postumno

Kao pošten klošar i sin jedinac slavno preminule srednje klase, svoja sam vozačka umijeća uglavnom cijelog života usavršavao na kojekakvim katrcama, yugićima, škodilacima, fiatima, a stari swift bio je car i vrhunac opačine. Budući da majmun radi što majmun vidi, a tovar zna što je tovar probao, duboko sam vjerovao da je 100 KS bespredmetna pizdarija van pameti i totalna pogibelj. :D Nije se nešto puno promijenilo od puberteta, samo je prošlo ponešto vremena, pa se zalomilo sjest i u neke skuplje plehance i potuljeno priznat da su i brži i sigurniji, da RWD ne služi samo za samoubit se kad ti život dojadi (opaska za poznate: ne, šmrc, nisam još sjeo u mustanga :D) i da je 160 u bemburi daleko dremljiviji doživljaj od 110 u starom češkom škodilaku...

Uglavnom, napale me žene u zadnjih mjesec dana. Ono, žeme s velkim ž. Libidozne, frustrirane, moćnog urlajućeg pogona i loše upravljivosti ;D. Uživo, uvirtualno, umrtvo, u šali, u snu, u štali, umalo, u zaprobu i uza zid. Jedva živu glavicu izvukoh. Čudesan niz. Zadnje u nizu je bila tek poruka stare prijateljice s šaljivim izvješćem o zanimljivim snovima (ruku na srce ili tu negdje, izvješće bi mi bilo šaljivije da ne postim ovak neljudski :D), ali upravo me ta dobroćudna poruka poslana sa sasvim sigurne udaljenosti :D ponukala da razmislim o tim mojim prijateljicama i poznanicama s kojima sam se što čuo što vidio, što navrat nanos podvijena repića nabacivao bežaniju zadnjih mjesec dana.

Prvo što me piknulo kad sam to odjednom povezao u neki "sindrom mjeseca škorpije" je bila bolno očita poveznica među njima. Animalne, nabijene životnim sokom. Od ranih tridesetih ili malo manje do nešto preko 4 banke, četiri žene pune snage, svaka suočena s žestokim i očitim manjkom prilike da pretoče svoju snagu u nešto, da zagrizu cestu, da grade, da se nesputano jebu, da rašire nozdrve i eksplodiraju prema nekome ili nečemu.

Da se vratimo autima, to su muscle cars koje s duplim retrovizorima voze među čunjićima poligona autoškole. Mučno je to. Kad izvezeš yugo45 na autoput, stisneš pedalu do poda, sve vrišti i raspada se oko stotke i znaš da je to do ibera. Ostvarivanje maksimuma potencijala. Mislim... u biti, znam da manje boli nego zvijer vječno u drugoj na zamornom malom poligonu dvojbene svrhovitosti, upitnog smisla.

Što je s upravljivošću? Pa... svašta. Teže je, nedvojbeno je teže. U sebi se često olako podsmjehujem svakoj moćnoj zvijeri koja zdrobi, okrhne, zajebe, nagazi crtu, promaši skretanje, otkliže van kontrole... komforno je vjerovati da je njihov manjak kontrole jedino što nas razlikuje. Naš civilizirani svijet prenapučen je čunjevima, ležećim pandurima, stojećim znakovljem, krutim propisima, mekim ovjesima i malim porcijama za velike Porcije (venecijanske, ne rimske ;D)...

...i sve je primjereniji yarisima, cliaćima, micrama. Raskošne moćne životinje predmet su licemjernog divljenja krmeljivih u zoološkim vrtovima... i eskiviranja onih koji poput mene znaju kako bi sasvim sigurno porušili cijelu gomilu prugastih čunjića da si pruže priliku protrčati malo bok uz bok, a vrlo su... dobro odgojeni. Trezveni i počešljani na stranu. Pripitomljeni, zatomljeni, zauzdani. Radi bolje upravljivosti. Radi općeg dobra. Ne znam više baš točno zašto, ali znam da sam povjerovao u validnost tih argumenata negdje usput... dok su me pripitomljavali. ;)

ja sam guba. imam masu interesa. volim sve što vole mladi. i imam bookmarke u mozilli. to je guba. napraviš foldere. folderi su guba. u njih staviš bookmarke.

