postumno

"Water's wet, the sky is blue......and old Satan Claus, he's out there, and he's just getting stronger."



S. Black (manje-više)

jelda da je ovo beta? gama? ne? delta? :fidodidosmajli: ...

preskočim spavanje i onda bauljam celi dan s čačkalicama čekajuć da dođe i onda izvisim. okrutan scenarij. i onda se čudidu kad stavljan limkove tipa

http://www.youtube.com/watch?v=OnopVYzg0-w&feature=related

dragi barba dimjačar, molim te nemoj mi jope sjutra košaricu napucat. friško je počelo bit uvečer a baš mi jako dimi špahor.

Muha je poletjela s flašice punjenja za osvježivač. Duguljasta, neobična bočica nalik na neki parfem iz prošlog vremena, staklena... Gelsomino. Da... gelsomino. Kićena bočica puna jednostavnog mirisa. Orijent, opojnost i nevinost. Jasmin za zrak. A zrakom je vladao mrak. I emotivni rak, jazavičar brak, nevjenčani muž na brodu, brodski pod na svodu, barometar narodu, doo-doo, doo-wap ti wap... pokušava sketati u sebi, šetati u sebi, do druge sobe, ne bo narobe, i u nairobiju su sobe pune sebe, i bez tebe, a pas me čeka i autu i tko te jebe, staklenu krutu tebe, o bebe, binarnu tebe, s utorima misli poput brodskog poda s tvoga svoda i tvoju sancto nešto vodu krstim soda jer je oko mojeg broda i pruga svjetla koju ostavljam uz vrata dok se vraćam s čašom sode ne sluti na dobro i ne sluti na val i moj Walter u svjetlu dimi jasnu sjenu na tvom teškom bedru i ne mogu te zamisliti nedorečenu i vedru u sjeni na tvom bedru.

Ljutito "dobro". I zatim "zašto". Koncentrirano bezbojno.
Zbog dubokih utora u tebi. Zbog tvoje sobe koja mi se ne sviđa, misli u tišini. Zbog zidnog sata s barometrom. Kuha kavu. Šuti i prati ga pogledom. Gura dugi crveni nokat među prednje zube.

-Kad sam... mlijeka?
Toči i misli. Pali novi Walter i sjeda u fotelju, sa stolićem između sebe i nje.
U sobi je hladno i miriše na gelsomino, a ne miriše fino i on ne odgovara fino. Uštogljeni gelsomino, pravednički gelsomino.

U autu je kući. U autu je pas. U autu je zelena i plava lampica. Draga plava lampica, kao da se stari auto smiješi. Plava lampica dugih svjetala koja hvataju polusuho bilje uz zavojitu lokalnu cestu.

Razgovaraju opet, danima kasnije u zabačenom postsezonskom kafiću u s konobarima zatečenim gostima, ženom sa sofijolorenastim JASAMINKOGNITO! sunčanim očalama i prosjedim međedom s ruksakom za fotoaparat kojeg ne davi đelsomino blues male sobe i priča preko većeg stola i nije gol od pola preko hladnoćom primjereno modificiranog spola do nuoh bez postola.

Prepriča joj dijalog, neko online chat koketiranje u šali tamo daleko u njegovoj zagrebačkoj štali, no traži način da joj ne laže, a da joj ne kaže. Nije ničime zavrijedio pravo da ju ispravlja, popravlja, prepravlja. I ne želi to i ne vjeruje u to. Volio bi je položiti natrag u njeno malo jezero mirisa jasmina, da plovi dalje istim pravcem i brzinom. Neće uspjeti, jer s ženama to nikome nikad ne uspijeva, ali nastoji... biti što bliže toga. Jer ne voli da mu pod slikom piše babaroga.

Pošten i jeben, to je sorta, rasprostranjena pederska sorta obična kao čokoladna torta. Niže riječi. On voli mnogo toga na njoj i mnogo je toga taman njegov broj i u priči izostavlja, čak zaneseno zaboravlja taman noćni znoj. Rječito kiti vlastitu sliku rujući ka izlazu nalik vazelinom namazanom biku.

-Koja je razlika legnem li tebi ili nekom drugom?

Tako je nekako rekla neka žena usred koketiranja i šale. Neka koja mu je i gotovo nepoznata bliža od ove. On je majmun koji s grane krade ukrase na torti. Da mu donesu novi miris ili da zaigrano gricka neku svjetlucavu kandiranu trešnju – ili neku grešku na glazuri. Čudan pramen u frizuri. Kost na boku. Kapilaru u oku.

Oprosti mi, pape.

A velik sam majmun da glumim majmunčića. Kako sam to naučio biti tako pohlepan. A nisam bio. Imam liniju korektnosti (trag pod levom miškom), ne zahtijevam i ne lažem. Valjda. Osim mišlju. Djelom. I propustom. Ali riječju – a ma nikad. 1/4. Hej, 1/4 nije loše, vremena su teška!

U konačnici, čak je i ta samokritika sve samo ne nesebična. Veći ulozi su znali nositi veće, slasnije kriške kolača. Igra je bila bogatija. Pogibeljnija, intenzivnija, napetija, provokativnija, poticajnija. Rjeđe je morao prebirati po tipkama misli nabadajući neki mršavi lajtmotif s dva prsta kao da održava ravnotežu na balvanima u rijeci.

