ajebiga, moj blog

Tiho se oglasila šuma laganim dahom vjetra. Prvi sati noći. Moji najdraži. Kosovi su zamuknuli, slavuji se još boje odat sovama skrovišta u grmlju. Blažena tišina koju ponekad bahato razbije jež ili jazavac. Povremeni dah vjetra smo daje na znanje da u mraku postoji granje i lišće. A mrak, apsolutna kmica, bez ijedne naznake sjene. Kroz crno, pjegavo tkivo krošnji se vide zvijezde daleke kao mitovi i neuhvatljive oku kao legende.
Vještičja ura. Čekam mjesec. Noćas treba biti pun. Pod njegovim svjetlom čak i moja bijedna ljudska osjetila mogu raspoznati okolinu. Sjedim i čekam, Cigareta u džepu me žari da ju zapalim, ali šteta je ubiti ovaj miris šume. Miris drag i poznat kao miris najdraže stare, sto puta prelistane knjige. Nakon dugih vrućina, nema onu težinu vlage i gljiva, mošusni ton truleži. Ipak, digla se razina krvi u nikotinu i palim tu cigaretu. Kao zabranjenu ljubav kojoj ne možeš odoljeti, kao onu zadnju čašu od koje znaš da će ti pozliti. Slijep od svjetla šibice, sveopćeg mraka i gluh od tišine plutam sretno izgubljen u zagrljaju najdraže čarobnice. Šume u noći.

traper....ovo je bilo prekrasno....sve pohvale....

Prekratko :-)).

e jesi traper:)svaka cast

dijete zlo, ima to i nastavak, ali mistiku ostavljam za sebe, kaj bum vraga plasil ljude :))))))))))