to je ono kad nakon pol ure gogoljanja nađeš smisleni tutorial za hendlanje zvuka u Premieru. ili (ide pogledat)... klasifikaciju svornjaka. koji mladi čovjek svije danas u svijet bez klasifikacije svornjaka u bookmarkck...ukurac. tam. jel. i Dustin Diaz photography. dobar je, sam ne stignem sad pogledat. budem. Geotool. I Scribdd. Urbanističke zone. Osnove CSS-a. Darwin Awards. Objektive prizma. I LegendFest.

U konačnici imaš oko 68% života i djela prosječnog naraštaja guglopaukića bookmarkano. I nikad ne zalaziš tam. Imaš google i obično brže nađeš. A nije da nemaš mrak stvari. Recimo... serial za WIN '95. Nikad ne znaš. I review od EOS-a 1D. Da, onog iz 2001.

Zato ideš na Google kad nekaj trebaš. Ali uredno backupiraš bookmarke. Zamisli da to izgubiš, a gdinama si to skupljal. U foldere, jebate. :D

Kad krivo sraste lomiš kosti. Kad krivo sraste nije dobro. Kad pravo sraste s vremenom je beznadno, kad je beznadno sasvim je krivo, Kad je je krivo nije pravo. Kad je krivo lomiš kosti. I slažeš drsko, gledajuć kroz trepavice kao pripito djevojče preko čaše, slažeš nakazno ali pomno, da prianja, da tvori cjelinu, do idućeg loma.

Ne prihvaćajte ni za živu glavu na Facebooku friendship request od nikog sa samoglasnikom u imenu jerbo će vam se smekša hard disk i postane prećerano e-motivan, grafička kartica će otkrit da ima više afiniteta za glazbu i subleasat AGP port za kontejnerski promet Niskozemcima, CD drive će da nakelji CD na gepek, dadne otkaz i ode radit za veleposlanstvo, matična ploča će postat trutovska ploča, posal će vam se sam obavit a kablovinje ima da podivlja kad laoskonta da vam može pinovima najlonke začehnut.
Ako ste već napravili ovu kobnu grešku, ne očajavajte. Provedite fragmentaciju diska satarom i probodite kućište glogovim kolcem u noći punog mjeseca i se bu okej :D

Bilo vam je to vako. Ja sam gledo kako je Val Kilmer u banani, Duggy je gledala kako mi mrknut trokutić čardaša koji je promenil dizajn pakiranja pa ga nisam mjesec dana mogal nać tam u diskontu u Rovinjskom Selu sa klupskog stolića, lektor nije gledal niš jer se uhvatil rukama za glavu i zažmiril osjećajuć se krajnje malen i neshvaćen u bespućima moje zavisne rečenice što nas vraća na slijepog lijepog Vala koji je, premda je to u ovom trenutku teško naslutiti, bio središnja tema ove rečenice, a moj je stražnji prozor gledal na malu njivu iza kuće na kojoj je ostalo uglavnom nešto malo mrkve i peršina tako da ju možemo u potpunosti zanemariti ko kilometarske opise iz Šenoe.

Ja sam slagao složene rečenice da se ne uhvatim ljute prepečenice dok u bekgraundu procesuiram kak da kažem to kaj mi nadošlo da velim. Ili obratno.

Uglavnom. Zvrcnem ja Robija, reko sad je subota, doma je, a nikak skočit platit onih par kubika drva za ovu zimu. Veli da je tu na njivi odma uz cestu. Nabacim jaknu i odem. Kulj. Provincija je guba. Ljudići su blizu. Rade uvijek iste stvari. Usput otkinem malo lovora tam na zavoju, potrošilo se doma. Pada mrak. Nije ovo neko tam zabito selo, mi imamo uličnu rasvjetu. Dva komada. Jedan stup je malo nagnut. Lijeva se svjetlo onak žuto svježe uključeno niz drveni nagnuti stup (F voli popit a tu mu je vinograd iza kuće, garant je traktorom zveknul…)

Val je bio slijep. Onda je došla koka iz New Opatije i pala na dupe kako on duševno vidi svoj slijepi lijepi svijet i pun kurac oševljenja iskrca na pljuščinu koja dere po nekoj ruševini u koju su zdimili.

