ajebiga, moj blog

O, blažene sjene noći. Kuća kao drakkar, tiho svjetlo kamina, zagasito smeđe drvo zidova i tamne grede. Duhovi walkira i predaka u svakoj pori drveta, u svakoj niti paučine. Svjetla sjećanja posrnulih dana, dragih sjećanja, dragih ljudi. I, čovječe, kakvih doživljaja….. frend iz starih dana krajnjeg ludila sjedi, gladi sijedu bradu i smije se reminiscencijama nekog vremena koje je bolje zaboraviti. Lagano srkne kavu i smijehom bubne ime neke današnje majke ili možda bake čije smo naklonosti nekad davno dijelili, ili nismo, tko se svega sjeća… imena, lica, tijela, pokreta, izgovora ili prenavljanja, dragi ljudi, drage uspomene. Mrtvi ljudi, žive uspomene. Plaze iz dima cigareta i inih paljivih biljaka duhovi živih i preseljenih duša, dragih srcu i sjećanju, duhovi zlobe i pakosti koji se ne zaboravljaju. I nekak nam je drago da smo se našli nakon hrpetine godina, ko dva morska puža koji se nakon godina plaženja po pješčanom dnu, opet nađu negdje oko polazišne točke, ali svaki sa svojom dugom krivudavom putanjom za repom. Ne godine, desetljeća su prošla, ali Judy Samoborec i ja smo ostali isti. On sa svojom pričom o tri centimetra udaljenom putanjom po engleskoj od moje hrvatske putanje. Jebiga, puževi ne vide daleko. I putanje su tekle i trajale desetljeća a mi se nismo ni vidjeli ni čuli, ali zaboravili početnu točku Zdenca i Malog Kavkaza ranih 70-ih ostavili smo ugrađenu u duhovnu i tjelesnu bit. Malo nas je koji još uvijek sretno dišemo zagađeni zrak i proklinjemo bolna koljena i pišljivu prostatu ujutro, kaj se muške populacije tiče, i valunge i niškoristi muževe, od ženske strane, ali smo još živi. Živi i živahni svjedoci jednog vremena koje nikakvo Sretno dijete ili bilo koji film o (ne)sretnoj generaciji 80-ih ne spominje. Prilaze i odlaze kroz razgovor dusi prijatelja i prijateljica koji su tko zna gdje na kugli zemaljskoj (Mia, ak čitaš, javi se, vampir online, nismo se vidli 35 godina), negdi možda i blizu, pretvoreni u siva odijela proćelavih ili ćelavih glava, većina preseljena nesmiljenom lopatom grobara u blato. Ali, ….ali, smijeh i zvijezde u očima ostaju. Žive u nama, raskalašenim buntovnicima, outcastima, mjesečarima dječjih srdaca i staračkih lica i nogu. Nesputane godine puberteta i pobune, pijanstva i lutanja, svijeta koji je bio naš i samo naš, otvoren za uživanje i ratovanje, za ljubav i poneku psovku, za tučnjave i zagrljaje, svijet koji nije imao granice za mozak i međunožje. Ajebiga, bilo je nezaboravno. A bilo je i užasno, droga je povukla duše kao vir. Odnijela ih u mulj, gnojnicu, mlade, živahne, blistavih očiju u početku, i gledal sam ih kak se gase, mjesecima, godinama…… teško mi te je zaboraviti Marija Pizdarija, Blendax,…..line is to long, svih smo se spomenuli noćas nas dvojica oronulih ratnika s fronta 70-ih, dvojica dječaraca koji puštaju sijede brade samo da ih mogu pokazivat na Maškare. Dva oca kojima djeca kucaju u prsima.
Moral sam ovo napisat jer nedavno je o Azri i počecima Novog vala bilo tolko gluposti na tv-ju da su zaboravili gdi je sve zapravo počelo. Počelo je na Zdencu, početkom 70-ih. I prije toga, u Operi. (koje više nema, kao ni Corsa, ni Malog Kavkaza ni Tingl-Tangla. Danas Gradom vladaju zagrepčani od:…….., a pojma nemaju kaj se sve u tom Gradu stvaralo, rađalo, raslo i umiralo)
PS. Pozdrav Tomu Staniću, jednom od rijetkih poštenih ljudi u branši

Ne, ne, . Nemrem izdržat moram komentirat! Pa zar ovo nitko nije pročitao? Odgovorno izjavljujem, da je ovo bolje nego "sretno dijete", pa makar mi pao rejting na ovim stranicama, i uništila dugo stjecani imidžžž odgovorne ,poslovne žene.

ovo je ispoviest neodgovornog, prema tome, nema snage za rušenje imidzza :). thnx

Kaskam u sjećanjima nekih 10 godina za tobom :-)). Nisam toliko mlađa, nego me nisu puštali iz Kaveza :-)).

Ne kužim se u kaveze i slične stvari, ali me uvijek iznova oduševljava tvoj stil pisanja srećo :)))