Čovječe, kakav blog!

Ne volim muškarce koji puno pričaju.
Odnosno, nemam ništa protiv toga da puno pričaju.
Ali ako je to sve što radimo, postaje pomalo osjećaj kao da je to moja strina Maca odnosno po kanadski Maria/Mary.

Moj pokojni Ita me osvojio nekim motima, a jedan od njih bio je ovaj.
Shvatio je da loše ložim (to je bilo tad, sad mogu aplicirati ložiti furune u samom Hadu).
Ode on doma, kad kroz neko vrijeme evo ga natrag.
Kutija puna triščica, i to sve jednake, savršene, uredno složene (bio je strašno pedantan).
Nije prosipao filozofiju oko toga što trebam naučiti, kako bi bolje bilo da živim u Bjelovaru ili Tokiju, niti je srao išta.
Nacrtao se tu i tu i odradio to i to da pomogne onako kako može, kako zna, i bez da cvilim ili moljakam.
Bio je frajer s tim triščicama, i ložila sam 10 dana kao iz šale koliko su odlične i suhe bile.

Ja doista nikad nisam bila tip dame u nevolji i psuju me moji rođeni roditelji kad shvate da sam srala da imam ovo i ono.
Uvijek radije priserem da nemam nikakvu frku.
Kontam- svatko ima svoje probleme, imam puno godina, centimetara, iq jedinica i kila da pijučem kao ptiče neko.
Uostalom, snađem se i ne smatram da meni itko treba išta uskakati.
Pa opet, ima jedna stvar koja me iritira.

U ovom proteklom periodu imala sam kojekakve savjetnike i dopisnike.
Odlično su znali npr.što s mojom imovinom, zašto ovdje živjeti ili ne, i svoju su brigu iskazivali beskrajnim laprdačinama.
Nije zamjereno, ali registrirano je - strina Maca.

Da je dvaput zamahnuo sjekirom ijedan od njih.
Da je dofurao kist i pomogao oko ograde sat vremena.
Ma da je išta.
Ali tetkaste laprdačine sa sigurnih distanci od mojih nedaća...
Ma daj nemoj frende, daj uzmi si papuče s perjem, satenski pink ogrtač i nabij si tampon u šule...

Ne volim. Nikako me nisu dotakli u tom nekom periodu kad bih ja kakva jesam do svemira uveličala i najmanju gestu.

I uvijek bih se sjetila paketa pedantno sređenih triščica.
I svakom dopisniku bih ljupko i ljubazno zahvalila na njihovim divnim savjetima i fantastičnim idejama.
U sebi bih mislila- kao što i mislim- srećo, u tebi tri grama kurca nema...
A jesi drag. Svojoj mamici i tetki Slađani iz Beograda.

Sve se, u biti, slaže u neki dojam.
Najveći debili mi nisu oni koji su ništa, ili nešto seruckali.
Ali tipovi koji su bezveze tako nešto pametovali a pritom zaključivali da su me zadužili, da su postali značajni, da smo si sad nešto... ajme, ne.
Ja sam konkretna žena i cijenim konkretne muškarce.
Pogotovo zadnjih godina u Lici gdje nema mlaćenja jezikom i filozofije, nego ugrijati kuću, počupati korov i svašta tako egzaktno i manualno.

Postala sam extra iziritirana seračinama.
Čemu? Valjda kad nema nešto na telki, pa malo da si likovi krate dane mudrovanjem o tom što bi oni na mom mjestu pametnoga učinili.
Preporučujem im vaginaletu i bon vojaž.