Val: Pomno slušaj, beba. Jel čuješ kako šuškavo šumori mež gredama, plinkavo plonka po penđerima, ćirilićki citno cipi po crijepu, melodiozno mrmori među mokrim granjem mandragorinim?

Koka iz New Kolumba: Jebote kak si ti duševan. Oš guze?

E, sad… Valoviti je, naravno, imal ispriku za svoju duševnost. Slijep. Hodaš sporije, slušaš pomno, njušiš. Opipavaš. I tako, zaista iz nužde čuješ više, njušiš više, osjetiš više tekstura u svom svijetu. Prisilno propalziš sporije uz sasvim male stvari i poklanjaš im pažnju. Oni koji nisu slijepi mogu to brže. Trijaža pragmaticizma. Slijep čovjek pada preko cigle na cesti. Neslijep ne pada.

Ipak, to ne znači da svi koji nisu slijepi žive u istoj brzini. Ni slučajno. Postoje manijaci koji prožive život u kaplji vremena i manijaci koji prestižu svjetlost s horizontom vječno sažetim u točku. I svi mi ostali, razasuti negdje između.

Ja sam uglavnom nešto ispod neutralne točke, iako je to relativno, jer… dobro, moja je percepcija da sam nešto, ali ne predaleko, ispod prosjeka brzine življenja, nulte točke između krajnosti dva oprečna hendikepa. Oni koji pregaze svijet i ne primjete ništa od brzine i oni koji se miluju s molekulama neke beskrajno male kriške svijeta u kojoj provedu svoje vrijeme.

Zavodljiv sam malo sporijima koji koketiraju s nešto više brzine i malo bržima koji žele malo širine vidnog polja. Jednako tako, i sam posežem na jednu i drugu stranu toliko koliko sam u stanju. Treći je hendikep u toj imaginarnoj aritmetičkoj sredini. Savršena osrednjost i savršeni balans. Ekstremi su seksi, ekstremi su devijantni.

Kad smo već u filmu, sjećate se kako se u Highlanderu zvalo ono kad preuzmete životnu silu, moć drugoga? Quickening. Ubrzavanje. Plus na ljestvici skale muškog načela.

A od čega zaziremo? Od ekstrema koji je van našeg poimanja. Kao dominantno usporeni mogu se ponekad usporiti do zavidne razine, ali teško postižem izrazito brza razdoblja. Zato se manje plašim društva onih iz Eustahijevog klana. Oni me mogu pošlepati mali dio puta, ali nema straha da ću upasti u bezumnu akceleraciju. S druge strane, oni perceptivni, oni koji gledaju duboko, osjećaju bogato, čuju van normalnih opsega… oni djeluju na mene. Trajno. Tako da se teško vraćam u točku s koje se da viriti na obje strane. Uz njih ostajem dulje jer su više moji, ali okružen njima rapidno gubim opcije.

Optimum bi bio samo što veća amplituda, sposobnost da posjećujemo oba ekstrema. Tko zna ima li takvih ljudi. Bilo bi zanimljivo vidjeti nekoga takvog. Nekog tko doista ima iskustvo na oba kraja odgovora, pravo neposredno znanje o oba ekstrema. Nda.

Celentano negdje svira
Questa sera srce bira
Svakodnevno se folira
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Dobre žene, loše vijesti
Ćorsokak na ljudskoj cesti
Sutra ćemo skuplje jesti
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Gutam lozu, moj drug viski
Nekada smo bili bliski
Sad smo jedno drugom niski
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Dobra bunda ne gleda me
Ne osjeća ništa za me
Obične dečke neće dame
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Pogledaj ju što se njiše
Takve žene me ubiše
Kosti vele bit će kiše
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Čekaju nas poput straha
Večeri uz televizor
Zamagljen je retrovizor
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Psujem vrijeme, psujem tebe
Psujem zemlju, psujem sebe
Poslije ručka mi se fućka
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan

