ajebiga, moj blog

Kako jednostavo i bez riječi pristajemo na rješenja koje nam nudi naš istrenirani mozak. Za svaki postupak i reakciju postoji univerzalni lijek, rješenje ilitiga Wd 40. kad god se nekaj dogodi, bez obzira na uzroke, mi se ugodno uvalimo u vlastiti oblak tišine i nedodirljivosti koji nam pružaju raznorazni uvaljivači u mozak. Čovek se zapalil! Velika vijest! Ostavil šestoro siročića! Ma pizda mu, materina ko je to napisal! Ko je pital čoveka da li može vratit nofce kaj je bil dužan, i otkud??? Na kraju bu jadnik ispal kreten i niškoristi zato kaj više nije videl izlaza! Ima li taj problem neko ko je u saboru? Neko ko je u vladi? Imaju li oni sjećanja koja nijedan normalni čovjek ne bi smio imati? Spavaju li oni s duhovima koji su platili njihove plaće? Ne, mi spavamo, bez plaća, s dugovima. S dugovima prema ljudima i prema državi koju smo stvorili. Mi smo ti koji sagorijevamo u snenim sjećanjima. Mi smo ti koji se bude uz dječji plač. Mi smo ti koji sa strepnjom dočekujemo svako jutro.
Gladan sitom nevjeruje, i vice versa. Jebe se vama sitima za živote onih koji su vas stvorili. Odrasli ste kao gladna stoka. Kao gladna stoka ćete i umrijeti. Gladna znanja i priznanja. Mi ćemo umrijet kao što smo i živjeli. Tiho kad je trebalo, burno kad se bačva zapali. ))))))))
Sretno u Šlarafiji my friend!