28.10.2008

Link
Link
Link
Ovdje sam, na ovom sajtu...
a u stvari, ponekad mi se čini kao da nisam nigdje.
Prošlo je točno osamnaest godina od mog prvog klika.
Punoljetnost.
Cijeli jedan nečiji život stao je u ove virtualne kvadratiće. I dok se neki ovdje
bjesomučno trude preko ekrana uvjeriti Universum da su „cijeli jedan predivan svijet“,
da šetaju s labudovima i da im srne kucaju na prozor, ja nemam potrebu lagati ni
sebe ni vas.
Nemam neprobojne štitove i ne trebam robote da mi slažu fraze o božjoj milosti i
unutarnjem ispunjenju.
Moja je istina rječitija od svakog Chat GPT priručnika za samopomoć.
U ovih 18 godina, lijepi dani su ljubili ružne, a sretni grlili tužne.
Imali smo i bili smo emotivne greške.
U onoj mojoj staroj, kovačkoj škrinjici za uspomene pohranjene su samo lijepe misli,
dok su one ružne pokopane negdje usput, na cesti, ili su jednostavno zalutale u
zaboravu.
Dokle god smo grčevito ovdje, u potrazi za nečim što ni sami ne znamo što je –
zapravo nismo nigdje.
I zato ne želim „slaviti“ I ne slavim ovaj broj.
Nikakav jubilej mi ne treba.
Radije ću ostati poštena, starinska budala koja voli pročitati dobru knjigu i osjetiti
miris papira pod prstima, nego glumiti duhovnog vođu u praznoj dvorani pišući
komentare sam sebi
Makar u snovima i dalje mijenjao semering na autu kojeg nemam, ili krpao i pumpao
gume na onom starom biciklu, a možda I čistio blatnjave cipele s terena...
ja znam tko sam i čiji sam.
Pripadam stvarnom svijetu, mirisu poštenog rada, zvuku rabljenih Pink Floyd diskova
i onom mom neponovljivom 3/4 valceru u bazi.
Čitamo se... jednom... kad prođe ova magla a sa njom nestanu virtualne Majke
Tereze koje su umislile da su književni gurui I experti za širenje svojih ideja
štancajući radove umjetne inteligencije I to prezentuju kao svoj rad…
A na kritike reagiraju propinjanjem na zadnje noge
I povikom Zlostavljač na onoga tko im dobronamjerno ukaže na to …
po starom običaju uvijek strada onaj tko za golog cara kaže :car je gol…
z
28.10.2026. u 10:50