ajebiga, moj blog

Obožavam te noći kad je potpuna tišina. Samo se tihi zukovi šume provlače kroz prozore i nejasni odaju tajne života u udaljenom mraku. Volim nesputanu slobodu mašte, kad mi se u samoći uvlačiš u misli. Tad te zamišljam, zajapurenu od isčekivanja i straha da te ne otkrijem kako drhturavo čučiš pod prozorom u uzburkanom isčekivanju stenjanja i krikova nekog pornića s tebi nevidljivog ekrana. Volim osjetiti taj strah koji ima onaj divni kiselkasti miris, miris strasti i zaigranih prstića. I tako se zamišljamo, ne vidimo se, ne, to nikad. Ti u tami lišća, ja u bezbrižnom polumraku titravih slika. Svaki u svojoj udobnoj, skrivenoj samoći. Zajedno, u mislima, čvrsto stisnuti u čahuru nagrizajuće strasti. Gotovo osjećam tvoje ubrzano disanje dok me zamišljaš onako golog na krevetu, s cigaretom u ustima, u prozirnom dimu i mirisu cedra i earl greya. Meni u nosnicama klizi miris tvog mladog, netom otuširanog tijela i svježeg znoja koji polagano probija iz nutrina. I opet onaj miris straha, sad već od mene, starog mistika, okruženog odbojnošću nazora nerazumijevanja svega stranog. I baš to nerazumijevanje izgleda i ponašanja te dovodi pod moje prozore noćima. I baš taj strah tjera drhturave prstiće u toplu vlagu međunožja. I gladiš mi mišiće mislima i pratiš njihovo lelujanje pod kožom dok odlažem cigaretu i prinosim šalicu čaja usnama. A tijelo se giba, kao usporeni doberman u trku. A ja te osjećam, osjećam kako mi koža bridi strujama tvojih misli, a kad mi dotakneš lice, misli eksplodiraju po tvojoj glatkoj koži, malim, čvrstim grudima i dugačkim, mišićavim bedrima. Kao vjerat projure duž kičme i čeličnim stiskom obuhvate ramena. U nosnicama se miješa miris šume, vjetra s planine i tvog čistog tijela. Sad više nema zbunjenosti ni straha, svjesno i odlučno prsti te vode sad već jedinom cilju. Prate ritam moje ruke, u sve bržem ritmu. Ostavljena cigareta i čaj postaju nebitni dio dekora. Zvuci šume, filma, škripanja kreveta i šuštanje trave pod tvojim nogama, gube se u dubokom disanju i promuklom, tihom stenjanju koje nas stapa. Niti ti, niti ja ne želimo odati prisustvo u ovom strasnom plesu misli i igri ruku. Boje počinju mijenjati tonove, oblici se vitopere, lelujaju dimljivo i tad gromovito prosrtuji orgazam i eksplodira u mirisu cedra, dima, šume i trava. Nestane svijet, nestanu zidovi koji nas dijele, postojimo samo ti i ja, uskovitlani tijelima i mislima i rušimo vjetrove i oluje, brišemo oblake s neba, tresemo zvijezdama iskonskim silama. I tad, mir. Trenutna, ko udarcem svaljena tišina. Misli nestanu u trenu. Uz šuštanje vjetra u granama, čuje tvoje korake koji se odšuljavaju u mrak. Dok ne ostane samo disanje šume. A u sobi još jedva osjetan miris svježe otuširanog tijela i zabranjenih užitaka. Vraća se krutina zidova, elektronskih slika, sintetiziranih zvukova i realnost spoznaje da ćeš ubrzo biti udana žena, spašena izopćenja iz sigurnosti strogih pravila plemena. A ja, hm, još uvijek imam dovoljno mašte da ugodno proživim ostatak svojih noć, isretno izopćen i pozdravljan bez srdačnosti. I sutra će mi opet plesati osmjeh pri pogledu na strah u očima plemena i pjevati srce u blaženoj samoći.

bozanstveni oni izopčeni:)

u tami sobe ,dok zuje komarci i pitanjem...dali treba uopce pisati komentar?..idem dalje dok oci lete po redovima ispisanim necijom zudnjom i samocom..ako ti je tako dobro samom cemu ta sijetnost i sijecanja iz boljih dana ....pravila koja si sam postavio ogranicavaju tvoju blazenu samocu i ostavljaju trag...........u zvijezdama koje blistaju svaka sama i lijepa

Hvala, bebice