DIVA

Dan je bio na izmaku, a sunce je polako tonulo iza obzora, ostavljajuci na povrsini mirne vode zlatni trag. Ona je sjedila na klupi pokraj jezera promatrajuci taj smiraj koji je tako savrseno odgovarao stanju njezine duse. Njezini dani bili su ispunjeni mirom, ali veceri su imale neku posebnu, tihu magiju. Uskratila je sebe polovicnim susretima i povrsnim razgovorima, birajuci radije samocu nego prisutnost onih koji nisu znali dotaknuti njezinu bit. Znala je da njezino srce vrijedi previse da bi se trosilo na mrvice.

Njezine misli cesto su bile tihi cuvari sjecanja na vremena kada je ljubav disala punim plucima. Sjecala se jednog posebnog predvecerja, kad je vani, bas kao i jucer, padala neka topla uporna kisa. Dom je bio ispunjen mirisom domace hrane, a tiha, lagana muzika obavijala je prostor poput toplog sala. Nasuprot nje sjedio je covjek koji je poznavao svaki titraj njezina glasa. Razgovarali su satima bez maski, bez zurbe i bez straha od sutrasnjice. U njegovim ocima nije bilo pitanja, samo duboko, mirno prihvacanje.

A kada bi razgovori utihnuli, nastupala bi ona najcisca tisina-trenutak potpunog, bezuvjetnog predavanja. Vodjenje ljubavi u tim trenucima nije bilo samo spajanje dvaju tijela, vec duboka, tiha molitva zahvalnosti za postojanje onog drugog. Predavali su se jedno drugome s onom rijetkom strasti koja se radja samo kad dvoje ljudi shvati prolaznost zivota. Svaki dodir ruku, svaki blagi sapat i svaki pogled bio je prozet svijescu da je ovaj trenutak sve sto sigurno imaju. Nisu znali sto donosi novi dan, niti kamo ce ih zivotni putevi odvesti, i upravo zato je ta ljubav bila tako velika, snazna i cista. Nisu ostavljali nista za sutra.

Sjecanje na te predivne noci nije u njoj budilo tugu i zaljenje. Naprotiv, budilo je ponos.Hodajuci uz jezero, osjecala se bogato jer je znala da je prezivjela ono sto mnogi traze cijeli zivot, a nikada ne pronadju.