postumno

Istini za volju, onaj je davno govorio nešto kao da je jezik fleksibilan sustav u kojem apstraktne elemente pridružujemo značenjima... ili tako nekako, ne sjećam se, obično sam drijemao nakon posla ili pijanke ili zijevao u onu malu iz Karlovca. U stvari sam to slušao uglavnom zato kaj mi je taman završavalo tak da stignem suknut kavicu posle i stić na vreme do Žutog Brega na šljaku, pa kao, da nešto i poslušam.

Nego sam poslije tek, onako, s vremenom, znao pomisliti na to. Ponekad. Ja sam imao malu zvečku s bijelim plastičnim okvirom u kojem su bile blijedoplava, krem žuta i ružičasta kuglica s nečim unutra što je zvečkalo. Ne znam kaj je bilo jer ju nisam razbil ko beba zvečku. Ti si imala žarkožuto crveno zelenu masivniju zvečku nalik na kraljevsko žezlo. Poslije sam se s Martinom znal nać u zvečki da zbrojimo jel se ima za uzet duvku u jazovki, a za tebe nemam pojma jesil imala kakvu zvečku poslije bebodoblja.

I sad, kaj mi kurac razumijemo jedno drugo kad jedno ili drugo kažemo "zvečka". štanga. nema to veze jedno s drugim.

Od zvečke do mečke, jel... Ne, stvarno, ono što vrijedi za zvečku još je daleko primjenjivije na sve ono što se kasnije ljudićima čini tako važno izreći, staviti pred druge, izraziti, predočiti, objasniti. Sve te važne stvari jedre daleko van sigurnih, relativno ujednačeno poznatih zaljeva i tamo nekud na pučine apstrakcije.

Ne vrijedi ni spominjati da se jedni obeshrabre i kastriraju svoj jezik, okljaštre si prvo riječ, a za njom i misao, naprave od nje lego kockicu koja kako tako upada među druge sakate kockice. vi ar d borg, a nismo bjorn.
Ni predatore koji s ruba šume škilje na tuđe sustave, šuljajući se niz vjetar dok ne uoče loci communes kroz koje se mogu infiltrirati i pljačkati, ni njih ne bih sad...

Nego, čestiti ljudi dobre volje. Ljudi koji bi rado dijelili, ali ne dijele. Mislim... oni... ne dijele temelje. I zato ne dijele ni kad vjeruju da dijele. E, to je već štof za tragediju.

Kretati od zvečke? Ne bih rekao. To ne ide. Previše je toga i previše često je previše toga što ni sami nismo upoznali na način koji bi nam omogućio da to podijelimo. Za početak, ne znamo što je bilo u zvečki... ako je nismo razbili. Ko beba zvečku, jel.

Možda je jedini odgovor na drugom kraju. Kao da pokušavaš prisloniti dvije jelke jednu uz drugu, deblo do debla. Na deblu je granje, o korijenju više ništa ne znamo (osim da je izvjesno kako nije podesno za bočno prislanjanje uz drugo korijenje). Tamo na vrhu gdje stavljamo zvijezdu?

Da, možda to... (u mislima mu oni prstići iz sikstinske). Kresanje grana je sakaćenje, pa onda, možda, na apstraktnom kraju...

Samo što... na tom zvjezdanom kraju gubimo dodir sa sadržajem. Apstrahirane apstrakcije apstrakcija. Devet puta filtrirana, destilirana purificirana i sterilizirana voda. Jedina čestica značenja koju još nosi kad dotakne drugi zvjezdani vrh je samo želja, volja za kontaktom.

Nije malo, to nikako nije malo, a je li dovoljno... ne znam.

http://isitchristmas.com/

jako sam gladan a moja mamica se nije dala dić jutros jerbo da joj je zima u kući i sad još nema ručka. ozbiljno razmišljam u tome da razvijem krilašca i, premda još krhak, napustim roditeljsko gnijezdo u potrazi za komadićem kruha i opcionom lijepom riječi, dakle da se vinem u nepoznato vođen žudnjom za ljubavlju i sarmom.

ako brzo nekaj ne bude kuhano zamolit ću je da mi posudi auto da se mogu krenut osamostaljivat. :/

Metaforičnost knjiga o psihologiji, ekonomiji ili politici ne zaostaje za onom u knjigama poezije ili vjerske literature.

(CS Lewis)

U napasti sam pojašnjavat... srećom, ne prevelikoj.

