ajebiga, moj blog

Gdi sam? Kaj sam? Koja mi je budućnost? Kaj me čeka već danas, ne sutra? Pasmater, niš! Barem ne niš dobroga. Novcih nemam, posla nemam, dugovi se samo gomilaju, a sutra ne obećava niš novoga, nikakvo kretanje u nekom pozitivnom smjeru. Samo sporu spiralu vira. Polaganotonući ljudski Titanic. I relativno velik, i relatuivno jak. I relativno naobrazovan, i relativno pametan. I relativno nov, i relativno funkcionalan. I sasvim realno tonući.

I nisam jedini. Užasno nas je puno u smjeru groblja brodova.

Kaj se to dogodilo u nama, kaj se zgasilo, kaj se slomilo? Naše je hrvatstvo '90te bilo nepotkupljivo. Neotkupljivo. Nije bilo na prodaju ni za koju cijenu. Naša zemlja, žene, djeca, domovi i poslovi nisu bili na prodaju. Makoliko god smo ih to jedno vrieme ostavili i zapostavili. Napustili smo ih da bi ih sačuvali.


Danas, pogledam, gdi su nam te vrijednosti koje smo toliko voljeli i čuvali? Nestaju, a mi gledamo. Kaj nam se to dogodilo? I onda me prasne bijes, nemoćna furija utrobe! I grč! Kojim pravom netko danas misli da je moje hrvatstvo na prodaju? Ako nije bilo onda, nije ni danas! Kaj mi se to dogodilo? Gdi je glas? Gdi je urlik? Gdi su šake i noge?

Tko je dao ovima koji mojim hrvatstvom trguju pravo na pomisao da je postalo na prodaju? Nije bilo prije, nije ni sad!
Tko je dao ovima koji trguju mojim životom pravo na pomisao da neće biti branjen? Branil sam ga prije, svoj život, živote meni dragih, naš način življenja, branil bum ga i sad!

Gdi smo stali? Kad smo zastali? Kad smo zaspali?

Baš smo sprinteri kratkog daha. Najbrže zvijeri na savani. Brzi, jaki, opasni. Ali, kratkog daha. Protjerali smo žderače grabežljivce. A hijene i šakali idu za nama, polako ali dalekosežno vjetre lešinari. I svi žderu i kolju ono kaj smo branili. Kolju i ostavljaju nepožderane lešine. Ranjavaju boleštinama i zubima, i ostavljaju. Nek se muči, nek krepa, nek propadne. Obijest klanja koju slijedi hladna sjena gladi. A mi sjedimo i dahćemo. Gledamo hijene kako pustoše savanu. Kako proždiru naš teško stečeni plijen i pretvarju svježe, krvavo, ukusno meso u drek. Udružuju se u čopore, kolju međusobno, ali i dalje pustoše savanu.

A mi? Mi hvatamo dah. Neki će umrijet od gladi. Nadam se da će nas ostati dosta koji ćemo moći duboko udahnuti.

I krenuti. I jurnuti. Ako ne bude kasno. Onda buju hijene i sitniji lešinari gnojili livade puste savane.

Ako nas još bude.

Ako ne bude kasno.

krenulo je kad je osnovana prva zaštitarska
banda.Štite lopove.

Trap, ne sekiraj se. Samo te vrijeme pregazilo. Ipak je prošlo 15 godina. A onima koji su tad bili 15 godina mlađi, sve ovo o čemu pričaš ne znači baš puno. Sorry, žalosno ali istinito.