ivicag

Kažu da treba iskoristiti prilike čim se ukažu, i to je istina. Treba ići naprijed, isprobavati nove stvari, upoznavati ljude i mijenjati smjer ako novi put vodi k nečemu vrijednom. No, nije svaka prilika vrijedna prihvaćanja; zgrabiti baš svaku ne znači živjeti punim plućima – postoji rizik da obezvrijedimo sami sebe, gotovo do te mjere da se podcijenimo samo zato što se bojimo nešto propustiti. Želim birati ono što obogaćuje moju osobnost. Bilo da je riječ o osobi, susretu, putovanju, poslu ili tek spontanoj večeri. Nečemu što će me, do trenutka kad svane novi dan, pomaknuti barem korak dalje na mom vlastitom putu.

A tu su i druge prilike... one prolazne. One ne grade budućnost, ništa ne obećavaju, a možda neće potrajati ni do jutra. One služe tek da ispune nekoliko sati, da osjetimo tuđe tijelo u blizini, da se nasmijemo, razgovaramo i zajedno popijemo piće – ili možda da uopće ne razgovaramo. Služe tome da se osjećamo barem malo manje usamljeno. Neki bi to mogli nazvati oportunizmom.

Možda i jest tako... no vjerujem da je moguće doživjeti nešto prolazno bez laganja, bez pretvaranja da osjećamo ono čega nema i – iznad svega – bez pretvaranja jedne noći u obećanje. Ne mora se sve pretvoriti u ljubav (dijelom i zato što me to više ne zanima). Ne mora svaki susret imati nastavak. Ne mora svaka prilika promijeniti naš život. Neke nam pomažu graditi život, dok nam druge jednostavno prave društvo dok to činimo. Važno je prepoznati razliku – i, prije svega, biti svjestan vlastite vrijednosti prije nego što odlučimo što ćemo usput prihvatiti.