Od ostalih vijesti, šnešnevajsendšoen mi je privremeno postal pinku manje drag. Ako vidite dno mog kartera provjerite da nije đimi i recite mu da se vrati doma, ima paštašute. :/

kad već popunimo anketu za pricidnika mogli bi bar dobit uvid u dosadašnje statistike, nije li to već neki standard na netu?

imao sam zamorca koji se u snu glasao poput pastrve.

imao sam i pune naramke riječi. među njima je bilo previše dijakritika koji su mi boli nadlaktice dok sam ih nosio uz stepenice zimi.

imao sam urokljive oči, jedno je gledalo jučer a drugo sutra. imam ih i dalje, a imam i slomljen nos u prezentu. mislim da je to vrlo muževno, a ako i nije, bit će... sutra.

imao sam potrebu koračati popreko na smjer kretanja, čisto iz vica.

imao sam i dobre uši, iako vrlo male.

imao sam nizak prag tolerancije na klišeje i majice s čevap gevarom.

imao sam tajnu zakletvu protiv planova i privatne ratove protiv vjetrenjača, pijanke s gargantuom i neobična prijateljstva sa sedmom silom.

i sad bi mi dobro došlo nešto novo jer me bole noge (spomenuh li da sam imao platfus?) a imao bih nešto novo. onako, čupavo i čudnog ritma, s mirisom divlje metvice i sandokanovom sabljom. imao bih pogled ko haubica pa da pucam preko brda naglašeno parabolično. gladnjikav sam, a jedino što imam i prija mi je duga cesta i upravljač starog auta.

Da je Garvey jednog jutra kraj rijeke uz Herzla sjeo i onako, ne pitajuć se gdje se to obreo i zašto je tata Herzl u Zemunu na voz sjeo, pa da je onako očaran Peštom negdje u kafani priču raspreo, sigurno bi mi jutarnjoj šali jednom meta bio, bez da kažem više nego što bih smio, samo bih se posrućućoj rimi svojoj prek cigare smijo i ništa više no što jesam ne bih bio (pa tako očito i ne bih bogzna što krio), ali bih slušao obojicu i poslije bih malo čudan bio. Jer ja... ja mora da sam baš noć ranije kraj Dunava nešto lijepo snio.

Linkao sam jutarnji keyframe za tuširanje na #99ccff boju svitanja i stavil ga na roving bezier jer kao smart object ne volem kad mi temporalni commitment nabijaju pa koristim offset koji sam si zboksal wiggleom da se rektorički zapitam zakaj se moja reputacija rugged outdoorsmana dovodi u pitanje od strane neimenovanih third party developera mojeg timelinea. Pokazal bum vam ja kad nađem vaše tajno selo i pustim Duggyela na vas, vi gnjusni Štrumpfovi! :D

fakat je Srebrni letač!

First Blood, part 4: White Wedding

Dah mu je bio sve kraći dok je koso prtio zapuhe snijega na uzbrdici...

iza sljemena je šuma, do rijeke je još svega koji kilometar, no u vjetru

koji je brijao u pravcu njegovog kretanja ležao je težak vonj,

nedvosmislen. Konji, psi, barut, ljudi.



Ralje u mesu, ralje pred izbezumljenim okruglim očima životinje, gubica

puna tople pulsirajuće krvi.



Hrtovi su se pojavili na hrptu brda za njegovim leđima nekoliko trenutaka

prije no što je zamakao preko vrha grebena i strastveno lajući pojurili

novom snagom ugledavši plijen. A njegova je snaga kopnila. Osjećao je

kako mu mrski lavež steže gorući dušnik pod krznom, teško bubnuo preko

ruba u blato staze koju su koristile drvosječe i zacvilio poput šteneta.

Oštar mu je kamen ozlijedio mišić plećke i od sada će svaki skok značiti

novi dodir vatre na plećima... tekuće olovo u grlu, vatra na leđima,

vatra u raljama. Strah. Jedan je od hrtova ostao natapati krvlju snijeg

daleko u nizini, isječenih prsiju i vrata, no naučio je lekciju za pedalj

izmakavši očnjacima drugih dvaju uigranih pasa.



Krv je poskakivala, krv je pisala žurne nedovršene poruke u kutu podno

jasli.



Vrtio se na tlu pokušavajući zubima dohvatiti vlastitu plećku. Trenutak,

dva, čitava vječnost za dugonoge aveti koje su poput grabežljivih ptica

nadirale bijelom poljanom.



