za one od nikuda na putu za nigdje

Link

Posljednji gutljaj tišine


Kišni su se dani u ovoj sobi oduvijek činili dužima nego drugdje.

Starost je dolazila polako, uvlačila se kroz pukotine drvenog prozorskog okvira

s kojeg se žuta boja ljuštila poput stare kože.

Marija je tog popodneva sjela na rub kreveta, promatrajući kako sivo popodnevno svjetlo

jedva probija kroz mutno, napuklo staklo.

U glavi joj je, poput jeke iz boljih dana, odzvanjao onaj prepoznatljivi, teški,

molećivi glas koji pjeva: „Dođi...“.

Taj tihi vapaj za nekim tko je odavno otišao bio je jedina melodija koja je ispunjavala prostoriju.

Sve je u kući postalo preteško za njezine umorne ruke.

Čak i šalica čaja, koju je donijela do prozora, činila se teškom poput kamena.

Popila je polovicu, ostavila je na prašnjavoj daski i poklopila je drugom, praznom šalicom –

navika iz nekih urednijih, sretnijih vremena kada se prašina nije hvatala za sve što dotakne.

Pored njih je ostavila i staklenu čašu s malo preostale vode, ostavljajući taj neizrečeni poziv da visi u zraku.

Planirala se vratiti.

Samo je htjela nakratko sklopiti oči i pobjeći od propuha koji je zviždao kroz razbijeno okno.

Kad su godinama kasnije otvorili vrata napuštene kuće, namještaj je već bio istrunuo,

a krov napola urušen.

No, na prozorskoj dasci, u gustom sloju prašine i zaborava, i dalje su stajale dvije bijele šalice,

uglavljene jedna u drugu, i prazna staklena čaša.

Voda je odavno isparila, ostavljajući samo suhi trag na dnu.

Z je stajao pred tim prozorom s fotoaparatom u rukama.

Dok je promatrao kadar, kroz misli mu prođe sjetan stih o lišću koje nikako da se preda,

o danima koji su postali poput suhih, odrezanih grana.

Spustio je objektiv, pogledao dvije krhke šalice i tiho u sebi izgovorio:

„Zamisli, jedan od listova sam tih... Zamisli, jednom ću ovu krošnju napustiti.“

Shvatio je da gleda u nečije prekinute planove koje je vjetar zamrsio.

Te šalice nisu bile obično posuđe, već Marijin posljednji, nijemi svjetionik —

podsjetnik da svi mi na kraju, baš kao list s drveta,

tiho padnemo u zaborav.


Link