(1) Da se ne zaboravi... Rama

Rama 
Rama je povijesni naziv za cijelo područje općine Prozor, koji je sjedište općinske uprave i vlade. Rama predstavlja iznimno važno geostrateško područje, jer se u njega dolazi iz srednje Bosne preko Uskoplja-(Gornjeg Vakufa), a iz njega, dolinom rijeke Rame, ide se na jug do Jablanice. Tu se rijeka Rama ulijeva u Jablaničko jezero i dalje čini sastavni dio rijeke Neretve prema Mostaru i Jadranskome moru.
Ramsko područje uvijek je naseljavalo, kao većinsko, hrvatsko i katoličko stanovništvo. Kršćanstvo se ovdje rano ukorijenilo, što saznajemo po razorenoj starokršćanskoj bazilici u selu Varvara, porušenoj u VI. stoljeću.
Naziv Rama se spominje prvi put u XII. stoljeću, a tada su hrvatsko-ugarski kraljevi svojoj tituli pridodavali još i izraz “Rex Ramae - kralj Rame". Turci osvajaju Ramu 1482. godine i ona je pod njihovom vlašću ostala čitava četiri stoljeća. Najvjerojatnije nešto prije dolaska Turaka, franjevci su u Rami osnovali samostan, koji se spominje 1514. godine, a već je 1557. spaljen, zajedno s crkvom; i tada je ubijeno nekoliko franjevaca. Ubrzo je podignut novi samostan, u njemu živi desetak redovnika, tu se odgajaju đaci i klerici, pripravnici za franjevački red.
Samostan je zatim pljačkan, stradavali su franjevci, harao je požar pa su izgorjele mnoge kulturne dragocjenosti. Godine 1682. samostan je zapalio krovopokrivač, pravoslavac, koji je to učinio iz osvete, jer je u jelu na posni dan, u srijedu, našao kost. S Bečkim ratom (1683.-1699.) samostanska zajednica mora plaćati velike namete turskim vlastima, dolazi do progona i franjevci se više nisu mogli tu održati. Stoga 1687. godine, po nagovoru mletačkog providura Antuna Zena, franjevci s pukom sele u Cetinsku krajinu, u Dalmaciji, nose sa sobom neke dragocjenosti iz samostana, a medu njima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju. Mletački vojnici su zapalili samostan, crkvu i mnoge kuće u Rami, da ne bi ostale u posjedu Turaka.
Poslije toga franjevci su potajno pastorizirali preostali dio vjernika u ramskom kraju. Franjevci su se vratili u Ramu u XIX. stoljeću, kupivši zemljište za novi samostan i crkvu od bega Dugalića 1855. godine. Dvije godine kasnije samostan je izgrađen, a 1914. godine počelo je podizanje novog samostana. Godine 1986. počela je izgradnja njegova novog dijela. Crkva je podignuta 1881. godine, prvotno je bila posvećena sv. Petru apostolu, a kako se sve više štovala čudotvorna Gospina slika, njenim patronom postalo je Gospino uznesenje. Partizani su 13. srpnja 1942. godine zapalili crkvu, a s njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži te arhivski dokumenti i vrijedne knjige. Obnova crkve počela je 1956. godine. Samostan Rama/Šćit i danas je riznica kulturnog blaga i kulturno središte hrvatskih katolika ramskog kraja.
Na području općine Rama-Prozor prema službenom popisu pučanstva iz 1991. godine živjelo je ukupno 19.760 osoba. Od toga je bilo 12.259 Hrvata ili 62,03 posto, Muslimana -Bošnjaka - 7.225 ili 36,56 posto, Srba 45 ili 0,22 posto, a ostalih 231 ili 1,16 posto.
U prozorskoj općini po izborima poslije pada komunističkog sustava u studenom 1990. ustrojena je civilna vlast sukladno izbornim rezultatima. Srpski agresor JNA napali su zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu od agresora, a u noj se, pokraj Hrvata, borio i manji broj Muslimana - Bošnjaka. Od srpskog dalekometnog topništva poginulo je pet osoba hrvatske nacionalnosti.
U obrani od srpskog agresora i JNA, Hrvati su organizirani u HVO. U njegovim postrojbama je mali broj Muslimana - Bošnjaka. Usporedo, Muslimani - Bošnjaci se drže jugoslavenskog sustava obrane, u sustavu TO (teritorijalne obrane) koja je integralni dio JNA (Jugoslavenska narodna armija). Glavni zapovjednik "štaba TO općine Prozor" je Muharem Šabić i on stvara plan "Elif" i plan "Be" obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine "štab TO" donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić, rođen 1940., iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA.