Meso se jalovo otimalo. Meso se otimalo ždrijelu, svilenkasto, sjajno,

toplo.



Niz blatnu strminu ispresijecanu tragovima traktora, ka rijeci, već se

nazire kroz rijetko drveće... Zvuk udaljenog hitca dugo je letio nad

vrleti, čujan sve do vremena kada se mljaskajući zagubio negdje među

borovima daleko na istoku.



Oči su se posvuda gasile na slami, oči su se tražile među raljama.



Teško tane gnjecnulo je u blato na obali, nekoliko metara pred njim,

odbacivši u zrak nekoliko kapi, jedan veći i nekoliko manjih komada

mulja. U idućem je trenutku pljusnuo u rijeku. Ledena mu se voda teško

uhvatila krzna, matica je bila jaka.



U tor su nahrupili ljudi, ljudi s vatrom, vatra je smudila krzno, barut

je rezao krv i lijegao na zidove.



Drhtao je i teško dišući tiho režao svaki puta kada bi mu kroz pukotine

na svodu pećine do nosa dospjeli isprekidani odlomci ljudskog govora,

lavež... a zvukovi su se uporno vraćali, sad s jedne, sad s druge strane

rijeke, iznad same pećine. Ulaz je bio pod vodom, psi nisu mogli naći

trag i hajka se neprestano vraćala do mjesta na kojem je ušao u rijeku.

Padala je noć, a vatru u plećci zamjenjivala je tupa bol i obamrlost.



Tamna su krzna lijegala među bijele kovrče, tamna su se krzna luđački

trzala u zraku bacajući groteskne sjene, tamne su sjene tulile plačno

među već utihlim runima.



Kada je ponovno otvorio oči ugledao je svjetlo u vodi na početku pećine.

Bilo je sunčano jutro.Isplivao je na obalu. Bijeli je zec prtio čistinu

na početku visoravni. Snijeg je blještao. Nebo je bilo posve plavo, poput

različka, bez ijednog oblaka. Snijeg se topio na izloženim granama borova

na obodu šume. Laganim je kasom krenuo ka udaljenom zecu, no on je u

nekoliko skokova nestao u šumi. Sitan je led sipio među drvećem. S grane

mu na ozlijeđena leđa padne hrpica snijega i on odskoči poput opruge,

zbunjeno se povlačeći unatrag, pogleda podignuta ka krošnjama, naćuljenih

ušiju.



Ljudi su stajali između baruta i hladnog ljubičastog svitanja, ljudi s

vatrom, vatra mu je ušla u oči, vatra mu je zasjala na gubici orošenoj

svijetlom krvi, krv se čovjekova pomiješala s krvlju ovce, u oči mu se

vratio odsjaj tihog hladnog svitanja.



Među visokim borovima mjestimice bi se na tlo sasula poneka gomilica

snijega ili se poput zavjese sasula s grana uz blago šuštanje, iskreći

kad bi je kroz krošnje uhvatio trak sunca. Znatiželjno je ukrućenih nogu

krenuo ka hrpici snijega koja je pala u blizini. Sunce je bilo visoko na

nebu i šuma je odjednom bila puna snijega, sipio je posvuda, a njegove su

se osjetljive uši pomicale sad ka jednom, sad ka drugom šumu dok su svuda

među tamnim deblima svjetlucale blistave zavjese. Zaiskrilo je tek stopu

ili dvije od njegove njuške i on skoči, škljocnuvši zubalom u prazno i

meko se dočeka blago razmaknutih nogu. Rep mu se poče blago njihati,

lijevo, desno. I malo brže. Naglo potrča ka rubu šume gdje su se plave i

zlataste malene zvijezde suludo množile i zatim naglo promijeni pravac

skočivši u sniježni plašt, još jedan i trk, brži, pa isprekidan s

nekoliko visokih skokova.



U bijelom je vrtlogu sretno skakala velika tamna životinja. Bližilo se

proljeće.







(uz zahvalu Maxu Brandtu za inspiraciju i neke ugodne sate provedene uz

njegov roman krajem sedamdesetih)

10.01.2006. 02:27:59
Ukupno 34 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Pjega II, Zimsko gostovanje

Sunce i malo umora, pomisli.

Svaki joj je osmijeh krio gomilu sunca, kao kad žaračem potakneš

zapretenu vatru, stotine iskri u trenu zaigra nad tamnom korom i nestane,

ostavljajući čovjeka zadivljeno zagledanog u narančaste tračke sjaja

vidljive tek ponegdje.

