ajebiga, moj blog

Čaj, cigareta, u zraku miris dima klada koje pucketaju u kaminu. Blaženi mir i tišina. Iz polumraka me sa drvenih zidova škicaju uspomene nekog drugog svijeta, drugog života i drugog mene. Ne volim jako svjetlo. Razbija ugodu i mistiku odvojenosti od svijeta koji se dreči po ulicama, birtijama i urla iz raznih elektroničkih naprava. Toplo mi je i nisam gladan, savršenstvo trenutka sadašnjosti. Svijet s one strane zidova, preko livada i šume zapravo me više i ne zanima. Manje više o njemu znam sve. Nekad sam bio dio mlina tog stroja. Mljeo sam druge i sebe.Nekad je Johny pjevao «...ljubio sam hrpetinu žena...», kak da ne, znali smo se, sviralo se petkom na faksu, poslije predvojničke. Da hrpetinu, bil je jos uvijek jumfer i cvilil o neostvarenim snovima. Meni je išlo drukčije. Volio sam mnoge, volio sam ih svim srcem, voljele su mene. Nikad ne mogu reći da sam imao neku ženu, imali smo se međusobno, ako se taj sirovi glagol uopće može upotrijebiti za odnos žene i muškarca. Ljubav ili zaljubljenost, stvar trenutka, privlačnost ili jednostavno kemija koja grune nenadano, jako i nezaustavljivo. Divan trenutak ili vrijeme dvojnosti. Bilo ih je nebrojeno. Lica, glasovi i mirisi stapali su se u neprekinutu pređu glađenu nježmin i grubim dodirima, grebanjima i ugrizima. Pametne i lijepe djevojke i žene lepršaju mojim polumrakovima, prožimaju toplinom cijelo tijelo u trenucima naslade mirne samoće. Nije bilo ružnih žena, svaka je u nekom detaju, u nekoj misli bila posebna i prelijepa. U koliko sam se lijepih očiju upijao, dodirivao meku kožu, divio se dugim tankim prstima, kao životinja njuškao miomirise zamršenih kosâ. Još uvijek čujem smjehove, jasne, mukle, reske, tihe i hihotave. I svi su mi dragi. Lelujaju riječi i rečenice, duhovite opaske, kao miris vina ili žeste po birtiji. Da, i cuga. Pio sam neumjereno, stalno, beskompromisno. «Pijem Zrinjski i pijem ga svinjski!» moja najdraža uzrečica. Ne bih svoje pijane godine mijenjao za stotinu trijeznih života. Bacala me ta manija od klošarskih potleušica do kokainom unezvjerenih vlasnica vila, bazena i mekane kože skupih automobila. Smrzavao sam se pod prekrenutim, na obalu navučenim čamcima, zavučen u vreću za spavanje, gnijezdio se po neudobnim hotelskim krevetima i budio u krevetima presvučenim crnim satenom. Uvijek mamuran i uvijek oran za onaj najdraži, prvi jutarnji gutljaj koji reže i pali, žari i grije. A sad mir.Zima je, ne bas kao zima koje pamtim. Bljutava, ljigava, kišna i vlažna. Drveće, bezlisno od preranog mraza bijedno se crni pod sluzavom vlagom. I miris truleži i gljiva kojih nema vrijeđa nosnice. Nema reskog, hladnog mirisa nadolazećeg snijega. Blistavu ćistoću jutarnjeg mraznog sunca, kada se Klek vidi kao da ga mozes dotaknuti, otjerale su magle iz čijih se dubina čuje samo progušeno, slinavo kapanje. Niti ptice ne pjevaju. A kamin gori.Tiho palucaju plameni, miriši dim, šalica čaja se puši i mirno širi miris Earl Graya. U ovo doba godine, prije godinu dana bio sam svjesno polumrtav. Bliže bijelom prosvjetljenju nego nego zraku koji sam udisao. Išao sam na zadnji sudar u životu, nježno grlio smrt kao dragu ženu. Dosadilo mi je postojanje u kojem manje više sve znam i razumijem, htio sam dalje. I opet sam tu.Koketiram i tiho šapćem duge razgovore s njom. «Strpi se», veli. «Obuhvati jos i ovaj dan, doći ću i sutra na čaj.» I nježno me odgurne kao zaljubljena žena. U pogledu joj meko obećanje koje će se jednog dana ostvariti, ludo spajanje i prožimanje, znojni i dahtavi zagrljaji koji vrijeme i prostor pretvaraju u nebitne riječi nekog udžbenika fizike. I ja slušam.Svijet se otvara, prelama, riječi poprimaju smisao, geste više nisu nejasne. Dodiri dotiču dušu, pogledi govore skrivene želje. Mirisi u sebi nose tuge i sreće zatvarajući krugove i kugle bivšeg i sadašnjeg. I ljubav.Ljubav se otvara kao oblaci. Lelujava i šarena. Nestalna i nezaustavljiva. Uvijek u pokretu, uvijek drugačija.