U kolovozu 1992. godine počinju su osjećati napetosti između HVO-a i Armije BiH, a raskol u zajedničkoj obrani ramskog prostora od srpskog agresora, koji još napada, čini "štab TO" 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan "Be", što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a.
"Štab TO općine Prozor" 21. listopada 1992. u selu Blace, održava sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik "štaba TO Prozor". Tijekom sastanka obavijestio je nazočne da će u petak 23.10.1992. doći do sukoba u Prozoru i da će "čaršijom vladati Muslimani - Bošnjaci". Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa).
Pripadnici Armije BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili su oružje. Bitku gube postrojbe Armije BiH, veliki dio muslimansko - bošnjačkog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.
Jurići
U selu Ljubinci, zaselak Jurići, 18. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH počinile su ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Jurići su hrvatski zaselak. Pripadnici Armije Bosne i Hercegovne, stacionirani u selu Here, 18. lipnja 1993. godine oko 9 sati napali su Juriće. Toga dana bio je blagdan Presvetog Srca Isusova pa su po drevnom običaju mnogi iz Jurića otišli na slavlje u Prozor, a kod kuće su ostala djeca, starci i nekoliko muškaraca. Muslimansko - bošnjačka diverzantsko-teroristička grupa bila je upoznata s tom tradicijom, a kako se kretala i ušla u Juriće kradomice, upućuje na zaključak da su pripadnici te skupine bili Muslimani - Bošnjaci, susjedi.
Na rubu sela, tik uz šumu, kuća je Ante Kneževića kojoj zločinci prilaze neopaženo. S ruba dvorišta pucaju po kući, po fasadi, po prozorima i vratima, o čemu svjedoče rupe na njima i čahure metaka iz automatske puške. Nitko ne pruža otpor, jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali. Čahure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Ubijen je sedamnaestogodišnji Jozo Antin Knežević, rođen 15. srpnja 1976. godine. Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra Marina, rođena 22. rujna 1979. godine, potrčala je prema ranjenom bratu, ali je njena utroba doslovce raznesena rafalom. Pogođena je sa šest metaka i umrla je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima. Videći masakriranu unučad, njihova baka se sakrila i pala u nesvijest pa je teroristi nisu pronašli.
Druga manja skupina terorista·najprije je pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1905. godine. Ubili su je u sobi iz vatrenog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a jedan metak je dobila u grlo. Staričin sin Ivan, rođen 9.V.1944. godine, koji je stanovao u blizini majčine kuće, shvatio je o čemu se radi, odupro se i bio je ranjen. Mjesne postrojbe HVO-a ubrzo su se okupile, oduprle zločincima i potisnule napadače. Sutradan je bio očevid. Zločin je utvrdila i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mjesta, a liječnici su pregledali ubijene osobe i ranjenog muškarca. O tome su napisali svoje izvješće.
Uzdol
Stravičan zločin dogodio se 14. rujna 1993. godine u ramskom selu Uzdol. Bilo je to uoči potpisivanja mirovnog dogovora o nenapadanju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana. Oko šest sati ujutro, dok su ljudi još spavali, upali su pripadnici Armije BiH, a mir u selu pomutili su pucnji, detonacije, zveket noževa, vika i bezglavo bježanje. Muslimansko - bošnjački vojnici upadali su u selo prema pripremljenom planu, ubijali su sve ljude do kojih bi došli. Pripadnici Armije BiH su očekivali otpor postrojbi HVO-a pa su uhvatili civile i držali ih kao štit za svoj prodor i sigurnost.