Jednog je jutra pomno prošao crtama njenog lica. Bilo je takvo jutro.

Neutralna svjetlost. Uzak fokus, analitički, drveće bez šume, linije van

konteksta, promatrač na trenutak odvojen od ushita. Iznenadilo ga je, kao

da je po prvi puta vidi. Rekla je da joj je frizura oduvijek takva.

Pamtio je neki odlomak Kundere u kojem su muškarci dijeljeni u dvije

kategorije - romantičari, koji oduvijek i zauvijek tragaju za ženom koja

će ispuniti cipele nekog imaginarnog, unaprijed definiranog ideala - i

kolekcionari, koji uvijek tragaju za novim i s vremenom lutaju sve dalje

od nekih općeusvojenih mjerila ženske ljepote.

I, premda je stari majstor bio vrlo oštar i ciničan prema oba modela, on

je oduvijek sebe svrstavao u ove prve i bio uvjeren kako je njihovo

traganje unatoč svemu iskupljeno nekakvom plemenitošću ideje... no ovo

dražesno sunce, tek mjestimice sjenčano umorom, ni po čemu se nije

uklapalo u lica iz sjećanja na mlađe dane, kao što se niti tiha mjesečeva

vila iz nedavne prošlosti nije mogla uspoređivati... a u tome je bilo

nečega što ga je plašilo.

Ne samo zbog sunca i mjeseca, premda je kontrast bio tako jako markiran,

toliko izrazito shematičan da je bilo gotovo komično... već zbog toga što

se činilo nepobitnim da je počeo tražiti predjele koje nije posjetio,

nova lica, nova tijela, nove osmjehe i nove riječi... Hepo kockice za

emociju, kickstart za umorne putnike...?

Priča o vampiru. Neumrli, buahahaha. Traži gotovu hranu. Tuđu strast za

vlastiti umor, tuđi entuzijazam za svoju blaziranost.

A romantika je suvereno stolovala u pričama u kojima je mladić nosio

svoju ideju, svoju želju, svoju vatru - iskovanu, prekaljenu,

nepokolebljivu, sjajnu, čistu, beskompromisnu, određenu... sebe. Jednog

sebe na dar najsjajnijoj od svih.

A onda opet... ljupkosti ima i na drugim mjestima.

Kolebao se. Brisao i ponovno kucao rečenicu o ljupkosti.

Može li biti grijeh što je u tamnosivom danu trajno ostala slika žene

crvene kose, obučene u tople boje zemlje, urešena s nekoliko iskri

izmamljenih malom pažnjom, osvijetljene osmjehom, pogleda uprtog u

zlaćane balone, indiferentne na promet do mjere da ju je valjalo vući

preko šest traka dok je ona zaigrano rasplitala žute vrpce.

Pitao se bi li fotografija oslikala ono što mu je taj dan tako

blagonaklono ostavio na dar. Činilo se natprirodnim. Dan nije slutio na

zaigranost. Dan je bio taman i siv. Ljudi su koristili praznik, no nije

se činilo da su ga slavili. A pred kulisom turobnog, hladnog i vlažnog

grada čitavih se nekoliko minuta zlatnim balonima razdragano igrala

lijepa žena.

Ni više ni manje od toga.

I, znate... nekako mi je drago da ste ostali u kućama.

Sebičan sam - ove su godine tri kralja samo meni poklonila ovu uspomenu,

a vi... osjetih tek potrebu da vam uz malo dječje zlobe izazovem zavist s

par nezgrapnih riječi, kopijom kopije mojeg poklona... :)



08.01.2006. 18:32:55
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Tko smo, odakle dolazimo, zašto smo ovdje i...
...ako se čovjek zaljubi u neku jako lijepu tetu u gaćicama i onda mu

baciš novine u kojima je njena slika kroz prozor, jelda da se on ne ubije

kad skoči za njima?

:DDD

Pomozite, moja roditeljska kompetentnost je na kušnji!!!
30.12.2005. 21:44:53
Ukupno 28 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Južnjačka utjeha
Hm.

Puna kada, ja malo promrzo od sanjkanja, pustim neki latino kvazijazzasti

(aka elevator music), nasapunam se... avaj.

Dograbim brzo to. Već sam se jednom kreno tuširat tekućim gnojivom za

fikuse, al ovo je stvarno ozbiljno... čitam: Comforting shower gel.

Utješni gel za tuširanje?

Utješni?

