za one od nikuda na putu za nigdje

Link


Odlazak - 1



Vlak je krenuo bez naglog trzaja, polako i gotovo neprimjetno,

kao kad se kazaljka starog džepnog sata pomakne za onu jednu minutu koju uvijek kasni.

Kroz napuklo staklo prozora u kupeu, intimna verzija pjesme s kolodvorskog tranzistora počela je gubiti svoju oštrinu.

Prve tihe dirke klavira stopile su se s ritmičnim, tustim zvukom kotača koji prelaze preko skretnica

– tadam-tadam, tadam-tadam.

Čolićev šapat iz daljine, ogoljen od svakog suvišnog aranžmana, sada je zvučao kao da dolazi

kroz duboku vodu ili gustu ritsku maglu koja je gutala kolodvor.

Riječi su gubile jasne obrise, ali su njezini sjetni akordi savršeno hvatali ritam kretanja.

Sa svakim metrom koji je vagon dobivao na brzini, melodija je postajala tiša, uvlačeći se među sjene

napuštenih tračnica i prljavih perona.

Kroz zamagljeni prozor, ulična svjetiljka koja je u barama crtala krugove od mutnog zlata

smanjila se u tihu, žutu točku.

Pjesma se svela na udaljeni eho, na posljednji uzdah jedne propuštene prilike

i nekih tuđih sokaka kojima nismo znali proći.

Kad je vlak konačno zaronio u potpuni mrak izvan gradskih svjetala,

glazba je posve utihnula. Ostao je samo duboki, jednolični šum stroja koji grabi naprijed,

u noć koja se više ničemu ne opire.


Putujemo dalje, ne zato što imamo kamo stići,

nego zato što se natrag više ne može.



Kišni kolodvor-2

Link



Nebo se nad kolodvorom raspuklo u tisuću sivih nijansi, a teška, ljetna kiša

ispira s perona čak i miris paljenog ulja i starih pragova.

U ovim satima, pod hrđavom nadstrešnicom koja prokišnjava, vrijeme se

mjeri samo kašnjenjem vlakova koji nikoga ne čekaju.

Ljudi prolaze podignutih ovratnika, žureći prema nekim tuđim toplinama, dok ulične svjetiljke

u barama crtaju krugove od mutnog zlata.

Kolodvori su mjesta gdje se najlakše uočava privid kretanja.

Svi nekamo putuju, a zapravo samo bježe od istih onih tišina koje ih čekaju na idućoj stanici.

Tvoj obris s kišobrana u boji višnje nestao je u masi prije nego što je kondukter označio polazak.

Na staklu vagona ostao je samo trag prsta,

crta koja se brzo pretvorila u suzu i skliznula niz zidove

ovog zaboravljenog čvora.


Kažu da vrijeme liječi sve , ali zapravo samo uči prste

kako da lakše drže prazninu.



Putnik za nigdje -3

Link



Nema više tračnica pod nogama,

samo ova tiha, siva cesta,

i jedno ime koje više nema

svoje točne koordinate ni mjesta.


Bila si sidro u olujnoj noći,

kratki bljesak na mračnom moru,

sad si tek miris ugašene svijeće

koji me tiho budi u zoru.


Sakupljam mrvice onoga što bješe,

dok vjetar nosi uvele riječi,

dokaz da vrijedilo je lutati,

čak i kad nema tog što će izliječiti.


Jer dok god smo ovdje – nismo nigdje,

tek sjene što kroz maglu gaze,

i tvoji topli, daleki odjeci

što mi još uvijek dodiruju staze.


Link