Tihe Price Moje Duse

Godine prolaze tiho, ostavljajuci tragove na licu, ali srce cesto ostaje netaknuto, cuvajuci tajne koje vrijeme ne moze izbrisati. Setala je polako, s rukama u dzepovima kaputa, uzivajuci u svjezini kasnog popodneva. Njezini dani bili su ispunjeni mirom koji je dugo gradila, slobodom da sama bira svaki svoj korak. Bila je ponosna na svoju samocu; ona za nju nije bila kazna, vec svjesno izabran prostor u kojem je pripadala iskljucivo sebi.

Ali, zivot, bas poput rijeke, ima svoje nepredvidive tokove. Na starom kamenom mostu, mjestu koje je nekad davno bilo svjedok njezinih najvecih radosti, njezini koraci su odjednom utihnuli. Nasuprot nje stajao je covjek kojeg nije vidjela godinama. Vrijeme je promijenilo njegove crte lica, unijelo srebrene vlasi u kosu, ali njegove su oci ostale iste-duboke, tople i prepoznatljive. U tom jednom sekundu, sve prozivljene godine, svi rastanci i sve oluje koje su oboje prosli, jednostavno su nestali. Proslost je postala sadasnjost.

Pozvao ju je na veceru u mali, tihi restoran blizu jezera, gdje je priguseno svjetlo svijeca stvaralo atmosferu unutrasnjeg utocista. Uz laganu, tihu muziku koja je dopirala iz pozadine sjedili su satima. Razgovor je tekao nevjerojatno lako, bez gorcine, bez prebacivanja i bez teskih rijeci. Razgovarali su kao najbolji prijatelji koji se nisu vidjeli tek od jucer. Smijali su se starim uspomenama, a u zraku se osjecalo duboko, zrelo postovanje, prema svemu sto su nekada dijelili. Njezino je srce bilo mirno, a njegove su oci ponovo prepoznavale onu istu zenu.

Kada su se nakon vecere vratili u tisinu njezina doma, znali su da rijeci vise nisu potrebne. Vodjenje ljubavi te noci, nakon toliko godina razdvojenosti, bilo je najcisce i najdublje predavanje. Bilo je to spajanje dviju dusa koje se ponovo pronalaze, svjesne prolaznosti zivota i dragocjenosti trenutka.Predavali su se jedno drugome s onom potpunom, zrelom strasti, kao da je to posljednja noc na zemlji, ne razmisljajuci o tome sto donosi sutrasnji dan niti hoce li se ikada opet sresti. Svaki dodir bio je molitva zahvalnosti za ovaj neocekivani dar sudbine.

Sljedeceg jutra, dok je sunce polako obasjavalo njezinu sobu, ponovo je bila sama u svome miru. Ali u njezinoj dusi nije bilo praznine. Osjecala se nevjerojatno bogato i sretno. Taj ponovni susret potvrdio je sto je oduvijek znala; prava, istinska ljubav nikad ne umire, ona samo mijenja oblike i ostaje zivjeti u nama.Njezino unutrasnje svjetlo blistalo je jace nego ikada, spremno za nove setnje i sve sto zivot donese.