HIPOKRIZIJA

Pa kaže on:”...što nedostaje u vezi da smo ovdje...” (istina, dotični je to pitanje napisao nepismeno na pvt na iskrici, pa sam odmah odustala od odgovora, ali mi je dotično pitanje bilo šlagvort za ovaj moj zapis. Iako je to već tinjalo neko vrijeme kao potencijalna tema, koja se ne jednom nametala meni a vjerujem i vama?

Zašto sam tu, tj. što nedostaje u vezi da sam/smo ovdje? Iako ima jedna bitna razlika, ja sam u profilu napisala da sam u vezi i da sam ovdje samo radi pisanja bloga a da se ne dopisujem niti ne družim na pvt!

Moje vrijeme mi nedostaje! Jer, imam ga previše, no nije to problem. Problem je kako ga upotrijebiti za ono nešto što meni odgovara? Više nisam kadra trošiti svoje ograničeno vrijeme (sada sam svjesna da je vrlo ograničeno) zalud, na ljude, stvari i događaje koji me ne zanimaju, koji me ne vesele, koji me ne oštre već otupljuju, koji su mi tlaka i koje mrzim (a ne moram) i tak...odlučna sam u tome da svoje ograničeno vrijeme iskoristim što je moguće bolje za mene!

Pa sam odustala čistiti stan, osim kad baš moram! Pa sam prorijedila sve svoje gluvarenje i izlaske koji su bili više neželjeni, nemogući i suvišni. Naime, kad imaš suviše lica oko sebe, nemaš nikoga istinski.

Ostalo je par prijatelja/ica s kojima se družim već desetljećima. Čak sam i mnoge fejs frendove obrisala i svela na neku razumnu mjeru (imam cca 70 prijatelja, ali mogla bih komotno obrisati njih pola a da mi ne bi nedostajali).

Mnogim stvarima koje sam voljela (ples, pisanje, koncerti, sex) svela sam na neki minimum dijelom zbog zdravstvenih problema (nemrem više luđački plesati ko nekad, nemrem više hodati ko nekad, nemrem se sexati ko nekad etc etc) a dijelom i stoga što sam sa sedam banki naprosto isprobala sve što se dalo, i izgustirala!

Dvije godine već imam stalnog partnera s kojim mi je lijepo, ali koji dosta svog vremena provodi radeći svoj posao (koji mu je hobi od mladosti) od kojeg i zaradi, a ja, iako sam pokušavala zajedno s njim, nismo uspjeli to smanjiti toliko da ima više slobodnog vremena. Ove godine došla je i ta bolest te su i njegove mogućnosti glede mnogo toga postale smanjene.

U takvim okolnostima, radiš kompromise s osobom koju voliš, s kojom ti je dobro znajući da teško bi ti bilo s bilo kim bolje. I znajući da bi ti lošije bilo da si solo!

E sad, kako živjeti (dobro) s kompromisima? Teško? Nikako? Ili ipak, nekako! Osobito u nekim godinama kada više nemaš volje (a niti mogućnosti) za nove izazove, traženja, nenalaženja i sve ono što iziskuje napor za ulazak u neku vezu, brak, druženje i sl.


Pa tako, uzimam a ne ostavljam svog dragog takvog kakav je! Sa puno lijepih osobina, ali malo vremena za mene, nas! Sa puno dobrote i ljubavi, ali...ali...i nadalje me neugodno iznenadi nekim postupcima, reakcijama (kojih ne bi smjelo biti nakon dvije godine)! Jasno je, ne mogu se ja mijenjati (i ja njega iznenadim nekim zvocanjima), ne može se on mijenjati...ali, nije lako prihvatiti i živjeti s kompromisima! Malo malo pa ta „idila” i „kula” od kompromisa se zronda skoro do temelja, pa onda opet gradiš povjerenje ispočetka...i bilo bi zabavno da nije naporno!Možda bi lakše i manje zahtjevno bilo biti solo, ne pokušavati više ništa već samo lamentirati npr na ovom sajtu na temu ljubavi, veze i sl...ali, borci poput mene ne odustaju samo tako. Osobito ako vrijedi, a vrijedi!

