ajebiga, moj blog

Jedan uuuuuuužasno dugački log

Sreli se jednog dana Crvenkapica i vuk kod lisca na tulumu. Gleda vuk Crvenkapicu i misli si, kakvo žgoljavo dete. Gledala je i Crvenkapica vuka, ali kaj je mislila, e, to se ne zna. I tak prođe tulum u uzajamnoj nezainteresiranosti i odu oni svaki svojim putem, crvenkapica k baki i djedu, a vuk u šumu. Treba pobliže opisti baku i djeda, jer su bitni u kasnijim zgodama ove basnobajke. Naime, oni su, ako i njihovi preci do u nedogled povijesti živjeli u šumi, u kućici, daleko od bilo kojeg sela ili ljudske nastambe. I to ih je grizlo, mučilo ih noćima, tjeralo u očaj pri samoj pomisli kako drugi ljudi žive u selu a oni u toj dubokoj šumi. Čak je i šuma za njih postala mračna i odbojna. Prestali su, ili čak ni nikad nisu, primjećivati vjetar u granama, šarenilo proljeća, zelenilo ljeta, zlato i šum jeseni, srebro i muk zime. I tako, nakon mukotrpnog truda, neprospavanih noći, suza i znoja, baka je položila daktilografski tečaj i postala tajnica u mjesnoj zajednici u selu a djed koji je bio lovočuvar, dogurao je do položaja nadšumara, nakon silnih tečajeva, pa ispita, pa opet tečajeva, pa ispita i tako vrlo, vrlo dugo. Skrasili su se u potleušici na rubu sela, maloj neuglednoj straćari prokisnutog krova i zemljanih podova. Ma niti ta straćara nije bila njihova, već neka daljnje rodbine. I tako, kako je rastao bakin ugled u mjesnoj zajednici, naravno s njim i moć i djedova plaća postajala sve veća, kupili su neku malu izbu u istom dijelu sela. Iako nisu bili u središtu selišta, sad su bili netko.
Ajmo natrag onima koji su glavni u ovoj basnobajki. Nakon nekog vremena, vuk pozove prijatelje na tulum povodom dana uspostave lovostaje. Jazavac je, naravno, doveo Crvenkapicu i djevojčicu sa šibicama. (zbog ove potonje su imali grdnih problema kad je potpalila grmlje i skoro prouzročila šumski požar). Nekako je tako ispalo da su se svi izponapijali, prepušili i razišli, a Crvenkapica i djevojčica sa šibicama su ostale. Kako je ovoj potonjoj ponestalo šibica, počela se skidat i navlačiti i ostalo dvoje na raspašoj. Nemora niti biti spomenuto da je bila do tad već pijana ko čep. Kad je napokon opala u nesvest, vuk i Crvenkapica počeli su razgovarat, i tako mic po mic, zaglili se, pa poljubili, pa malo šlatnuli i kemija je eksplodirala. Da to ne ispadne ilijada i odiseja, njih se dva zbližili, prohodali i na kraju se i oženili. Crvenkapica je bila očarana šumom (a i vukom, jer, ipak je vuk vuk) i uselila se vuku u brlog, duboko u šumi.
Za to vrijeme, u selu, baka i djed su bili izvan sebe. Ono najgore kaj se moglo dogoditi, ono o čemu nikad nisu ni sanjali, ono kaj je spadalo samo u noćne more, dogodilo se. Nakon tolikog njihovog truda, nakon ponižavajućih pogleda seljana (koji su prije njih isto tako došli iz šume), silnih laktarenja i ulizivanja dok se nisu domogli zadovoljavajućeg statusa, njihova se unuka vratila u šumu! Lojanica je noćima gorjela dok su se kovali planovi, dogovarale strategije i pomalo čaralo kako bo se zalutala ovčica vratila stadu.
Vuk i Crvenkapica (koja je u međuvrenenu ostala trudna), uživali su u suncu, vjetru, kiši, šumi i proplancima. Nakon nekog vremena rodi Crvenkapica Vukodlačića. Prekrasno malo stvorenje, nježnog paperjastog zlatnog krzna, bijelih oštih zubića i dubokih plavih očiju. Vuk kao vuk, niti jednim smješkom nije pokazao osjećaje, ali su mu u nutrini hučale i bubnjale oluje sreće. Rijetki susreti s bakom i djedom sad su postali češći. Vukodlačić je bio tako lijep i mio da su ga morali, hoće, neće, zavoljeti. I tu se ukazala prilika za rješenje svih njihovih tegoba. Polako i zaobilaznim putevima lukavosti počeli su Crvenkapicu trovati idejama da Vukodlačić nemože odrastati sam u šumi, da mu treba društvo vršnjaka, odgoj sela i put u seosku družbu.
