HIPOKRIZIJA

(razlaz)

Toj love story bje kraj upravo na današnji dan prije 15 let. A dotična je trajala i više od 15 godina. Počela kao velika love story dvoje oženjenih, obitelji, djeca, partneri...srednje životne dobi, njoj 33, njemu 43, ali desila se ljubav! No, sve se pretvorilo i u pakao, koji je trajao godinama. Najprije njezin razvod 90-tih, potom njegov pet godina kasnije. Njezine kćeri, jedna sedam godina, druga 13, njegova 19 (studentica).

Sve te scile i haribde njihova ljubav je nadvladala, borili su se za nju oboje, kao da im je to najvažnije na svijetu? I bilo je! Ali, život je i sve ono drugo. Bili su jedno drugom velika ljubav bez djece iz te ljubavi, bez zajednički stečene imovine, vezala ih je samo ljubav. I tako skoro 20 let. Ta love story završila je i brakom (kad su im djeca odrasla a curke se i same poudale) i njih dvoje se odlučilo oženiti, iako su bili već u poodmaklim godinama (ona skoro 50, njemu 60)!

Nažalost, unatoč velikoj ljubavi koja je prebrodila sve te godine, nisu uspjeli. Jer, iako u braku, nekako kao da su i dalje bili ljubavnici, a ne bračni partneri? Nisu znali kako to shendlati, a imali su sve preduvjete! Voljeli se, imali gdje biti, nikakve materijalne probleme nisu imali...ali...ali, kao što biva, valjda je bilo prekasno za nake nove početke, nakon završenih svojih brakova i brodoloma, da opet budu još jednom supruga i suprug? Šteta!

Rastali su se nakon tri godine braka! Ona je samo željela razlaz iz zajedničkog života i naprosto jedan dan rekla, dosta je više ovakvog „braka” i zajedništva? Prodala je svoj stan u kojem su živjeli, kupila drugi, ona otišla sa kćeri živjeti (jedna je već bila udata, a druga studentica) svoj solo život. On se vratio svojom mami na Britanac i tek tada shvatio da se ona ne šali i pokušavao na razne načine obnoviti to što se raspalo, ali znala je da se on ne može i neće promijeniti. On je trebao ženu koja će brinuti za njega i o njemu, ali ne i bračnu partnericu (i on brinuti o njoj)? Njegov ego je bio jači od svega, čak i te ljubavi. Nije ju poštivao već uvijek smatrao „nižim bićem” a ona naprosto više nije to mogla šutke trpjeti. Kada je smogla snage otići, otišla je.

Kasnije, čak nisu uspjeli ostati niti dobri, uslijedio je razvod (ona ga nije htjela, već samo rastavu) i neke ružne stvari oko brakorazvodne parnice, zajedničke imovine (vikendica, auto, brod i sl.) kao i nekih međusobnih dugovanja.

A onda su prestali i kontakti, i iako su živjeli tek nešto ulica i kvarta dalje, nisu nikako konktaktirali! Gdje je nestala sva ta ljubav? Nije, ali fingirali su da je! Iako mu je ona pomogla opremiti i novi njegov stan (nakon smrti mame i brata, sve je naslijedio), nažalost nije moglo bez ružnih stvari kako to obično biva kad se ljudi razilaze. On, tvrd i ponosit, ona isto.

I onda je došao ovaj dan (neposredno par mjeseci prije saznala je da boluje od raka pluća), dan kada je potpuno otišao!

Imali smo jednu zajedničku želju za života, i dogovorili smo...kad umre onaj drugi, rasut ćemo pepeo kao u filmu „Mostovi okruga Medison”...i zajedno skončati!

Ali, nismo! Tek godinu kasnije, u jednom razgovoru uživo sa njegovom kćeri saznala sam da se spalio i nju zamolio da pepeo raspe po Rtu Kamenjak u Istri! Ni danas, petnaest godina nakon, ne znam gdje točno (nisam niti pitala), ali znam da je Istra bila njihov konačni dom, mjesto posljednjeg počivališta njihova ljubav...gdje su trebali zajedno skončati, ali nisu.


(ruže u mom domu, danas za tebe i nas)

Eto, tako je to ovih dana, 15 godina poslije. Jedna velika ljubav je netragom nestala, nema niti groba, niti djece, nikakve zajedničke imovine, ničega! Osim sjećanja i mrtvih slika živih događaja, najljepših 20 godina života.

I opet je pred vratima jedna zima, i opet je u njenom (mom) životu jedan lav koji voli baš onako kako to samo lavovi mogu. Velikodušno, snažno, moćno! I ona voli opet jednog lava gotovo jednako kao nekoć tog svog pokojnog!

I ta nova ljubav ima sve...i ljubav, i materijalnu sreću i nešto zdravlja...ali...ali, nikad više u životu nisam sigurna u ništa, a osobito ne u ljude. Niti u sebe. Nešto je u nama ponekad jače od ljubavi, dobrote, jer ljubav nije dovoljna? Neki ego nam neda da budemo dobro, da uživamo u tome i ponekad prešutimo i ne činimo neke loše stvari? Jedan divan čovjek je kraj mene, divan prema meni, ali ....ali to ne znači da će ovo biti to the end? Kako ćemo skončati, što će biti sutra? Nebitno! Važno je voljeti i biti voljen za života i živjeti danas!

Link

a izgleda da je danas ukop i bloga? i tako i ovdje već dugo vlada neki samrtni tajac?

a ja ću i opet pisati, možda baš zato da oživim mrtvace?

zašto love story? pa valjda je svima znan taj predivan, prastari film?

a film, zima jednog lava sa peterom o,tooleom? prekrasan pradavni film koji baš onako oslikava jednog lafa!

nedajte se smetati u vašem žalovanju, ja sam vam se samo pridružila, sa mojim!

sretni su ljudi koji imaju barem jednu, takvu, nekakvu, nesretnu ali veliku ljubav!

na koncu, život pamtimo po takvim nekim uzdasima a sigurno ne svršavamo od posla, odgoju djece, bedinanju staraca i ostalih otaljavanja (uz poneku radost)!

no, treba imati hrabrosti voljeti i biti voljen! probajte, nadam se da ćete preživjeti? ako pak ne, eto vas na iskricu. ona je dušu dala za neutješne i neostvarene (ili prekinute) ljubavi i veze! nisam bila u tom muzeju, prekinutih veza (u većini grada zagreba jesam, ako ne i svima), ali namjera mi je otići ovih dana. zima je duga, valja to nekako pregaziti. a i morti nekaj naučim iz tog muzeja?

i da, ne brinite, dobro sam danas. jutrom sam otrla par suza a onda hrabro skuhala ručak za sebe i dragog, popodne napisala odu (blog) jednoj ljubavi i sada...odoh. ah da, začinit ću sa josipinom lisac!

još malo josipe....
https://www.youtube.com/watch?v=iKqK_9-CVJ4&list=PLmjz-onNqJyCj0hx_F5Ddh3d-
JukwGHvm&index=2