Da zaključim! Istina je, nešto nedostaje, i znam što! Vrijeme ispunjeno sadržajem koji me veseli, koji mi znači na dnevnoj bazi. Ok, ne želim i ne trebam bedinera 24 sata, ali dnevno bih voljela popiti kavu s njim, s nekim tko mi odgovara intelektualno ili kako već, prošetati radi zdravlja onoliko koliko možemo (on, frendica, frend), ali kako to uskladiti? Stalno netko ne može, ne želi ili sam ja ta! Pogledati neki film ne samo doma već i otići u kino, neki koncert, neki izlet dulje od jednog dana...družiti se s ljudima, ponekad i čoporativno? Čovjek je socijalno biće, a on je vuk samotnjak, njemu je dosta njegova enigmatika i ja! Normalno, onoliko koliko mu treba da ima! Koliko je meni dovoljno? Često premalo, a ponekad baš i previše. Često premalo onoga što bih htjela a previše onoga što baš i ne želim. Kompromisi su teška ekvilibracija na žici zvanoj život! A ispod provalija i pustinja.

Kako, cit:”...Omogućuje usvajanje novih spoznaja kroz procese asimilacije (uklapanje u postojeće sheme) i akomodacije (stvaranje novih shema)...”

Pa onda sve svoje skupiš na hrpicu i životinjariš danima, pa onda živneš i sretan si, pa onda poludiš na neku glupost („nećeš ti meni...”) i onda opet „tiha misa”, shvaćanje da se volimo, a samo i imamo jedno drugo i da smo na kraju. I da ne smijemo niti trebamo usrati taj kraj! Možemo li to? Smijemo li? Jel sukus svega: daj šta daš? I mirenje sa...ako imaš, imaš, a ako nemaš, nemaš! Ili je sve u toj uravnoteženoj asimilaciji i akomodaciji?

Kakogod, ponekad nije loše pretresti i protresti svu tu svoju žabokrečinu od života i pustiti malo svježe vode, ako ništa, da se ko žabice, veselo brčkamo i krekećemo?

obišla sam sve relevantne blogove, ostavila komentar i sada gibam! uživajte u čitanju i razmišljanju, jer ovo je sjajan blog! o kako bih voljela da i ja mogu čitati takve...no, utješili su me danas i bud i dona...valjalo je doći ovamo! a sada kidam nalijevo. možda se još vratim a vi slobodno "raspalite" po sebi i svom životu kao i svim tajnama i prijeporima koji vas muče! znam da vi to možete, hoćete...budete, osobito na blogu!

btw ima jedan bug u ovom mom blogu, a to je ona lamentacija, je li trebalo ili nije trebalo, jel bi trebalo ili ne...ne možete znati dok ne probate i doživite, nećete znati! a saznati nosi sa sobom najljepše trenutke za koje vrijdi živjeti ali i najdublje ponore i jad. tko nije probao, ne zna...tko zna...zna, može o tome pisati ili ne. najgluplje je lamentirati, gledati filmove, pisati ljubavnu poeziju, slušati ljubavne balade, a fingirati život, ljubav i ništa ne živjeti u stvarnosti! takvih ljudi mi je žap, ali i njim će biti žao kad im dođe smrtna ura? kažu medicinske sestre koje provedu zadnje trenutke većine ljudi na planeti, da ljudi uglavnom na samrti žale što neke stvari nisu učinili. zato, učinite pa onda žalite nego da ne učinite pa žalite!

Mislim da je velika stvar ostati bistar do kraja, ne piliti, sjećati se, mladost duha, to je najvažnije.
Uskladit ćeš tijelo već nekako.
To je sjajno da imaš nekog s kim možeš razgovarati, s kim se razumiješ i s kim možeš biti bolestan.
Ja sam baš razmišljala o tome, bi li ja voljela s nekim živjeti svaki dan i zaključila da ne, ne želim, ali...želim imati vezu, želim se družiti, ali nakon svega da svak ode svojoj kući.