ajebiga, moj blog

Nema poruka. Telefon šuti. Vani samo kiša i vjetar. Polumrak ranog popodneva. Sumrak civilizacije. Klimatska kataklizma. Ili sam to ipak samo ja? Možda je sve ovo sivilo, neugodna tišina i otužna vlaga samo u meni? U zgrčenom želucu i prsima premalim za duboki udah? U nevidljivoj ruci koja mi stišće grlo? Možda ja svoj kišni oblak nosim sa sobom, razvučen u nesređenim mislima? Ili je to sivilo zapravo samo otupljenost osjećaja? Tko zna, možda oči ne vide, uši ne čuju a nos je ionak zaštopan. Sjećam se sjajne izreke sa stojedinice: …niš ne čujem,… niš nevidim…. Pa kak buš kad si pokojni! J
Svako toliko, u neredovitim konstelacijskim ciklusima me zgađa ovakvo raspoloženje. Zaprav, na neki način i nije loše. Posljedica je uvijek neki trag koji ostavim iza sebe. Slika, tekst, rezbarija… Tragovi mojeg postojanja. Tragovi želja, čežnji, ludila, mraka ili smijeha. Otisci dragih mi ljudi na mojoj duši. Ožiljci neostvarenih želja. Maglice osjećaja koje se lijepe na moju astralnu sliku negdi u svemiru, stvarajući portret koji će me dočekati kad otegnem papke. Nisam baš siguran da bu me oduševil, ali to sam ipak ja, onakav kakav uistinu jesam. Tu nema laganja.
Čovječe, kam sam ja zabrazdil!!!!
Zaključak: Ovo me je zbiljam streslo!
Sirova je i jednostavna istina da su se, unatoč žestokom opiranju, u meni posložile kockice onak kak ih najmanje želim imat posložene. Rijetko, užasno rijetko mi se to događa, ali znam taj neugodni feeling, ljubav. Nemreš joj se nadat i nemreš joj zbrisat, ko dobro utreniranom snajperu. E, pa sad sam i ja popušil treće radarsko oko, nasred čela. Vrijeme je skoro stalo i osjećam zrno kako mi polagano probija lubanju i prodire u mozak. Predugo se čini do trenutka kad prođe, raznese potiljak i napokon izleti van. Ali s vremenom bude. Tad se rane čudovito zacijele, ostaju samo ožiljci, i sve je opet po starom. Vrijeme liječi rane, ali ne i ožiljke. Ostaju ti ožiljci sjećanja i toplih uspomena. Za razliku od sadašnje hladnoće.
Davno mi je već bilo jasno da iza svake moje sklonosti bilo kojoj vrsti izražavana stoji neka žena. Kad nije u mislima, onda šutim. Ne pišem. Ne slikam. Odmaram ukamenjen u svoju stijenu. Mirujem u vanjskom svijetu stopljen s pozadinom, stealth mode. I, zapravo, volim to stanje mira duha. I, naravno, mrzim iz dna duše. Iskreno, volim kad me nekaj pokrene. Da, to je prava istina. Volim biti odkamenjen, ma koliko to ponekad bolno bilo. Trenutno sam vrtložan i buran kao oluja na moru, utrobom haraju bujice poplava odnoseći i rušeći stupove idiličnih arkadijskih hramova. Gromovito odzvanja sjećanje na tvoj smijeh. Munje oslikavaju tvoje oči a tvoji prsti pletu uragane. Ali fali ono možda najbitnije,nije se dogodio onaj sudbonosni zagrljaj na rastanku koji bi ostavio trag tvog mirisa na meni. Izmaknula si rukama i uskratila najdublju ranu u mojem vučjem sjećanju. That's all folks, nja, nja, nja, nja…

Dedek, a zakaj si po pobrisal komentare?

zato jer si beskrajno dosadna