Dakle, zašto ne? Možda je postao pesimist. Prvo što vidi su minusi. Dapače, kao da s vremenom sve više razvija apetit na njih. Faličnofag. (Jel to falus+faggot?, vjerojatno bi komentirala *) A možda su u šumi.

Možda se uskoro isceri i razmakom među prednjim zubima nanišani posred neke naprsle glazure pa se polako otisne u lastavicu, u inat sigurnosti i mlakim bočatim vodama krcatim osrednje mudrima i nimalo junačkima. Gužva je. Prokleto prenapučeno. I sve dosadnije. A onaj portret iza zastora u konobi ga počinje plašiti.

a) Pod pretpostavkom da nemate pristup video zapisu u oba formata, je li vam draže koristiti video na 1080p ili 720p (uzmite u obzir brzinu downloada, zauzeće na DVD-u ili vašem HDD-u)?

b) Jeste li upućeni u to kako se vaš uređaj(i) nose s 1080p?

c) Jeste li u stanju zamijetiti razliku u kvaliteti 1080p / 720p video zapisa?

Hvala na suradnji. :)

visoka politika me uhodi. odem boguizanogu da ne čekam tam kod sveučilišne dok zastavičari piče na pleso i s plesa i pljus... evo njih u moje selo. i jope mi zakuha tenkić dok me panduri puste do birtije. život je težak.

Asti, vani sunce a na kištrama ne blinka nijedan deadline. Di su mi ključi od tenkića! Wooosh! :)

povikala bi svaka emotivna majčinski nastrojena rvatica da me vidi geekastog i vakog... no, kaki već jesam :D s cirkularom u rukama. trebam stolara. cijenjene ponude na pvt. poželjno istra. :D

Mama, gori mi koža!
Što ako kažem da sam hodao parkom i da su svjetla narančasta?
Slabo Day u ušima, svaki je krug sve kraći i teži.
Onako golom na snijegu, izrezanom iz kartona, koža mora goriti.
Izdaleka budistički svećenik, žmiri i broji čakre ili nekaj.

Ceremonija čaja je ludo fascinantna stvar.
Osim nje me fascinira i ono kako Rambo vezuje ono sve po sebi. Nije to, ono, bit će frke, velik sam i opasan i bost ću, gresti, gristi i lomiti kosti, tu je fulano... ne... nego znaš da to svo vezivanje pertli radi točno onak kak treba - zna čovjek, naprosto zna točno kak to treba sve vezat i zategnut i složit i bit spreman. Ono drugo je pljuga, al da je spreman kad to sve zažnjora, je.

Zato sam ja izrezan iz kartona sjeo u snijeg i retuširao glavu da izgledam ćelav onak ko ti istočnjaci, vele da oni znaju...
Al meni gori koža. Jel treba to tak...? Ma jebeš sve kad odeš sjest gol izrezan iz kartona u snijeg a ne znaš jel treba tak gorit koža....maaama, jel mi treba ovak gorit koža dok sjedim u snijegu gol izrezan od kartona?!

Veli mama da se prestanem zajebavat i dođem po svoj sarkozin. Nikad mi ne odgovori na pitanje a vječno se folira ko da zna.

Izbliza mi oči isto ne šljakaju, trebo bi i njih retuširat. Mamaaa, zakaj moramo bit spremni?!
Ni mama ne zna, kaj bi vi znali, nebum vas niš pital.

Ja bi jedan novi svijet, ovaj mi se izlizo i vidi se da je od plastike i sfušali su pol naljki i farbica, sve je to kupljeno na tone, na kontejnere u Hong-Kongu i pofurano ovamo i neki tajkun je zaradil a Kinezi se podlo smješkaju. Zna gamad a nama proda bofl robu, kao zajebemo ih za cenu rada. A ne daju nam niš kaj bi se dalo demontirat i videt kak treba bit složeno da je dobro, onak zapravo dobro. I tajkuna su zajebali, di neće nas šljakere. Sad bu on dobil više para neg kaj je dal pa bu kupil duplo kontejnera drugi đir. Junky.

Slabo Day, jako Slabo Day. Ima ono kad uhvatiš pol sekunde dobar vjetar i korak ti ide skroz u skladu s rifom i malo ti onak fanatično svetle okice i znaš da si spreman al kaj kad ti pingpongičari ni za vraga neće reć kaj oni naprave kad su spremni. Osim kaj skuhaju čaj. Točno kak treba. I šoder pohitaju u dvorišče ko pilseve u apateci sve po žnjori i to je onda Kung Fu.

A jesu ikad dali nama da uvezemo taj čaj koji je spremljen kak treba i srknemo to - nisu!
Išal sam se i vrtit jednom onak sporo po livadi ko Kinez i naučil sam kak Smeđi Medved Čoha Jaja i kak Zeleni Zmaj Kojeg Jebe Žgaravica Umeće Leće U Oko. Sad znam. Nisam Kinez, pokazal bum i vama ak oćete. Onda bumo svi spremni.

