zmajić

O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka od 6. studenog upućena iz grada Glavnom stožeru HV da se grad nalazi u „izrazito teškom položaju“, i ukoliko streljivo većeg kalibra ne bude dostavljeno „u Vukovaru će u toku noći početi borbe prsa u prsa, te će 13-15.000 života pasti u ruke neprijatelju“. Većinu traženog streljiva Glavni stožer HV je poslao u toku 6. studenog. Dio pošiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena pomoć okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim snagama na Trpinjskoj cesti i području Lušca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogućnost nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u sljedeća tri dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za spriječavanje iznenađenja, posebno na području sela Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV. Očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci-Đakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na Karadžićevo, radi zauzimanja i utvrđivanja za obranu. Napad je povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu 1. bataljuna 109. brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom naporu specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.

Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne obrane.

Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo protivnika u „samom gradu Vukovaru“, po naseljima Boško Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.

Napad JNA 10. studenoga s pravca Lušca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon što su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.

Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izrađen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranje povrijeđenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju određena tri bataljuna i mehanizirana četa 3. „A“ brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade predviđena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stići na područje Operativne grupe.

Strašno.
Jel' ti to svojim riječima ili od nekuda prepisuješ?
Čisto me interesira, nemoj se uvrijediti.

Centar Instituta društvenih znanosti "Ivo Pilar"Vukovar..

U vrijeme Domovinskog rata hrvatska je diplomacija odnijela pobjedu, baš kao što su to učinili i mediji, ali… u miru opet gubimo. Ne, ništa se u Europi ne zna o Vukovaru, bijelim križevima na vukovarskom Memorijalnom groblju ili pak o Ovčari.

Sramotno, ali je tako! Inače, svjetski mediji su relativno dobro informirani o „ustaškoj Hrvatskoj“, pa i o „genocidu Hrvata nad Srbima“, o čemu im ne svjedoče samo Srbi, već i pojedini hrvatski (?) političari, domaće izdajice i dezerteri.

S druge pak strane svjedoci smo da se svijetom i dalje širi lažna istina o Domovinskome ratu, pa čak i da se agresora pretvara u žrtvu. Malo tko to, nažalost, demantira. To traje iz godine u godinu, pa će na kraju laž ipak postati – istina.

Dakle, pitanje glasi: što ste gospodo hrvatski veleposlanici (svaka čast iznimkama) učinili ili što činite da se toliko godina nakon okupacije Vukovara i Škabrnje zna o tim događajima u državama u kojima predstavljate Hrvate, odnosno zašto šutite, umjesto da „urličite“ o onome što se tamo događalo?

I evo nas u prosincu, mjesecu kada se svakodnevica diljem Domovine vraća, lampaši su davno izgorjeli, članci o Vukovaru 1991. i Vukovaru 2021. jenjavaju, osim ako nisu vezani za dnevnopolitičke teme, dok za Vukovarce, Škabrnjane dani bola i sjećanja ne prestaju s krajem emitiranja priloga. Povrh toga jedna se tema nikako ne uklapa i nikada ne izađe na svijetlo dana. Djeca, žrtve iz Domovinskog rata, pa tako ni mali ubijeni Vukovarci nisu u fokusu medijskog interesa. Kao da postoji algoritam koji izračunava koje su žrtve „mrtvije” od drugih, koje su „veće” i o kojima je primjerenije govoriti i pisati te koliko često. Među mojim vršnjacima stradalim u Vukovaru 1991. godine nalaze se djeca svih nacionalnosti koje su tada živjele na vukovarskom području, većinski Hrvati, no tu su i Mađari, Ukrajinci, Nijemci, dječaci muslimanske i grkokatoličke vjeroispovijesti, te četiri djeteta srpske nacionalnosti.

Ani Galović..

