ajebiga, moj blog

Gledam «Drop zone», brijem po nekim drugim zemljopisnom koordinatama, u neko sasvim drugo vrijeme. Lupam srcem po nadbubrežnoj žlijezdi u potrazi za izgubljenim adrenalinom. Stare brije, stare furke, stare pizdarije samo izranjaju iz potiljka i sudaraju se sa slikom s ekrana. Srce treperi, ne kuca, mišići se stežu svakim pokretom glumca ili slikom iz sjećanja. Koliko pameti i ludila stane u flašu tequile? Fuck, koliko najlonskih vrećica treba za kutiju Luckya da ostane suha u močvari? Dva ili tri kurtona na cijevi? Jebo alufoliju na zatvaraču kad se vidi na milje. Sve u svemu, jebo M16. Douglas Dakota i padobranci koji ispadaju iz nje u zalasku sunca. Just do it and jump. Naslovna stranica. Nekad davno, dok su još očevi bili djeca, a majke curice s kečkama. Brzo smo odrasli, još brže ostali mladi. Očevi su ostarili, majke postale bake, a mi smo ostali djeca. Prerasli su nas i sinovi i kćeri. Vrijeme nas nije mazilo, ali nije ni pazilo na nas, mi smo oni kojih se nije ni sjetilo. Adrenalinski freakovi. Freak brothers bez acida i trave. Munje koje nikad ne stignu na cilj. Čemu ja sve ovo pišem? Nema razloga, barem ne nekog bitnog. Stvar trenutka. Poriv. Trenutak dobrog vremena koje sam doživel. Dobra sjećanja. Dobri ljudi i još bolji ubojice. U kinu Balkan je igral film «Posljednji vlak za Katangu». Bil sam još klinac, ali sam nakon tog filma znal di bu mi mjesto kad narastem. Ne kad odrastem. Salut! ...Salot? Možda, one mans villain, another mans hero. Nema veze, vrijedilo je.

Hi, trap, a da to spakiraš u škatuljicu i pohraniš ju u (emti, nikad ne znam je li lijeva ili desna) onu stranu mozga kamo stavljamo ono što treba zaboraviti? Ili si ti zapravo bezvremenski Don Quihote? :)
Ipak, pravi ti je tekst :)

vlak za dvije bitange:)

princess, takve stvari su pohranjene, ali ponekad ih vrijedi podijeliti s drugima. iskreno, da imam sina, rade bi da otide u legiju nego da se dopa s nepismenim vozacima preskupih auta iz preskupih vila

Rizik je veći u legiji, ali mislim da su oni nepismeni bolje apsolvirali vještinu preživljavanja :))

znam, ali ja spadam u onu staru, skoro izumrlu vrstu koja misli da je vazno kak zivis, ne kolko dugo

bizoni ha?;))

tatanka, hokahey

Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš :))) Na to si mislio? :)))

na to sam mislil kad je za to bilo vrijeme, sad je sve propalo jer vise nemrem umret mlad :(((

A, j...ga, pa nemaš 100 godina :)) Ili možda imaš??? :)))

nekad smo davno cak i imali udrugu LML (lijepi mladi lesevi). dobar dio clanova je ispunil uvjete, ja sam zajebal

imam pol od toga kaj me nikak ne svrstava u kategoriju mladih. barem ne godinama, za ostalo ne odgovaram :)))

:P:P Očito te to ide u životu :)) Mislim, to da nešto sjebeš :))) ono, bar s vremena na vrijeme :)) Znam taj osjećaj :))

Ha, kad mi je bilo 20, oni od 40 su mi bili hodajući leševi... međutim, ne znam zašto danas tako ne mislim :)))

ja mislim. vecina moje generacije i jesu hodajuci lesevi. zivi izvana, mrtvi unutra

To misliš na nas kojima su ratnim i poratnim zbivanjima oteli cca desetak godina života, možda najboljih godina:)) Da, to je gadno.

ne, ovo nema veze s ratom, ljudi jednostavno umru iznutra. ne znam zakaj. klinci misle da se to njima ne bu dogodilo a opet, kad dojde vreme, vecina njih buju zombiji radnog vremena i rezija.

Aha, kužim :))Ja se nastojim boriti protiv tog, mislim da sam podosta uspješna :)) Odoh u krevet, spava mi se, laka ti noć :))

nojca M, pozdravi Q. i monneypenny

LML :-)). I ja zafrknuh :-)).

kad priče počinju s ones upon a time, odmah su mi romantičarske..osim kad ti pišeš. Ovo je antipacifistički sentimentalizam

pacifizam je ionak svepovijesna iluzija. da li na ovom svijetu jos uvijek postoji netko tko vjeruje da je u cijelokupnoj povijesti covjecanstva bilo dana bez rata?????? to je izmisljotina pjesnika i ulicnih sviraca, boema i neshvacenih. svijet vrti lova, a lova je oduvijek bio rat. live with it