ajebiga, moj blog

Inače mrzim ranu zoru i buđenje prije nego grane popodnevno sunce. Manje-više svi koji me znaju, znaju i moje radne i neradne navike. Ali i navike se ponekad, s obzirom na okolnosti mijenjaju. Na silu. Vis maior. Lijepo provedeno vrijeme u ugodnom društvu, nesanica u tuđoj gajbi, jutarnja kavica u gradu, podočnjaci koje možeš zabaciti za rame naravno rezultiraju osamnaestsatnim spavanjem, odmah pri povratku na planinu. Jebiga, ja sam gospon u godinama i treba mi sna. E sad dolazi jankomirski dio. Taman otškrinem trudne, natečene i krmeljima okovane okice, kad zvoni telefon. Očito neka dobra duša koja me misli zbudit na jutarnju misu. A ja već budan. Doduše, ne za misu nego za jutarnju kavu i novine u lokalnoj birtiji. Dignem slušalicu, a s druge strane muk. Ne baš grobna tišina, prepoznajem zvukove u pozadini, ali dobra duša šuti. Niš. Spustim slušalicu, dohvatim se čekića i štemajzla i otklešem krmelje, da vidim ko me zval. Prikrij broj, veli displej. Kad, u tom času, tirulirutiruliru, zvoni brzoglasna naprava opet! Pogledam displej, prikrij broj. Dignem slušalicu, „Da?“. Muk. Čekam neko vrijeme. „Ne!“ velim, i spustim slušalicu.  Budan sam, oran (lagano i preoran, bogme i pretanjuran i prdrljan od jučerašnjeg dana) i dobre volje. Sretan kaj se netko i mene sjetil u ovo nedjeljno jutro, makar mu i maca papala laprdajuće organe. I tako zbrcne još nekoliko puta i ponovi se ista da-ne konverzacija.. I eto kako su ljudi nezahvalni!!! Taman mi padne na pamet sjajna rečenica koju ću izgovoriti pri slijedećem pozivu: „Izvolite, ovdje klinička bolnica Vrapče, nažalost moramo Vas obavijestiti da je Vaša rezervacija za apartman istekla, te ćemo Vas biti prisiljeni  smjestiti u jednako udoban, ali zajednički, smještaj manično-depresivnih shizofrenika!“, kad komunikacijska domišljotina gospodina Bella zašuti. I čekam, i čekam, i niš. Mrtvo zvono na plastici. Ko mrtvo slovo na papiru. Ko krepana mačka u jarku. Jebiga, baš su ljudi neuviđavni. I to kad ih najviše trebaš. Taman kad točno znaš kaj žele čuti i kaj trebaš reći. Daš sve od sebe, izvučeš ono najbolje iz dubine duše a oni te ostave patnji jutarnje kave i toplog jesenjeg sunca. I kaj čoveku preostane u tom tužnom životu nego obut čižme i prolutat mirisnim livadama, skupljat biljčice za čajeve nadolazeće zime i upijat toplinu ranopopodnevnog sunca. Težak je ovaj život. Beskrajno težak.

jutarnja kavica i nadolazeće nadahnuće, pardon bez kavice...beskrajno teško...

Ma daj ne izmišljaj, tko bi zvao sa skrivenog broja? Kako mene niko nikada ne zove sa skrivenih brojeva, možda si prolupao od ugodno provedenog susreta?
Sve me to podsjeća na film Misery, a glavna glumica je možda prijateljica u čijoj gajbi si proveo vikend...

A moze bit, moze bit. Polusan je vrlo varljivo vrijeme svijesti

Tja, ne dobivam tako zanimljive pozive :-)).

ma da je bar bil poziv dijete zlo, izgleda da me zoveju sami bogatasi. ak je sutnja zlato :)))