Pučanstvo je zatečeno na spavanju. Tijela ubijenih su poslije pronalažena u spaljenim kućama ili uz njih i nedaleko od njih. Nekolicina ubijenih je nađena na putovima, što govori da su pobijeni dok su bježali. Poubijani su puškama, pištoljima, neki su strijeljani mecima u potiljak, a potom su neki masakrirani noževima. Čitave obitelji su pobijene. Stambene i gospodarske zgrade u selu su spaljene, stara crkva Sv. Ive i župni ured su zapaljeni, a nova crkva je oštećena.
Zločin je počinjen izrazito brutalno. Pojedina mrtva tijela su masakrirana. Svjedoci su opisali stravičan prizor ubijanja i paljenja kuća, mrcvarenja već mrtvih tjelesa djece i staraca. A.Z., rođena 1922. godine, ispričala je zlu sudbinu svoju i dječaka o kojem se brinula Milana Zelenike, rođenog 1981. godine. Ona kaže: "Negdje oko pola šest počelo je pucati. Isprva, onako još pospana, odmah sam izašla prid kuću da vidim što je. A imala sam što i vidit. Moj sinko, na sve strane gore kuće i štale. Vidila sam njih sedmoricu kako pretrčavaju put. Odmah mi je sve bilo jasno. Utrčala sam u kuću da probudim Milana. U zadnje vrijeme brinula sam se za njega, jer znate, mater mu je u Splitu na dijalizi, a ćaća dole u Prozoru. Dijete odmah skoči i pođe se oblačiti. Ja istrčah van da vidim dokle su došli. Odjednom iza sebe čuh jaku detonaciju. Ne znam odakle ubaciše bombu. A onda začuh Milanovo zapomaganje: "Pomozi, ranjen sam, boli!" Utrčala sam u kuću, uzela dijete i pođoh bježati. Trčala sam do prve kuće u kojoj je živjela susjeda Doma. Dok sam trčala, zvala sam - "Dome moja, bižimo! Dome, biži dok nisu sve poklali".
Svoju izjavu dala je i D.Z., koja govori: "Počela sam trčati. Čim sam izletila iz kuće, čula sam kako viču: "Ne dajte da pobjegne, majku joj ustašku!" Bacila sam se na zemlju i puzala pedesetak metara. Vidjela sam kako njih četvorica ulaze u moju kuću i čuh pucanj. Znala sam, ubiše mi svekrvu. Brzo sam stigla susjedu s ranjenim Milanom. Dijete je već počelo posrtati, plakalo je. Uzele smo ga između sebe i pošle prema šumi".
Sutradan u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a. Pred očima im se oslikavala stravičnost zločina. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom. Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić, samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći; stotinjak metara od njegove kuće nađeno je njegovo mrtvo tijelo, a nešto dalje, također mrtva i sestra mu Marija. Ubijeni su hicima iz pištolja u glavu. Mijo Rajič je zatečen na prvoj stepenici svoje kuće i tu je ubijen. Nepokretna supruga mu Ivka je u kući izmasakrirana. Posljednjih devet godina bila je "prikovana" za krevet.
Pronađeno je 29 izmasakriranih tijela koja su prevezena u Klinički bolnički centar u Splitu, gdje je na Odjelu patologije obavljena obdukcija i identifikacija žrtava ovog muslimansko - bošnjačkog zločina. Tako je utvrđeno da su u tom masakru ubijeni: l. Jela Džalto; 2. Zorka Glibo, kći Mate, (1938.); 3. Mara Grubeša; 4. Mato Ljubić, Jozin (1923.); 5. Kata Ljubić Franjina, (1948.); 6. Kata Perković, Ilijina, (1922.); 7. Stanko Raić, Nikov (1927.); 8. Lucija Raić, Stankova supruga, (1933.); 9. Šima Raić, (1914.); 10. Mara Raić, Jakova, (1938); 11. Mijo Raić, Markov, (1924.); 12. Domin Raić, Ivin, 1936.; 13. Ivka Raić, Mijova, (1921.); 14. Ivka Raić, Martinova, (1934.); 15. Martin Ratkić, starac; 16. Kata Ratkić, Martinova supruga, starica; 17. Luca Zelenika, Jozina supruga, (1906.); 18. Janja Zelenika, (1931.); 19. Dragica Zelenika, Antina, (1934.); 20. Ivan Zelenika, Matin, (1930.); 21. Ruža Zelenika, Kažimirova, (1931.); 22. Jadranka Zelenika, Kazimirova, (1981.); 23. Ruža Zelić, Mijova, (1943.); 24. Marija Zelić, Jurina, (1980.); 25. Stjepan Zelić, Jozov (1983.); 26. Ante Stojanović, Jurin, (1920. ); 27. Anica Stojanović, Stipin, Perina supruga, (1949.); 28. Frano Stojanović, (1916.); 29. Serafina Stojanović, starica.
