Moj prvi blog

"Niti sam ga poznavao, niti puno slušao, ali kao da trebam ovo reći. Goran Bare je otišao tiho, kao što odlaze oni koje je život predugo lomio. A s njim je otišla i jedna vrsta iskrenosti kakva se valjda rijetko vidi. "Samo živi, samo budi" - to je bila njegova molitva, poruka koju je davao drugima, a koju sam sebi nikad nije uspio do kraja dati. I tu je i taj paradoks, čovjek koji je spašavao druge, nije uspio spasiti sebe. Nekako je djelovao da je imao dobra u sebi. Vidjelo se u očima, u glasu, u svakoj pukotini kroz koju je propuštao istinu. Nosio je terete koje drugi ne vide, borio se s mrakom koji većinu ljudi nikad ne dotakne. I unatoč svemu - davao pjesme koje su ljudima nekako držale glavu iznad vode. To mogu samo oni koji osjećaju dublje, a na svoj način. I zato vjerujem da ga Bog sada prima onako kako ga ovaj svijet nije znao primiti. Bog vidi srce, ne padove. Vidi namjeru, ne rane. Vidi čovjeka. A Bare je bio čovjek od krvi i mesa - ranjiv, iskren, ogoljen, bez maske. Jedan od onih koji gore prejako za ovaj svijet, ali taman za Onaj drugi. Možda nije znao živjeti kako treba, ali je znao osjećati kako malo tko zna. Možda nije znao pobijediti sve probleme, ali je znao dati snagu drugima da pobijede svoje. I zato njegova rečenica ostaje kao poruka - Samo živi! Samo budi! To je jedino što čovjek može, ali najvažnije jest da bude kvalitetno! Neka mu dragi Bog da mir koji ovaj svijet nije znao. Molim Te smiluj mu se Gospodine. Hvala Ti! "

Link