Kao: "žao nam je što niste odvojili vremena da pogledate koju bočicu

grabite u Konzumu, evo, za utjehu..."???

Hidratizirajući.

Ajd.

"with a hint of vanilla"

Hint? Koji hint, jebala vas Krašotica! Za koga, jebate?!

Rakuna kojem je u mladosti kombajn odnesal njušku?

Neprijeteljski nastrojenu naciju koja graniči s teritorijem zemlje u

kojoj obitava korisnik utješnog gela?

Amerikanca?

Ispirem. Usrdno. Bježim iz kade. Prvo pokušavam bježat. Onak ko Buggy kad

spava s njuškom pod repom a jela je jeftinu konzervu.

(Usput, Buggy je oduševljena, piči za mnom dok rastrojeno skakućem po

kući i liže me po listovima.)

Podsjeća me malo na ono kad onaj tvor trči za mačkom Silvestrom. Pepe Le

Peu.


Protumjere. Jeftina kolonjska. Afteršejv. Za vatrene, za vas.

Super. Sad mirišem ko Kinder Bueno koji je stajal na polici s WC

Sanitarom.

E da...čovjek ne može pobjeći od samog sebe. Sad tek u potpunosti shvaćam

mudrost toga.

Odem u sobu. On za mnom.

Ja u boravak, on za petama.

Dječja soba je mala. Za vratom mi je.

Na kraju se revoltirano okrenem:
Oprostite, jel vam se ja činim ko čovjek kod kojeg bi miris poput vas imo

neke šanse?!

Niš. Jebiga, manijak. Slutim da se sam glupo kesi.

Idem šetat po parkingu, bar bude se snijeg otopil pa lakše izađem s autom

sutra.
29.12.2005. 20:42:08
Ukupno 16 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Running On Faith
Pomislim ponekad kako je čudno... čudno čuti...gotovo sve što svakog dana

čujemo. Ponekad čak i sami izgovorimo. I uvijek pripišem te grube,

krmeljive, šepave riječi... strahu. No ne mogu ipak a da se ne zapitam

imam li prava donositi takvu prosudbu... riječ od čovjeka, riječ

varljiva, misao je samo moja, istina moja. Ništa više, ništa manje.

Kada... kad čovjek stane u podnožje brda na koje će se uspeti i upre

pogled ka usponu, oči mu poprime boju neba vidljivog samo s tog još

dalekog vrha.

Trebalo bi biti dovoljno. Zvuči kao da je dovoljno. Pitam se mijenja li

se išta ako... ako kliknemo te riječi ka vrhu, a jeka nam vrati neke

druge. Riječi manje vjere. Riječi straha. Vjerojatno nije sporno da smo,

odlučimo li da ćemo putem naći načina da rastjeramo oblake na vrhu ka

kojem smo krenuli, prešli i posljednju granicu razuma i komotno možemo

namignuti i čašom rizvanca nazdraviti Slowhandu koji prebire po žicama i

tiho nam, kao posramljen, vraća ukradene riječi

Lately I’ve been running on faith
What else can a poor boy do?

...

:)

27.12.2005. 02:16:43
Ukupno 16 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


plavi čovjek u plavom autu ode u plavi grad... :D
Otišli smo u starom autu u sasvim novi grad koji ni jedno od nas još nije

posjetilo.

Parkovi su... na posve drugom mjestu nego u gradovima koje znamo.
Ljudi su... drugi, možda čak drugačiji.

Oboje smo bili oduševljeni.
Oboje smo bili...drugačiji.

Pretpostavljam da ovakvo iskustvo ne mogu podijeliti svi.

Unatoč tome, vrijedi ostaviti podsjetnik onima koji mogu... :)
21.12.2005. 04:49:02
Ukupno 4 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


baubles, bangles and beads (slightly edited)
Baubles, bangles,
Hear how they jing, jing-a-ling-a,
Baubles, bangles,
Bright, shiny beads.
Sparkles, spangles,
My heart will sing, sing-a-ling-a,
Wearing baubles, bangles and beads.
I'll glitter and gleam so,
Make somebody dream so,
That someday he may buy me,
I've heard that's where it leads,
Wearing baubles and bangles and beads.


(Forrest, Wright & May)
18.12.2005. 18:14:55
Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Kuc-kuc
- Tko je?

- Ja.

- Ne znam vas, bojim se da ste pogriješili adresu, mislim da bi bilo

najbolje da odete.