U Uzdolu su bijene nevine civilne žrtve. Zločin se nije dogodio slučajno. Osim toga, opljačkani su domovi hrvatskog stanovništva i potom spaljeni. Od zarobljenih osoba otimane su dragocjenosti i novac. Napadaj na Uzdol je bio brižno planiran, dovedena su vojna pojačanja i određeno je da akcija započne u 5,30 sati 14. rujna 1993. godine. Neposredne pripreme za napadaj na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović, koji je punu odgovornost za "uspjeh" akcije prenio na Envera Buzu, komandanta Prozorskog bataljuna, rekavši mu da će mu "glava letjeti" ako ne bude uspjeha.
Za napada i zločina u Uzdolu zapovjedno mjesto Armije BiH bilo je u Dobrom Polju, a iz njega je akcijom izravno rukovodio general Sefer Halilović. Dana 13. rujna 1993. godine general Halilović na zboru izjavljuje da Armija BiH mora ovladati prostorima Crni Vrh, Blace i Uzdol, a za tu prigodu su ubačeni pripadnici 7. muslimansko - bošnjačke brigade u područja Paljike i Kolivret, a pripadnici 17. krajiške brigade u područje Makljena i Draševa.
General Halilović je podijelio ratne zadatke pojedinim postrojbama Armije BiH, a odredio je da grupa od 20 vojnika iz sela Kute napada Uzdol. Toj grupi Halilović je rekao: "Kada uzmete Uzdol, možete slobodno sjesti u auta i pravo na Prozor". Dobro planirana ratna akcija donijela je vojnicima 12 pečenih janjaca. Navečer su se oni vratili u selo Here, tu su uzeli streljivo i bombe te oko jedanaest sati krenuli prema Uzdolu, a ujutro ga napali i ubili 29 civila te 12 vojnika HVO-a. Dva dana poslije masakra hrvatskog stanovništva u selu Uzdolu, kod Prozora dogodio se novi ratni zločin muslimansko - bošnjačkih postrojbi nad Hrvatima općine Rama. Pripadnici Armije BiH upali su 16. rujna 1993. godine u selo Hudutsko i tom prilikom zarobili oko 25 pripadnika HVO-a. Trojicu zarobljenih vojnika HVO-a odveli su u zatvor Muzej u Jablanici. Ostali ratni zarobljenici su strijeljani, što je izravna povreda međunarodnog ratnog prava. Jedna od trojice uhićenih u zatvoru Muzej u Jablanici je uspio uteći u listopadu 1993. godine, a druga dvojica zarobljenika su zamijenjena l. ožujka 1994. godine. U svibnju 1994. godine muslimansko - bošnjačka strana predala je tijela pripadnika HVO-a zarobljenih i strijeljanih u Hudutskom.
O svim ovim zločinima počinjenim nad Hrvatima općine Rama muslimansko - bošnjački mediji nisu se oglasili, ali su zato koncem siječnja 1994. naveliko raspisalo o "masakru nad muslimansko - bošnjačkim civilima" počinjenim u selu Here. Vodena tim vijestima, posebna komisija UN-a je odmah reagirala i obišla Here i u svom izvještaju opovrgla bilo kakav masakr muslimansko - bošnjačkog civilnog stanovništva.
Civilne vlasti tadašnje HR Herceg-Bosne su 18. travnja 1994. godine podnijele su krivičnu prijavu vojnim vlastima u Mostaru protiv 81 pripadnika Armije BiH, osumnjičenog za zločin nad civilnim stanovništvom u Uzdolu, općina Rama. Krivična prijava je podnesena protiv počinitelja ratnih zločina, a medu njima, prva četvorica su: Sefer Halilović, general bivše JNA, rodom iz Sandžaka, po nacionalnosti Musliman - Bošnjak, u to vrijeme na čelu Štaba Armije BiH; Enver Buza, komandant Prozorskog bataljuna Armije BiH; Zaim Hero, komandir jedne čete Prozorskog bataljuna i Smail Hero, komandir drugog voda Prozorskog bataljuna. Uz krivičnu prijavu priloženi su dokumenti: policijski zapisnici, izjave svjedoka, popis masakriranih osoba, fotodokumentacija, te zapisnici o obdukciji žrtava u Kliničkom bolničkom centru Split, Odjel za patologiju i citologiju.