Crvenkapici šuma više nije bila tako lijepa, vjetar tako mirisan, voda tako slatka. I tako je vuk jednog dana, s dubokom tugom u srcu napustio brlog i s Crvenkapicom i Vukodlačićem na leđima krenuo živjet u napuštenu straćaru u selu. Baka, sva ozarena od sreće jedva je propentala, Crvenkapice ovo je tvoja kuća, i onda, shvativši pogrešku, brzo se ispravila, ovo je naša kuća ali tvoj dom!
Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i godina je prošla. I druga. Bez šume, proplanaka i potoka, vuk je bjesnio svakim danom sve više. Počeo je režat i grist. Počeo je bježat iz straćare i lutat, sve dulje i sve dalje. U selu nije bilo druge nego raditi kako bi se preživjelo. Vuk naviknut na šumu nije se mogao pomiriti s time da postane pas. Sve je više režao, sve je manje imao volje i želje biti u straćari. Sve se češće upuštao u krvave obračune sa seoskim psima. I tad su ga pozvali u lov na sobove po dalekim tundrama sjevera. Naravno da je objeručke prihvatio posao i, na brzinu skupovši potrebne stvari, otišao. Dugo ga nije bilo. Istina, dolazio je ponekad na par dana u danima odmora od dugih i mukotrpnih hajki, ali neki su se čudni mirisi lelujali straćarom. Nepoznati mirisi. Muški mirisi. I teških misli vraćao se tundrama.
Hajke su postajale sve duže i teže. Mesari su tražili sve više sobova u sve manje vremena. Vuk je počeo gristi i režati na ostale. Pala je ponekad i krv. No, sobovi su stizali na vrijeme i u traženom broju. Ali, tučnjave su postajale sve češće i krvavije. Psi se nisu mogli nositi s vukovom divljinom i bijesom. Mrak mu je razdirao dušu i srce. U čoporu je postao nedodirljiv. Sam. Ogorčen. Sad već na cijeli svijet. I, napokon je došao dan zadnjeg pogona. Posao je obavlje, završen i bolje da je zaboravljen. Svo vrijeme rada sve što je zardio, vuk je slao Crvenkapici, znajući da njoj i Vukodlačiću to više treba nego njemu, zbrinutom u goničkom čoporu.
Na dan povratka Crvenkapica mu je poslala pismo u kojem je hladnim, točnim i sasvim razumljivim rječnikom objasnila da je među njima sve završilo, da više ne želi njegovo režanje, divljačke tučnjave sa selskim psima i sve u svemu, neka se ne vraća u selo. Za nju i Vukodlačića će se brinuti Ivica (kojeg, jadnog, vještica hoće pojest, a on je taaaaako dobar) brat Marice koja je pobjegla u drugo selo i u lokalnoj birtiji radi kao konobarica, ili tako nešto.
Vuk se vratio u stari brlog, poklavši sve što je sreo po putu. Klao je još dosta dugo poslije toga, bezrazložno. Bez potrebe, bez užitka, bez razmišljanja. Klao je sve kaj nije stiglo pobjeći. I tada je šuma učinila svoje. Vuk više nije klao, nije ni režao. Mirisao je vjetar, šumilo je grmlje i lišće. Lelujala se trava. Tiho je bućkao potok. Malo po malo, vuk se smirio.
U selu, Crvenkapica je bila sretna. Unatoč smradu gnojnica, blatnjavim stazama, pijanim susjedima, ona se vratila svojima. I Vukodlačić se veselo igrao s dugom djecom. Ivica je Vukodlačića prihvatio kao svojeg. Teško je radio i ispraćao Crvenkapicu na spavanje zaljubljenim pogledom. Sve je to vuk znao, jer, vukovi sve znaju. I shvaćao je. I prihvatio je. Ponekad kad smogne snage, posjeti Crvenkapicu, Vukodlačića kojem tad zablješte plave oči i Ivicu. Dok se vraća u šumu reži. Reži, ali ne grize. A kad padne noć šumom se razvuče zavijanje, pjesma Vukodlačiću da ne zaboravi.
I nikad ga nitko ne vidi niti ne čuje, ali vuk je stalno uz njega. Psi lutalice i pijani seljani tiho pričaju o crnom duhu iz šume koji oštrom zubima i neshvatljivim divljaštvom svakoj zlobi brani pristup straćari Crvenkapice i Vukodlačića. I Ivici se zlonamjerni sklanjaju s puta, jer i njega čuvaju krvoločni zubi.
Istina, baka i djed, rijetko izlaze iz kuće ako nemoraju, ali to je već njihov problem.

