove kreme za brijanje, još uvijek je ručni sat na počasnom mjestu itd.
To blijedi i omekšava; ali još je tu jedna ružičasta koža na mjestu gdje je bila krasta i rana.
Cijeli.

Postoji i kategorija ljudi koji bi željeli i imaju mjesto ali su naprosto preružni, glupi, neprivlačni itd.
Postoji to neko bolesno inzistiranje da svi imaju svoju ljepotu i vrijednost ali budimo realni, nisu svi dopadljivi.
Ima kretena, rugoba, jbg.
Te priče o down sindrom manekenima, psihički bolesnim psiholozima, ... gle aj ne serimo- postoji postotak populacije koji nije ni zakurac i može se jedino nadati u ljubavnom smislu da nađe slično nesretno biće npr.nakaradu, luđaka i sl.

Puno ljudi nije svjesno da su živote pokrpali zamjenama.
Da su se udali za svoje mačke, da su oženjeni majkom, da su u partnerskom odnosu s poslom.

Nikom nije za suditi, svi se u ovom ćumezu nastojimo snaći najbolje kako možemo.
Ali odgovor na pitanje mog frenda nije prokletstvo.
Na mjestu njegove partnerice koja ne dolazi, odavno je njegova obiteljska situacija s roditeljima koja ga opterećuje, sabija i kojoj s 42 godine nema hrabrosti reći "ovo nije moja priča, bar ne u toj mjeri".

Obzirom na to da je to njegova priča, energija mu je "ja svoju priču već imam".
Dok god skrećem pogled čim me netko sekundu duže pogleda jer je negdje na dnu mog srca još uvijek "volio bih da si tu, noćni program je na radiju..." dok god se, sve rjeđe ali još uvijek ipak ponekad, prišuljam ormaru u kojem sam sačuvala još jedino njegovu smeđu Bata kožnu pilot-jaknu...
Sve i da gola hodam, sve i da sam najslađa, sve da sam ne znam šta...
Ja oko sebe imam taj jedan "ne prilazi mi" plašt.
Neskriveno ja to dopunim i stajlinzima šumskog partizana, nadrkanom njuškom itd.

Ali nije da me nitko ne želi ili da su bačene čini na mene.
Na tom mjestu još uvijek postoji...ako ne on, onda preko stolice prebačena neka njegova stvarčica, kao da se pomalo nadam da bi se mogao i vratiti.
Ama ne ni što je to bila neka luda ljubav. Ta smrt, ta smrt, kako je odvratno nejasna...

Elem, kad stolica bude slobodna, sjest će netko, ili pitati da sjedne.
Nešto zauzima mjesto za ljubav, svakom tko je solo.

Najčešće ipak- taj novokomponovani beskarakterno hedonistički self love koncept, u oprečnosti sa svim plemenitim, pa i kršćanskim, ali iznad svega- životnim.
Život je da i drugome.
Život je da bude ljubavi, svake, i partnerske.

Bez toga, neslano je što je možda ok za tlak ali ipak u kurcu.
Srećom, tu su beskrajni šopinzi nepotrebnih stvari (pa za par mjeseci declutter) i siroti psi koji svakog kurca moraju trpjeti za zdjelicu hrane i vode...jel curka il dečko??? Pas je, mili moji. Pas i ništa više. Želi žderati i maše repom.

Pa i izraubani i umorni i ranjeni, svi normalni duhom ipak će reći, makar kroz zube ili potiho...... Živjela ljubav!