“Bili su pred ulazom kada je odjeknula eksplozija. Dugo je bilo mirno, pa su izašli i punili vreće s pijeskom kako bi pojačali sklonište. I tada se dogodilo: doletjela je jedna jedina granata i napravila pokolj. Očito ih je netko vidio, baš kao i nas maloprije, te dojavio. Čovjek koji nas je dočekao bio je mračan. Nije bio vojnik, niti sam u blizini vidjela ijednoga. On nam je priopćio najgoru vijest: nekoliko ljudi je poginulo, među njima i 6. god. dječak. Iz druge prostorije čuli su se glasni vrisci i naricanje žene čije je dijete poginulo. Nitko nije imao hrabrosti reći joj kako je dječak mrtav. Ona je to, vjerojatno, osjećala i jecajući, grcajući i vrišteći, naizmjence ih molila da joj kažu da je živ i psovala ih što joj ne kažu da je mrtav i skrate joj muke. Žene koje su sjedile u prostoriji tiho su plakale..:”

Nakon što smo se složili da smo neistomišljenici, razgovor je mogao da počne. Potpukovnik Šljivančanin, utisak je, ne priča ono što misli: riječi koje je izgovarao kao da su bile nečije tuđe, skinute sa matrice propagande. Na neki način mi je žao ovog kršnog Durmitorca, čini se da nije svjestan šta je uradio i u čemu je učestvovao. Na kraju razgovora, htio sam da ga pitam ima li grižu savjesti, ali se ispostavilo da bi to bilo suvišno. Rekao sam mu da je igračka u ruci krvavih manipulanata. Ne čini mi se da je shvatio….

MONITOR: Gospodine potpukovniče, vjerovatno ste čuli za izvještaj specijalnog izvještača UN o stanju ljudskih prava za oko 175 pacijenata iz vukovarske bolnice, 20. novembra prošle godine, nakon „oslobađanja“, dakle. Mnogi od njih su, dok ste vi stajali ispred bolnice i ljudima iz Međunarodnog Crvenog krsta branili ulazak u nju („Ovo je moja zemlja“) odvedeni na zadnja vrata bolnice. Šta Vi znate o svemu tome, o zločinima i masovnim grobnicama?


Šljivančanin: Ja dosta znam o svemu što se dešavalo i želim da govorim pošteno i objektivno. Prvo, još u vrijeme oslobađanja Vukovara, tvrdio sam da su svi Evropejci protiv Srbije i srpskog naroda, kao i protiv armije. Mnogo toga lijepoga što je bilo – oni nisu željeli da čuju. Drugo, tada je bilo jasno šta oni hoće. Oni žele da srpski i crnogorski narod bace na koljena. Evropejci ni danas ne pominju stradanja i golgotu srpskog naroda. Ja sam ubijeđen, i znam sigurno, da mi iz Gardijske jedinice nismo s nikim postupali van međunarodnih propisa. Mi smo formirali kolone ljudi, i to sledećim redosljedom: prvo da se zbrinu žene i djeca, a potom ostali. Tu kolonu smo poslali u Hrvatsku, a oni su ih istog dana vratili natrag. Tako, jednostavno, nismo imali mogućnosti da ih zbrinjavamo. Bilo je pokušaja od strane tih zarobljenika i tog naroda, noću, da sami bježe preko kukuruzišta itd. Tako đe, bilo je pokušaja od ovog drugog stanovništva – znate nekome je srušena kuća, osveta je to – da neko nekog ubije i unakazi. Ali, dok smo mi situaciju držali pod kontrolom toga nije bilo. Nisam siguran da je bilo ikakvih masovnih grobnica. E, sad, mi pošaljemo 50 autobusa u 20 km udaljene Vinkovce, a oni nam ih vrate. Kažu im: „Nek’ vas armija hrani!“ Pa, nemam ja toliko prostora i smještaja. Mi smo ih ostavljali da spavaju po zgradama i kućama, nismo ih dirali pošto su bili razoružani.

MONITOR: Dva i po kilometara jugoistočno od farme Ovčara tvrdi se da postoji masovna grobnica. Govori se o dvije noći stalnog klanja i preko 300 pobijenih, među kojima su civili i žene. Vlada tzv. SAO Krajine, Mazovjeckom i ekspertima UN, nije dozvolila da se obavi istraživanje na tom lokalitetu…


Šljivančanin: Zašto se tu pominje Ovčara? Mi smo komandanta Mitnice, nekog Mitra Kraulu, pitali da sav narod izađe, mi mu sve garantujemo. On je došao do mene i rekao da on hoće njemu da sudimo, da narod ne diramo – što sam ja cijenio, mada je bio najveći zlikovac. Nije tačna cifra koja se tu pominje (175), bilo ih je 183, čini mi se – imam taj spisak negdje. Oni su se sami javili i rekli: „Mi smo ustaška vojska“.

