Pisi brisi

Postajem svijesna svoje istine. One iste, ciste ideje koja ne pristaje na kompromis. Ne pristaje na kompromis koji bi znacio gubitak sebe, gazenje vlastitih principa. Sto smo ako izgubimo vlastite principe? Samo prasina, koju vjetar nosi. A ja zelim taj vjetar biti. Koji leti,slobodno i mrsi ljudima kosu,dajuci im novu energiju, cisteci sve ono lose, noseci sve ono sto treba biti odneseno da bi nesto novo doslo na mjesto staroga. Bolno je biti sam, u svojoj istini. Bolno je voljeti one koji ne zele ljubav. Zaboravila sam na jednu osobu, kojoj nisam dala svoju ljubav . Onoj istoj osobi koju svako jutro gledam u ogledalu. Voljeti sebe,zasto je nekada tesko? Zasto trazimo potvrdu svoje vrijednosti u drugim ljudima? Nitko nece cuvati nase srce,ako ga ne cuvamo sami.
Sa distance,bolje vidim. Vidim ono sto nisam htjela vidjeti,kada je stajalo ispred mene. Nisam odma uvidjela laz,nisam prepoznala igru, igru koja je igrana vec puno puta. Namjera nije bila dobra, puno lazi i prevare,samo da se dodje do cilja. Oci se otvaraju,moj um je sve ostriji i sijece u bit stvari. Istina je jedina koja ce ostati,bez kompromisna i snazna,kao ovaj vjetar,kao ja.