ajebiga, moj blog

Životinjsko carstvo ima stroge regule i zakone ponašanja. Naravno, svugdje, pa i tu postoje iznimke. Ženka svake životinjske vrste odbija parenje osim u estrusu, tj. u vrijeme tjeranja. Tu ima i neke logike, jer, zakaj trošit energiju i riskirat biti ulovljen u trenutku nepažnje, a sam čin nije u svrhu produljenja vrste. Jedina iznimka je ženka vrste Homo Sapiens (ovo drugo vrlo diskutabilno). Ona je voljna i spremna na parenje 24 sata dnevno, 365 dana u godini, osim prijestupnih godina kada je ne to spremna 366 dana. E sad, katolička crkva nas uči da su Homo Sapiensi jedina vrsta koja ima dušu i razum, pa postavimo ovu darvinističku dvojbu gledano kroz prizmu razuma. Homo Sapiensi su tijekom svoje kratke povijesti uspjeli uspostaviti međusobne odnose i koliko, toliko nerazuman društveni poredak. Ne obazirući se na kulture i narode, postoje dva bitna tj. temeljna društvena ustrojstva: Matrijarhat, ilitiga vlast u ručicama žena, te Patrijarhat gdje, navodno, vladaju muške razumne glave (pljuni mi u oko). Pitanje za vrle povjesničare i siciopate je: da li se prvi put želja, volja i provedba parenja ženki Homo Sapiensa izvan dana estrusa, tj. tjeranja javila u vrijeme Matrijarhata, kada su žene shvatile da sex i nije tako loš kao svakodnevna tortura podređenih im muškaraca, a budući da su bile na vlasti u jednostranačkom sustavu, bez oporbe, mogle su to bez imalo problema i provesti, ili se snošaj kao svakodnevna praksa uvriježio u vrijeme Patrijarhata, budući da su mužjaci Homo Sapiensa spremni na parenje u bilo koje doba dana, 365 dana u godini, osim prijestupnih godina, kada su na to spremni 366 dana, kao, uostalom, i mužjaci skoro svih vrsta sisavaca, te su svoj ritam parenja nametnuli jadnim, ucviljenim i potlačenim ženkama svog prvobitnog društva.Čista špekulacija (ne prihvaćam kritike uvaženih znanstvenika s ovog područja jer je ovo samo opaska laika): Ako sex kao razbibriga i rekreacija datira iz vremena Matrijarhata, sasvim je razumljiva oduševljenost mužjaka vrste Homo Sapiens velikim cicama, jer nam gensko pamćenje u najranijim pubertetskim snovima, pa do kraja života predočuje Veneru Wilendorfsku kao ideal ženske ljepote.Ako, pak taj sport potječe iz vremena Patrijarhata, nije ni čudo kaj nam pola žena mašta o crncima s rasplodnim organima dostojnim kablova Odjela Rasvjete HRT-a.Paradoks je u tome kaj se nekih 75% populacije Homo Sapiensa (i mužjaka i ženki) istovremeno osjeća zakinuto od majke prirode jer ne odgovara genski im nametnutim standardima, kao, uostalom i autor ovog poticaja na znanstvenu raspravu koji se osjeća manje važan sa svojih 12,5 cm spolnog organa (kad je toplo i kad je vlasnik izuzetno dobre volje), dok žene s ushitom raspravljaju o organima veličine drške omanje šumarske sjekire ili ne baš profesionalnog vatrogasnog crijeva lokalnog DVD-a. (Čissto onak, usput, ne volim cure kaj imaju cice na tatu.)Bila bi mi izuzetna čast kad bi se o ovom pitanju izjasnio i naš veliki sveznadar i znanstveni erudit prof. Ladan s HRT-a (koji sve zna), ili, po vlastitom mišljenju, njegove erudicije vrijedna Branka Šeparović, također s HRT-a, televizijske (dalekogledničke) kuće izuzetno visokih znanstvenih i moralnih načela.