MONITOR: Ali, ovdje se govori o pacijentima vukovarske bolnice…

Šljivančanin: Reći ću Vam… Mi smo te zarobljenike doveli na tu Ovčaru. To je neko selo, šta ja znam. Ali, oni su bili obezbijeđeni svim stražama i mi smo spriječili bilo kakav masakar nad njima. Oni su tu bili dan dva (više se ne sjećam) i odatle smo ih sproveli direktno u zatvor, u Sremsku Mitrovicu. Mnogi od njih nedavno su pušteni na slobodu. A ti svi, u bolnici, su u pratnji EZ i drugih organizacija sprovedeni u Hrvatsku. Istog dana, Hrvati su ih sami otuda vratili.

MONITOR: Vi ne znate za noćno odvođenje pacijenata autobusima sa Ovčare?

Šljivančanin: Ne. Svi su po spisku odvedeni u mitrovačku kaznionicu. Taj spisak imaju međunarodne organizacije i one su ga provjeravale. Znači, strijeljanja i ubijanja nije bilo. Doduše, postojali su leševi koji su skupljani na gomilu prilikom čišćenja grada. Bile su to većinom ustaše. Zamislite kako je bilo teško sada njih sahranjivati, a uz to im i davati neke vojne počasti…

Šljivančanin: Ja ne kažem da može i mislim da neće nikad…

MONITOR: Nemojte tako, juče ste bili u Vukovaru s njim, ćaskali ste.

Šljivančanin: On je za mene normalan, kao i svaki drugi. Ja želim da razgovaram sa svakim čovjekom, ukoliko je on spreman na razgovor.

MONITOR: Šta za Vas znači Velika Srbija?

Šljivančanin: Ja i nisam razmišljao o Velikoj Srbiji, ali sam siguran da će Jugoslavija postojati, makar ovolika. U njoj se pruža ruka Albancima i Muslimanima i Hrvatima, ali moraju da poštuju njene zakone. Oni hoće da primaju plate i drugo, a neće da budu njeni vojni obveznici, neće da rade u fabrikama, neće da rade ništa.


MONITOR: Sve je to dobro, g. Potpukovniče, ali Vi pričate o pravima koja ne postoje. Ja se lično ne osjećam slobodan sa Miloševićem i Šešeljem na čelu i zločinačkom vojskom u pozadini. Shvatam osjećanja neslobode pripadnika nacionalnih manjina, ali i dobrog dijela većinskog naroda. Služio sam, prije izvjesnog vremena, JNA. Sada, u vojsku, koja je podsticala i vršila zločin – ne bih išao.

Šljivančanin: Dobro je što štitite protivnike i to je jedan od običaja našeg čojstva.

MONITOR: Ljudi druge nacionalnosti mi nijesu protivnici… Da Vas pitam: Vi ste Srbin? Šljivančanin: Ja sam Crnogorac.

MONITOR: Ako Vojska Jugoslavije uvede šajkaču, pa onda pride i kokardu, kao službene oznake, da li ćete to staviti na glavu?

Šljivančanin: Stavio bih, zašto ne…?

Veselin Šljivančanin (Palež, Žabljak, 13. lipnja 1953. godine), bivši je crnogorski časnik. Tijekom bitke za Vukovar zapovjednik Operativne grupe Jug. Međunarodni sud za ratne zločine u Den Haaguu, počinjene na području bivše Jugoslavije, osudio ga je zbog ratnih zločina u prvoj presudi na pet godina zatvora, potom na 17 godina te konačno na 10 godina zbog ratnog zločina počinjenog nad 200 zarobljenika, civila i ranjenika vukovarske bolnice koji su streljani 20. studenog 1991. na poljoprivrednom dobru Ovčara.

Ani Galović..

Nego koji je ono znak na kapi Šljiinčanin nosio?

Morti neki fašistički simbolček na ton kapi je bil?

I kak li su ono tu kapu od milja zvali, titovka ili pavelićevka???

I kak se ono on prestavljao, morti kao profesionalni vojnik Jugoslavenske Narodne Armije ili možda nekako drugačije, možda HOSa?

https://m.youtube.com/watch?v=GzCgnMRa1hw&pp=ygUbxaBsaml2YW7EjWFuaW4gdnVrb3
ZhciAxOTkx