- Ako vam ne smeta pričekat ću malo, kiša je, sva su druga pročelja

turobna, a adrese su promjenjive, pogotovo ukoliko dođe do smjene vlasti.

Bilo bi lijepo znati da ćete barem dati glas opoziciji kad dođe vrijeme?

- Razmislit ću.

- Više i ne tražim,

reče i uz smiješak sjede kraj dovratka paleći cigaretu. :)
17.12.2005. 05:02:45
Ukupno 3 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Pike's peak
Prešao bih ti rukom nad kosom, pokretom gotovo ravnim, poput ruke koja

krsti no nema dovoljno vremena, nalik sjeni krila ptice koju osjetimo tek

poput blagog lahora koji niti ne načne trenutak u sunčanom danu kojim

prođe.

Provukao se tijelom između tebe i zida zgrade kraj koje si prošla, zgrade

bez izloga, okvira pločnika, nevidljive za tebe, prolaznicu ukroz

prijepodne, samo povukao lijevu nogu ustranu, ukopao se, pustio da

prođeš, miris kože, jutarnji tuš, madež na vratu uz rub linije kose u

trenu kad se uvojak pomakao preko bijele kragne i već si u gomili, podno

spomenika, golubi, ljudi, mirisi, promet, ptice.

Često povjerujem sam sebi da više od takvih stvari i ne postoji, ne znam

da li zbog straha, manijakalne težnje savršenstvu, ega, svega zajedno...

a trenutak u kojem mislim na te razloge prođe uvijek jednako brzo, ne

zaustavljajući se, među misli o golubima i prijepodnevima, izgubljen

davno prije podnevnog topa koji me zatekne na nekoj kavi, najčešće s

nekim s kime sam nekad bio blizak pa utvaru bliskosti močimo u čaj ili

grickamo uz kavu obuzeti snažnom željom da konfekcijskom keksu izmislimo

neki sasvim osoban miris i okus, negdje daleko od samouvjerene i

samodopadne vanilije i kokosa.
14.12.2005. 02:31:06
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Pjesma o strancu

Istina, svi ti muškarci dijelili su karte

svaki pričajuć' kako s kartama je gotov

Kad ponudila bi mu utočište

Znam takve ljude

Teško je za ruku držat bilo koga

što k nebu tek na predaju je pruža.



Skupljaš jokere što za sobom je ostavio

shvatiš kako ostavio ti je malo

čak niti smijeha

Kao svaki djelitelj čekao je kartu

kartu jaku, kartu pravu

poslije koje dijelit više nikad neće morat

Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži

Još jedan što spokoj pred san traži.



I oslonjen na prozor tvoj

reć' će jednog dana kako volju si mu

oslabila ljubavlju i toplinom utočišta

I uzet će iz novčanika

vlaka stari vozni red i reći

Rekoh ti kad dođoh da sam stranac

Rekoh ti čim dođoh da sam stranac



A sad opet novi stranac moli da ne gledaš mu snove

ko da trag su tek što ostavi ga netko drugi

Njeg' vidjela si već i prije

zlatnom rukom kako karte dijeli,

rukom što sad cijelu izjeda je hrđa

I igru svoju za sklonište je voljan mijenjat

Da, za sklonište je znanu igru voljan mijenjat



Pogled mrzak ti je na još jednog

umornog što spušta karte

ko svetu igru da na žrtvu nosi

I dok snima svojim riječ pred san još traži

za leđima mu put već vidiš

poput cigaretnog dima što za njim se vuče

Put se njegov za njim dalje vuče.



Kažeš mu da uđe, sjedne

tad vidiš, sklonište je otvoreno

za njim vrata zatvorit se neće

Stavi dakle ruku na vrata puta samog

Otvaraju se, nemoj imat straha

Ljubavi moja, ti si ovdje stranac

Ti sad ljubavi si ta što tu je stranac



Znaš, čekao sam, siguran da

srest ćemo se međ našim vlakovima

Kad vrijeme je da opet vlakom krenem

I vjeruj, nikad plan ni ključ ne držah ja u ruci

odgovor što pružio bi na to

ili odgovor na nešto, išta drugo

Dok riječ na riječ on tako niže

ti ne znaš što sada želi

On govori,

ti ne znaš što još želi.



Daj da nađemo se sutra već

na plaži, podno mosta što

na bezimenoj rijeci nekoj grade

Tad odmah ode sa perona u

toplinu spavaćeg vagona

I shvatiš da tek utočište novo hvali

Shvatiš najzad da stranac nikad bio nije

Kažeš, dobro, most a možda čak i prije...