Gradska vreva sa mnom zijeva
Ista stvar na svakom uglu
Ajmo dečki bacit pref il kuglu
Svakodnevni je dan

Svakodnevni je dan. (eh)





(J.Črnko)

Ostanem ja bez cigara tako jednu večer pa skočim u tenkić onako utrenirčen i bradat, jebiga, samo do najbližeg gradića u krčmu... i naletim na kamarada za šankom, solira i čvrsto se drži lijevom za štangu od šanka al ispod površine pulta da ne vidi konobarica... vidim odma da bu se nafuril ak ne obrnemo bar rundu, dve.

Ispalo je da pije zato da zaboravi al se nije točno mogal setit kaj... i sad, jel, vodi me debelo pa ja šutim a on sere, al kaj sad, dokopal sam se Waltera (plavog, a ne PPK) i spreman sam i sarajevo branit a ne sam klimat glavom. Postavil sam se strateški kraj sudopera da vidim spreda dekolte dok mala pere čaše a u ogledalu stanje u zaleđu, klimam, dimim i dostojanstveno starim.

Tu i tam se uključim čist da proverim jel treba promenit amplitudu klimanja na njegove tirade i negde oko ponoći skontam da smo apsolvirali politiku, upravu brodogradilišta i njegove usjeve i stigli do "žene mog života", klimam i pokušavam stabilizirat nos u pravcu vrata (uskaupičkumaterinu, ak ne poravnaš nos drito na sredinu kad puštaš šank nigdar ne zijde na dobro :/)...

uglavnom, ni to lak posal, vuče mi levo, moral bum još dva deca da poravnam...

uglavnom, skontam ipak da postoji pravilnost dok on ruje po sjećanjima ko svinjče po motovunskoj šumi, system to the madness...

1) bila je divlja mala, a ženit sam je htel i pazit i mazit i s njom zavjese birat...

2) bila je nježna i neizbježna, ljubavi gladna, nježnosti žedna... na nju sam imal apetit baš, karal sam ju ko Hektor...

3) ta bi se pak sam jebavala i zajebavala a već smo lovili tri banke, njoj ni u peti da bi šljakala nekaj... probaval sam ju kod Jure zaposlit al kurac, nemreš ti usijanu glavu...

4) a ova je fakat ledena bila jebatevrag, ko da z direktorom živim a ne z komadom, sam me pilala kaj treba odradit, kupit, sredit, jebeš ti to, probal sam ju furat na Maltu onda kad sam dobil onu lovu od osiguranja al kurac, sve uvek na kup, red i disciplina...

Obrnem malo glavu i z mržnjom pogledam malu za šankom, mislim si "o pička ti materina mala, kaj ti naša lova smrdi da nam ženske hormone turaš v pijaču"...

Otkinem se od šanka i odvažno zaplutam u nepoznato... :D

dal sam oglas da tražim diskretnu žemsku i javila mi se odma jedna koja ne da fotku, telefon ni kontakt nikakav. nisam očekival da je tak lako prek oglasa nać nekog tko apsolutno udovoljava mojim zahtjevima... :O

Aleluja

Čuo sam da tajni akord postoji
Što David ga sviraše i Bogu se svidi
No do glazbe ti i nije stalo, da...
Ide ovako
Četvrti, pa peti
Na trećoj niže, pa visoko
Zbunjeni kralj sklada... Aleluja

Aleluja

Vjera ti bje jaka, tek dokaz si trebao
Na krovu se kupala kad si je vidio
Njena ljepota i mjesečina oboriše te, da...
Za kuhinjski te
stolac vezala
Tron ti slomila i kosu odsjekla
A s usana je tvojih otela... Aleluja

Aleluja

Dušo, ovdje sam već bio
Sobu znam i podom sam kročio
Živjeh sam i dok te ne sretoh, da...
Na kamenom luku vidjeh ti zastavu
Ljubav nije marš što slavi pobjedu
To je hladno i slomljeno Aleluja