(Prijedlog nove operete, vrijeme je da nađemo nekaj kaj bu nasledilo Jalnuš, Jalnuš) :D

Već vidim predivnu numeru, hidrocentralice koloraturne sopranice u proljetnim haljinicama s početka vijeka kojem je prošal kraj, suncobrančići. volančići, bijele i pastelne bojice, scenografija proljetna, megavatići im utegnuti u korzetiće, a sve vriju i kipe od vjere u bolje sutra... :)

PS
Naravno da sam točno tak ostavil, nema čovjek često priliku da se razvedri na temu energetike na brđevton nan Balkonu. anu. voteva. :D

Da citiram mog velikog učitelja i idola senseija Balooa: "I'm gone, man. Solid gone."

Mirta je silovala kolovoz
Jeli smo hladne jabuke
Slagali smo riječi pogrešno
Da se razonodimo
Da se zaigramo
Da kliznemo među njih grleno se smijući
Greškom
Barem greškom
Jer drugačije više nikad nećemo

("Zelenoga više ja nikada vidjet neću", smijala mi se podbadajući, razvratno, i kliznula. Među zelene hladne jabuke.)

http://www.youtube.com/watch?v=xm5DPlNCmtk

gone.

Znate, kad bi neko ponudil malu pivu i dvajs deka posebne za tekst u kojem bi opako napljuval ljubitelje retro-rustikalnih spika, bilo bi čas posla. Defetizam, idealiziranje prošloga, letargija, neukus, pasivnost, inercija, čovjek je stvoren da stremi naprijed, da ostvaruje novo... eh da.

Međutim, kao i većina prosječnih pjesničkovitih plačipički, bolujem od rasprostranjenog sindroma retroljublja. :ramenoslijeg: :ljudiserumene:

Oklen sad baš ovo? Ma bezvez. Vidil jutros Dođoš Čelenđer neki novi koji je nacrtan tak da se nama tima i takvima digne pimpekić od sreće jerbo je kopija starog prastarog tutača.

I spopada me jaka želja da se pravdam zbog male vlažne flekice koja mi je tako gledajuć to izbila na boksericama :D

Uglavnom... možda je, možda je... možda je riječ o tome da se osjeća trag, povezanost rada, organska veza. Linije retro stvarčica su... prepoznatljive. Ideja se susrela s limitacijama, s nesavršenošću alata, vidljiv je trag. Prepoznajem kako je nešto napravljeno. Nije riječ samo o autima. Arhitektura, namještaj, dizajn koječega - kroz ljudske ruke. Mogao bih to napraviti s pravim alatom, eventualno znanjem koje nedostaje ali znam o čemu je riječ. Predmeti natopljeni ljudskim vremenom.

Okružuju nas, čovjekove, čovjekastim. Linijama koje pozivaju da im damo vremena, ne linijama koje ledeno streme u neko nepoznato i nebitno dalje. Dalje. I dalje. Nesavršenostima koje otvaraju prostor za alternative.

Dakle, novi dizajn miriše na, kaj... otuđenost od rada? Sereš, pike, sereš... nda. Us-taaajte vi ze-maljskooo... akajsad. Trudio sam se. Možda smislim nekaj bolje. Inače moram priznat sentimentalnost vulgaris. Luzersku predispoziciju. Nikad! :D

Neka nedjelja bude dan za edukaciju. I bi tako. Pokazujem ja tako djevojčetu kasnopubertetskom neke grafike, fotke, koješta. Trudim se. Nek vidi, nek osjeti, ne mora shvaćati, ne mora gomilati mnogosložne zaklon riječi, za to uvijek ima vremena... a ona mi pokaže nešto grozno kičasto. Klišej je dvojako primjenjiv epitet jerbo je riječ upravo o onoj finti crne siluete koja se opizdi preko kontrastne "zalazak sunca" podloge.

Sva udivljena i ustreptala. Malo se zagrcnem kavom iz više razloga, suze mi kroz kašalj navru na oči i trenutno se prisjetih Pikea od valjda 14-15 kako dopraši uzbrdo s rovinjske rive i moli tatu 30 dinara jer je na rivi vidio nešto predivno. I zatim trkom po šperploču premazanu ljubičasto-žuto-crvenim šarama i zatim presprejanu crnom siluetom s vinjetiranim ćoškovima.... zaljubljeni par pod mandragorom ili dva psa ili otok s palmom... no, znate već. :D

Uglavnom, pomislim kako sam se, evo, baš neki dan, šalio na račun zrelog iskustva. Bujica kopa korito, probija, bezglavo, neuko. Široka umorna rijeka nalazi prolaze, lijeno meandrira krivudavim potočićima. Vidi umorno, vidi mnogo, vidi sve umornije, sve više.

I povremeno se, bit ću slobodan pretpostaviti (uglavnom kako bih se divio vlastitoj liberalnosti i širokim svjetovladimirima), povremeno se prisjeti. Koliko je ganuta bila crnom, autolakom preko šablone nasprejanom siluetom na šarenoj šperploči. Kao relativno malo puta poslije, a svakako... sve rjeđe. :)