02.04.2009. u 11:46   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

Hare Krišna Hare Krišna Hare Hare Hare Rama Hare Rama Rama Rama Hare Hare

Autor: cimic   |   02.04.2009. u 12:01   |   opcije


izmedju ostalog ,pun mi kufer onih koji bi od bosne napravili hrvatsku.
zato su u kurcu i jedna i druga!
zao mi je zrtvi svih..i zao mi je moje bosne..u kojoj je biti bosanac..nemoguće.-(

Autor: zauberin   |   02.04.2009. u 12:04   |   opcije


Kad sam sreo druga svog
prijatelja jedinog
najsretniji biješe dan
jer ne bijah više sam

Pjesma nas je tješila
ljubav nam se smješila
ali vi k’o sudbe zle
od mene ga odvede


Aj Ramo
Ramo, Ramo druže moj
Ramo, Ramo druže moj
da li čujes jecaj moj



Aj Ramo
Ramo, Ramo druže moj
Ramo, Ramo brate moj
da li čujes jecaj moj

Autor: cimic   |   02.04.2009. u 12:09   |   opcije


ma sve su srbi zakuhali

Autor: Madam_Mim   |   02.04.2009. u 12:20   |   opcije


Ajme majko zauberin, u kojem ti stoljeću živiš... Bosnu vratiti u okrilje Hrvatske??!!?? Pa ta su vremena odavno prošla... BiH-nebih je kvazidržava triju jednakopravnih naroda, a kao takvu ju treba i prihvatiti. Tri naroda sa jednakim pravima. Niti jedna dominantna u odnosu na druga 2.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 12:37   |   opcije


mozda si ti iz sredine u kojoj je zivjela jedna vjera pa ne kuziš šta je bosna,ja sam zivjela u bosni u kojoj su zaista zivjeli sve tri zajedno.i svi su bili BOSANCI sa svojim vjerama;KATOLICI ,MUSLIMANI I PRAVOSLAVCI

Autor: zauberin   |   02.04.2009. u 12:45   |   opcije


Pod milicijskim pendrekom za vrijeme srboslavije, u većinsko muslimanskom mjestu - javno, možda da. Samo se kukavica odriče svoje narodnosti za pogodnosti, a vjerujem ti da je takvih bilo.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 12:50   |   opcije


Ja govorim o narodnostima, ne o geografskoj lokaciji. Ima u Dalmaciji, Lici, Istri ili Slavoniji muslimana, katolika i pravoslavaca.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 12:53   |   opcije


mir narodu...ne kenjajte vas dvojica

Autor: naosikaja   |   02.04.2009. u 12:55   |   opcije


Prijavljena ponovno, zbog širenja mržnje na nacionalnoj osnovi i masturbiranja na račun masakriranih hrvatskih civila.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 12:58   |   opcije


kud mene prijavi, a nisam se ni pionula...

Autor: naosikaja   |   02.04.2009. u 13:04   |   opcije


izbrisao si mi komentare zbog čega?!

Autor: zauberin   |   02.04.2009. u 13:17   |   opcije


Ne tebe naosikaja. Ne volim govor mržnje čitati na svom blogu. Ovi su vakvi ap aneka budu tu, ovi onakvi pa nesmiju tamo. bljak.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 13:25   |   opcije


zauberin, nisam te prijavio. Ali mogao sam. Danas je postalo općeprihvaćeno omalovažavati ili dijeliti Hrvate i hrvatske žrtve, dok se za bilo koje druge narodnosti ili zločine nedaj Bože smije pisnuti. Sve s ciljem nametanja novog lažnog mira na temelju laži i izvrtanja. Takvi temelji se kad-tad na krvavi način uruše. Kao što smo već u 2 navrata imali prilike vidjeti. Stoga, kada napišem istiniti blog, ne želim čitati propagandu koje nemaju veze sa blogom u komentarima. Ako je Blog o pokolju Hrvata u Rami, ne želim čitati "neka su poklali ustašku djecu", "i tebe su trebali", "fali ti krvavi nož u tim čubama"(kako bi rekla izvjesna mina59), "Srbija do Tokija", "AllahuEkber", "Hrvatska do Zemuna" i sl. Imam drugačiji pogled na žrtve i povijest. Pogotovo kada je riječ o sunarodnjacima. Zato bi cijenio da mi se ne javljaju razni klošari sa tvrdjnama "jebeš mrtvace, ti si idiot, koga briga za poklane ljude", ili govorom mržnje. Hvala.

Autor: Ailton   |   02.04.2009. u 14:22   |   opcije


Dodaj komentar