Aleluja

Nekoć vijest si čuvala za mene
Što se valja ispod površine
Više mi to ne pokazuješ, da...
Pamti, dok se u tebi kretah
Pomicala se i grlica sveta
I naš svaki dah je bio Aleluja

Aleluja

Kažeš da ime uzalud uzimam
Ime koje čak i ne znam
A što te se tiče, sve i da uzimam?
Sjajna svjetlost je
U svakoj riječi
I nije bitno da'l u uhu ječi
Sveto ili slomljeno Aleluja

Aleluja

Dao sve sam, nije bilo mnogo
Dodir sam tražio jer osjetit nisam mog'o
Rekao sam istinu, nisam došao u lažima
I sad, makar
Sve je pošlo kako ne smje
Stat ću pred Gospodina od Pjesme
A na usnama mi bit će samo Aleluja

Aleluja







(L. Cohen)

PS
yap, znam da uglazbljene verzije imaju traljaviji kraj ;)

Mijenjam snažan osjećaj muževnosti izgorenomotornouljnog i prstopolupanog usmjerenja za novi auto.

Šifra: Seve vam je zicer (posebno ak ste pod gas gasom) :D

Mislim da bi trebali. (Uvijek mislim dok sam krmeljiv, posle se saberem)

E, mislim da bi trebali uvesti reda u muškoženske robnoemotivne razmjene. Onak, na institucionalnom nivou. Bilo bi mrak. Bear with me. (yap, us bears often make that request... ;D)

Naime, kae bed. Tečajne liste su u rasulu. Svak tumači kak mu paše. I ondak se svi frnjimo i smatramo zakinutima.

Ajmo za primjer uzet klasiku neku, starijeg tipa i mladu curu, pa makar mi ne bilo baš to nužno na pameti trenutno. Al praktično je za ilustraciju.

Kak to šljaka kad šljaka. Pa, unatoč najpopularnijoj glatka koža + debeli novčanik interpretaciji koja može bit točna za jako dosadne ljudiće, i stari klošari to probaju i neglatka djevojčad.

djevojčadi misli bježe i zaskakuju u 1001 pravcu, stavovi su neformirani, u kovitlacu su suprotnih htijenja, oduševljeno otkrivaju heureke četri puta tjedno, u svađi su sa sobom, pune energije koja frca i ne postiže neki učinak jer frca u svim mogućim suprotnim pravcima, razlijeva se, sudara sama sa sobom... to ih zna umarat. a ako ih i ne umara, onda pronađu sasvim novu novost za kolekciju u tipu koji svoju bonacu slijeva kanjonom. jebate, pa on ZNA! (a nije u adezeu! :D) on naravno kurca ne zna i blene ko tele u njene potočiće koji klopoću preko oblutaka i rasipaju kapljice na suncu... njegov kanjon je sjenovit i ne vidi se niš okolo s dna. :D

ideš. prilika za razmjenu! po zakonu o očuvanju energije on joj mrkne krišku energije koja je nešto veća ako je njegov kanjon dublji pa joj je trebalo vremena da se spusti i vidi da dole nema niš jako novoga i da je uz to još i slaba vidljivost. onda se uzvere nazad i bijesno ga opali po prstima kojima se drži za rub i nosa oslonjenog na rub kanjona zijeva u šareno lomljenje sunčevog svjetla na kapima koje pršte nad žustrim plitkim potočićima.

gadura mala površna, pomisli on uvrijeđeno. svinja stara prevarantska, pomisli ona. i život ide dalje :D

e sad, finale je u biti univerzalan iako riječni slivovi znaju bit kojekakvi ko što su ljudići kojekakvi po svim mogućim osnovama. zajedničko je to da najžešću glad uvijek gajimo prema onome kaj nemamo. curiosity killed the cat. suprotnosti se privlače. dva loša ubiše miloša. ta zadnja nema veze al ponijelo me... :D

nema tu još ništa novoga. novost je kad skužiš da bestijalnu glad za seksom treba spariti s bestijalnom gladi s druge strane, upravo kao i ljubav za glazbu s ljubavlju za glazbu, želju za domom za željom za domom, konzervativnost s konzervativnošću... dva vektora sile koji djeluju u istom pravcu rade prejebene vatromete. znatiželja i glad za novim isto će ih s vremenom vjerojatno pokolebati, but hey, what a ride!

ja bi malo bio pink panter a ne nosonja.

http://www.youtube.com/watch?v=PwDNvl3ndI0&feature=related

ili bar spavao 8 sati u komadu u dogledno vrijeme. :/

-kaj ti veliš za ovaj pad kamata na dugoročne zajmove za kupnju nekretnina u Indiji?