...



Istina, svi ti muškarci dijelili su karte

svaki pričajuć' kako s kartama je gotov

Kad ponudila bi mu utočište

Znam takve ljude

Teško je za ruku držat bilo koga

što k nebu tek na predaju je pruža.



Skupljaš jokere što za sobom je ostavio

shvatiš kako ostavio ti je malo

čak niti smijeha

Kao svaki djelitelj čekao je kartu

kartu jaku, kartu pravu

poslije koje dijelit više nikad neće morat

Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži

Još jedan što spokoj pred san traži.




(Leonard Cohen)
07.12.2005. 03:31:06
Ukupno 15 komentara



Jesam li Sam?
Samo mala bilješka.

Uvijek iznova ista tema na kojoj osjetim da je to to, ono na što se

uvijek spotičem, ono preko čega je teško proći, teško je ukopati se tako

da možeš mirno reći da je čitav svijet u krivu, nasađen protiv dobrih

stvari, nasađen nakazno, protiv ljubavi, sije nam strah putem, prisiljava

nas da se pokorimo, ustupak po ustupak, od života kakav bi vrijedilo

živjeti do života u koji nas sabijaju.

Gavranov Zaboravljeni sin, najžešća, razorna kritika, isto to, prekrasno

uobličeno, jako... mnogo toga, nisam mislio pisati bibliografiju teme...

samo igrom slučaja ranije nism gledao taj film... opet podsjetnik.

Neću pustiti da mi još jedno upozorenje promakne.
29.01.2006. 22:20:10
Ukupno 28 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Četiri dana mjesečine, Mjesec za krmom

Čuo je vrata lifta kako se zatvaraju za njom. Ustao je, pripalio cigaretu

i naslonio se čelom o prozor. Izašla je za minutu-dvije, a u koraku kojim

je prelazila ulicu ponovno je bila vidljiva naglašena samosvijest, čak

bahatost... prešla je ulicu i sjela u auto. Novi, sivi. Pomislio je kako

sivi auto nije nešto čime bi se čovjek trebao hvaliti. Impresioniralo bi

me da je svijetloplavi... pokušavao je nasmijati sam sebe.

Kava. I tipke.

Samo kava. I pogled usredotočen na mjesečevu mrlju, nisko, lijevo...

pomisli na prikladne stihove posve neprikladne pjesme.

Moon River, wider than a mile, I'm crossing you in style some day.

Vratio se i čitao priču od početka, zatim duboko uzdahnuo i otpio

posljednji gutljaj. Ruke na tipkovnici nervozno su podrhtavale nad

tipkama. Par slova, brisanje, ponovno. Ponovno.

Najzad nalupa:

Ovo nije dobro. Nije dobro. Pogriješio sam. Ne valja ovako iz trećeg

lica, bljutavo je, ima okus po općim mjestima... to nisu naše riječi, to

nije naš seks, to nije naša priča, a u priči nije naša priča... i sve što

ostaje je dokumentiran pokušaj estrangementa... posljedica greške u

koracima, priče ne valja tako naslanjati na svoj život, a posebno je

smiješno onda maskirati se u priči - ostaje samo maska, tijela izbrisane

osobnosti, riječi iz kojih je amputirana ličnost - tekst koji je svemu i

svima - stran.

Najradije bih te naprosto sačekao i razgovarao, no priča doista nije

pogriješila u jednoj stvari - udaljenost je među nama postala prevelika

za razgovor, premošćujemo je tek uspomenama i samo u ponekom trenu... i

moram...

Ustao je i ponovno otišao do prozora. Okrenuo se i ovlaš bacio pogled na

par dokumenata na stolu.

...moram ti dati elaborat na uvid prije sastanka :D

Brisanje.

...i moram naći načina da te približim.

Da te približim prije no što odem, pomisli u sebi. Ponovno pišeš

pizdarije. Daj više, in medias res... ak si plačipička nisi curica, xexe.

A očito nisi sposoban izgraditi priču tako kako si mislio da možeš.

Gorim u osjetilima. Živim u vrtlogu. Suptilnost, osjeti, mašta,

senzibilitet. Znaš to. To je ono što nas veže, to je ono u što nikad

nismo sumnjali, razlika je bila tek u tome što si ti sebi davno nametnula

ograde, a ambicija koja je nekad bila tek grana razuma za koju si se

hvatala proždrla te jednako kako nas poždere svaki okvir kojeg se predugo

držimo, svaka šablona, svaki skelet. Konstrukcija srasla s nama poput

onih željeza predugo ostavljenih u nozi, kanila u pacijentu. Svaki je

otrov lijek, svaki je lijek otrov.