auuuuu...

mirno spavaj hard, ovo nije bajka :))))

autobiografska???ma ne, kaj bi :))))))

pa ja još uvijek nisam pročitala...skupljam hrabrost! duuugačko!!!!

A Ivica me znači zbog Crvenkapavice napustio? Djubre jedno..... ;))))))

jadni baka i djed :)))

...klasična "bitanga & princeza" story, nadziru li se tu autobiografski elementi ili imam krivi dojam, dobra večer...

istina sun, nikad ne znaju kaj ih ceka u mraku :)))))

ola sagg, odmah, da ne zaboravim, u luckom ti je i rasadnik mbm, ulica se zove dolenica, i tam bi ti moglo biti patuljkih, a i u onom rasadniku pred mercatoneom, sve ti je blizu

čitam li ja to-prijetnju? ;)

...fala trap, išel bum na turneju ali mi se za sada ni jedan nije svidio, možda ga dam napraviti...

wife, prijetnje su glupe izjave koje se nikad ne ostvaruju, niti su namijenjene ostvarenju, konstatacija je nekaj sasvim drugo

ko i svako pravo musko, jezim se vec i na sam spomen sapuna :))))))

zato kaj od njih ide pjena nausta ko da si jel sapun?

...ja to ne zovem sapunica, ja to zovem LJ I G A !

sjajno trap a u toj bajci vidim nekog tko i nije tak krvoločan, no svi smo mi krvoločni kad je u pitanju potomstvo koje čuvamo kao zjenicu oka svoga :)

..no to znaju samo oni koji koji ga imaju ali samo ponekad mogu biti blizu njega zbgo okolnosti koje se dese kroz život....

svi smo mi krvolocni, samo nam tek ponekad okolnosti omogucuju da pokazemo istinsku narav :))))))

nikad ne treba skrivati narav i sramiti se je, uvijek treba pokazati zube jer jedino tako ljudi shvate bit stvari koje se dešavaju oko njih :)

idem sad, laku noć trap :))

i Perault bi se posramil svojih verzija bajki da može tvoju pročitati.

fala, fala :))))

...a onda je vuk upoznao jednu vucicu...i zivjeli su sretno sa sedam malih vucica :)))

ak je sedam, treba biti kozlića iliti jarića (po novom) :)))

kozlici ideju pod peku :))))))

Meni je jos nejasno kaj je bilo sa onom malom piromankom?? Ili bu bil neki nastavak? Ha? :)

dela ko lozac centralnog u vrapcu