-ma jebe mi se.

eto. mislim, možda posluži nekom tko zna kaj bi dalje s tim... :D

bila jednom jedna žena koja je bila takva kakva je već bila ali se jednom ponudila da mi spremi gegs prije neg kaj krenem na predavanja to jutro.

inače me nije baš bogznakaj šljivila, a i ja sam nju vjerojatno traljavo šljivio jer sam bio prilično mlad i neiskusan, a i nije mi se baš sviđala iako sam bio mlad i svašta mi se sviđalo.

onda ju je pojeo jedan Čejen koji živi daleko i to je bilo okej.

onda mi ju je sad pljunio u moju kutiju i bila je jako velika i pričala stvari koje me nisu zanimale pomiješane sa stvarim koje nisam razumio i onima do kojih mi nije bilo stalo.

rekao sam joj da mi ta čitaba liči na scrambled eggs i sa zanimanjem pratio hoće li regurgitirani čejenov obrok pokazati da postoji neka poveznica između nje i opake babe iz nekog drugog milenija. jok. vrijeme rulz. jebate, ja sam sad stariji nego ona ondak. samo imam manje sise.

evo, htio sam pomisliti još nešto jer sam po prirodi sentimentalan, al stvarno nije išlo pa nek ostane bolje ovak neg da mi pukne neka kapilara od naprezanja.

parkirao sam gore na nizbrdici. ne da mi se tražit tu akumulator, zduralo bu do zagreba. opet sokol. operi ga, sokole. nekako ih puno ima ovih dana, valjda pilići dozrijevaju sad u jesen ili nekaj... operi ga, sokole.

tu se oman naljutim na se. krasna ptica mi presiječe plavo nebo i nestane nad jesenjim krošnjama na rubu klanca, a moja je prva asocijacija "operi ga sokole". nepodnošljivo sam duhovit, a što je najgore, postalo je neforsirano. ja... ja mislim da krene u mladosti dok smo slabašni zbog neiskustva, zbog otvorenosti, zbog topline. propitkujemo i ne svidi nam se uvijek. humor je pokraćeno propitkivanje.

svidi nam se to. svetci padaju ko pokošeni. dum. od šuba. dum dum. ratatatata... ma totalni švarci, jebote. uz svece padaju i petci. jedan za drugim. njih pedesetak godišnje. ostaje samo navika. jednom lovac, uvijek lovac. dum. dum dum. svaki šus otkriva ogoljeli komad svijeta ko ona slagalica na netu koja otkriva prdu neke gole tete. za nama ogoljeli svijet a pred nama nešto manje petaka no iza nas i slabi izgledi da bu nas neko tužil za deforestaciju. a ti ponosan.

možda nekad kad prođe nebom sokol samo nekako periferno, dok ti ptica odvlači pogled, nisko na horizontu nebom klizne i pomisao da je gola prda svijeta tek naših duhovitih usta i uma djelo, a ne gola istina. uostalom, i gola ženska stražnjica može biti veličanstven, praktički božanstven prizor. sjećaš se, znaš da može. vjerojatno zavisi o tome čime se baviš dok gaziš svoje porcije od pedesetak petaka godišnje.

nešto kao pubertetlija koji razvaljuje klupu u parku. demontažstroj. demontiranje je lakše od montiranja. lom lakši od stvaranja. dugogodišnji suputnik cinizam ipak tek lijenost i inertnost duha? ili je sve pitanje mjere. ako je, ima da budem najumjereniji na svijetu. drugi umjerenjaci će da mi prašinu žderu. cutting edge of mainstream mediocrity, leba ti! :D

dunno. idem nacrtati jedna sasvim mala vrata. za svaki slučaj.