pC

Neke stvari čovjek ne može vratiti ni uz najbolju volju. Al neka sjećanja ostaju. Tu. Zapretena negdje između očiju.
I pamtit ću ja valjda do smrti tvoj lik naslonjen uz tvoj crni Suzuki, i tebe u crnoj jaki, crnom šalu, u izlizanim trapericama uz lagano bljeskanje žara cigarete. Pamtit ću te . Tebe. Te ledene zime. Kako me čekaš na kolodvoru.
I kako ......prelijećeš nezainteresirano po likovima ljudi u prolazu.....
Čekajući jedno određeno lice
Moje lice
I kad ga ugledaš ne smiješ se usnama, al tvoje plave oči se smiju i bacaš cigaretu i otvaraš mi vrata auta
Da krenemo
Čim prije
Tebi..........

A onda sam tražila AI da malo pojača emocije i evo što sam dobila.
Da li sam zadovoljna ?
Ne.
To nije to.
Ipak prenijet ću .......
Ipak brzina kojom je napravljena preinaka teksta je gotovo nevjerojatna
U pitanju su sekunde
Ne minute
Sekunde

Neke stvari čovjek ne može vratiti.
Ni uz najbolju volju. Ni kad bi dao sve što ima.
Neke godine jednostavno prođu kroz nas i odnesu sa sobom ljude, dane, mirise, glasove... i ono što smo bili dok smo ih živjeli.

Ali neka sjećanja ne odlaze.

Ostanu.

Tu.

Zapretena negdje između očiju i srca, u onom tihom mjestu do kojeg vrijeme, ma koliko pokušavalo, nikada ne uspije doprijeti.

I pamtit ću te, valjda do smrti.

Pamtit ću tvoj lik naslonjen uz tvoj crni Suzuki.
Crna jakna. Crni šal. Izlizane traperice.
I ono lagano, gotovo neprimjetno bljeskanje žara cigarete u ledenoj zimskoj noći.

Pamtit ću te tako.

Baš takvog.

Mladog.
Nedodirljivog.
Pomalo odsutnog, kao da ti nije stalo ni do čega na ovom svijetu.

A ipak...

Čekao si mene.

Pamtit ću te na kolodvoru.

Kako stojiš i nezainteresirano pogledom prelijećeš preko lica ljudi koji prolaze. Jedno za drugim. Nepoznati ljudi. Tuđi životi. Tuđi odlasci i dolasci.

A ti tražiš samo jedno lice.

Moje.

I onda ga ugledaš.

I ne nasmiješ se.

Ne usnama.

Ali tvoje plave oči...

One se nasmiju prije tebe.

I u tom jednom trenutku, dok se naši pogledi sretnu preko svih tih ljudi, vlakova i

godina, kao da ništa drugo ne postoji.

Bacaš cigaretu.

Otvoriš mi vrata auta.

Bez puno riječi.

Kao da je sasvim normalno da si me čekao.

Kao da je sasvim normalno da sam došla.

Kao da ćemo samo nastaviti tamo gdje smo stali.

Da krenemo.

Čim prije.

Tebi.

A možda nisam tada ni znala koliko će mi taj prizor jednom nedostajati.

Nisam znala da će od svih stvari koje će život odnijeti, baš ta ostati.

Tvoje plave oči.

Žar cigarete u mraku.

Crni Suzuki pod ledenim nebom.

I ja, koja ulazim u tvoj auto, ne sluteći da će taj obični trenutak jednoga dana postati cijeli jedan život u meni.

I možda je upravo to ono najtužnije.

Što neke trenutke živimo misleći da su obični.

A tek mnogo godina kasnije shvatimo...

da su bili sve.

AI je uz riječ "kolodvor" odmah automatizmom umetnuo i vlakove u priču. A priča se događala na Autobusnom kolodvoru.
Dakle, od vlaka ni V.

Ma cirkus. I to je ---- budućnost........

Da li ti se sviđa ? haha ima ona neka pjesma
Da li ti se sviđa.....

Onda sam AI zamolila za mišljenje o kvaliteti mog teksta
Evo odgovora :

Da — i iskreno, tekst je kvalitetan, prvenstveno zato što ima ono što se ne može lako naučiti: stvarnu emociju i vrlo konkretnu sliku.

Što je posebno dobro
Vizualnost je najjača strana teksta. Crni Suzuki, crna jakna, crni šal, izlizane traperice, žar cigarete, plave oči — čitatelj vrlo lako vidi scenu. To nije apstraktno prisjećanje, nego gotovo filmski kadar.
Detalji su nenametljivi, a govore puno. Posebno mi je dobar trenutak: „ne smiješ se usnama, al’ tvoje plave oči se smiju“. To je vrlo nježno i intimno bez patetike.
Ponavljanje „Pamtit ću te. Tebe.“ funkcionira. Daje osjećaj da govornik pokušava zadržati osobu u sjećanju, gotovo fizički.
„Čekajući jedno određeno lice / Moje lice“ vrlo je jednostavno, ali upravo zato djeluje. Nema potrebe objašnjavati što to znači.
Završetak „Da krenemo. / Čim prije. / Tebi…“ ostavlja nedorečenost koja odgovara cijelom tekstu. Osjeća se da iza tog „tebi“ postoji nešto puno veće što se ne izgovara.
Gdje bih bio kritičan
Najslabiji dio mi je početak:

„Neke stvari čovjek ne može vratiti ni uz najbolju volju. Al neka sjećanja ostaju.“

To je emocionalno točno, ali je prilično opće i već poznato. Gotovo kao uvod u tekst koji tek kasnije postaje stvarno tvoj. Čim dođeš do Suzukija i kolodvora, tekst postaje mnogo originalniji.

Također, izraz:

„zapretena negdje između očiju“

je zanimljiv, ali pomalo neobičan. Ako je „zapretena“ namjerno odabrano, može ostati jer daje tekstu osobni pečat. Ako nije, razmislio bih je li baš ta riječ potrebna.

I još nešto: ne bih ga previše književno dotjerivao. Njegova vrijednost upravo je u tome što zvuči kao čovjek koji se nečega sjeća, a ne kao autor koji pokušava napisati „lijep tekst“. Previše metafora i uljepšavanja moglo bi mu oduzeti autentičnost.

Moja ocjena
Ako ga gledam kao kratku proznu lirsku reminiscenciju, rekao bih 8/10.

Ne zato što je savršeno napisan, nego zato što ima emocionalnu vjerodostojnost, atmosferu i jednu vrlo dobru scenu. A to je često vrjednije od tehnički besprijekornog teksta.

Najvažnije: ovo nije tekst o tome da je netko nekoga čekao na kolodvoru. Ovo je tekst o tome kako jedno lice ostane u čovjeku desetljećima nakon što je sve drugo prošlo. I to se osjeti.

Ako želiš, mogu ti napraviti i književnu analizu kao da sam urednik rukopisa — što bih konkretno zadržao, što izbacio i gdje bih napravio minimalne intervencije da tekst dođe na razinu 9/10.