ajebiga, moj blog

Pitanje je trenutka, ne dana, mjeseci ili godina, kad umire duša. U beskrajno kratkom odsječku vremena eksplozivno postaje jasno da vrijednosti u koje vjeruješ ne postoje. Godinama (da godinama, haha, malo fali do pol stoljeća) se hranim idejama, utuvljenim vrijednostima, slikama slavne prošlosti još slavnijih predaka. Udresirano poštenje regulira kurtoazne odnose s ljudima, susprezanje u reakcijama i vjeru u poredak. Godine nose vjeru, strah od kritika, u krajnjem slučaju strah od zakonskih represalija života u društvu. Vrte ih mozgom, mišičjem i živcima. I uvijek kao opravdanje stoji NADA, nada u to da to za kaj si dresiran ipak postoji. Strpljivo podnosiš nepravde navodim mirnim snom (malo kurac, ko još spava mirno na prazan želudac, s mislima na dugove koje nemože otplatiti), s nekim farizejskim podsmjehom gledaš kako svijet zapravo ide savim drugim tijekom, osjećaš se nekako iznad svega toga. I tada, kao u Big Bangu, stvori se novi svemir kaosa, jasnih pravila igre rizika i sirove grubosti. I kreneš. Meni su rekli da sam puknul. Neeeee, nisam puknul ja, pukli su zubi kretenu tog svevremenskog kaotičnog svijeta, u trenutku bez razmišljanja, bez vremena, bez ograničenja. Razletila se krv po njegovom savršenom odijelu i skupim cipelama, po besprijekorno ofarbanom zidu, po mojem šljakerskom ovarallu kao zvijezde novonastalog svemira. Da li sam ja to postao normalan, ili mi je samo umrla duša?

ola fenjer buba :)))

Hmmm.... ili pozitivna reakcija na neakciju???

Ne možeš postati normalan :-)). A smrt duše ... ne baš ... :-)).

šteta odijela i postola :-)))
pozdrav, trap...

Najtužnije riječi, umrla mi duša, kod tebe zvuče drukčije..kao konstatacija i rezignacija.

isolina, znas me, nema kod mene rezignacije, a da sve drukcije zvuci kod mene, istina je :)