Odavno nismo ona djeca. Na tebi su tragovi tvojih izbora, na meni mojih,

a tragovi mojih izbora u tebi i tvojih u meni postale su blijede sjene

koje nas vežu, dovoljne tek da ti i sada poželim pričati o mojem svijetu

poput gorljivog misionara pred potencijalnim preobraćenikom... neću. Ti

znaš sve što si o meni kadra znati, a nikada nećeš biti u stanju znati o

meni više no što si u stanju danas... a to je postalo... premalo. Naravno

da ovo vrijedi i u suprotnom pravcu.

Znaš, čitam ovo i čudim se kako je počelo nalikovati na Dear Jane

pismo... sentimentalac do koske... smiješno je...

Hej, baš gledam kroz prozor, mjesec se vidi tamo desno od nebodera, nisko

nad kasarnom... nije više pun, nedostaje mu maleni komadić, uhvatila ga

se sjena. Ističe mu vrijeme. Ali stvarno je lijep dan.

Vučeš me u mjesečinu, China. Vučeš me u mjesečinu sjećanjima na to s

koliko smo žara njome nekad ronili. Jezero pod mjesečinom. Prostrano i

duboko. Preronih ga. Nema novih zakutaka, nema novih uvalica i strmih

blatnjavih obala skrivenih granama vrbe kao što uz rovinjsku bolnicu više

nema skrovitih škrapa koje ne znam, koje bi bile nove... a kada u Rovinju

krenem uzbrdo ka kući više nema ulica koje nisu napučene duhovima i

svakom od njih hodam s uspomenom na neku drugu noć, neke su napučene

tolikim prolascima da u njih ulazim kao da vrtim kotač ruleta, iščekujući

tragove, glasove, miris kose uz mene, preuske cipelice, supijane

odsutnosti, plaha iščekivanja, strast, tragove soli na pareu. U Zagrebu

su duhovi ispeglali čitav grad i uzajamno se zaglušuju.

I sad, daleko od toga da nema ljepote, i nisam postao grub, ali pišem

nove stranice nekim novim perom. Pridao sam mu epitete sunca, donekle

nesumnjivo arbitrarno, no nije riječ o suprotnosti, jer suprotnost bi

značila čvrstu povezanost, komplementarnost... riječ je samo o nečem

drugom, nečem što je ostavilo svoj zametak u mojim danima daleko od tebe,

napučeno nekim drugim ljudima - i to je nešto o čemu među nama nema

smisla govoriti, mi ćemo zauvijek ostati u domeni mjesečine... na nekoj

od prethodnih stranica.

Na trenutak pomisli kako će ostaviti laptop i naprosto otići, no savlada

se. Bjegovi su posve beznadna metoda za svakoga tko je poželio otići,

predugo nam obilježavaju svaki korak etiketom bijega, a to ih čini

najsporijim načinom odlaska.

Ali današnje popodne neće gurati u priču, priča je, u spoticanjima i

uzletanjima, ognjem i tipkovnicom... ispričana.

Sutra prije svitanja stajat će kraj Orbana u Žminju, cupkajući u svojem

starom kožnom kaputu, čekat će da svjetla autobusa zarežu mrak pod

kaštelom, uzeti torbe iz prtljažnika, povesti za ruku svoje dijete i

smotati se s njime na sjedištu, lijevo, utonuti u drijemež. Negdje nakon

Pazina maleni će sneno otvoriti oči u njegovom krilu i reći: Tata... vidi

kako je mjesec gricnut... kao ona loptica od Duggy.

Spavaj, mališa... ti si jedna od zvijezda priča koje tek dolaze.

27.01.2006. 07:26:56
Ukupno 18 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Četiri dana mjesečine, Spoticanja
Pratio joj je liniju ruke, od ramena blaga sjena na leđima, u visini

križa duboka, meka, suzbijena narančastom svjetlošću iz sobe. Uvijek je

bio impresioniran načinom kako je držala tijelo, svatko bi drugi u takvom

stavu djelovao usiljeno, kao da pozira... ramena povučena daleko natrag,

stražnjica je i ovim cipelama koje gotovo da nisu imale petu bila jako

isturena, a nad krutim bijelim ovratnikom sjajna polulopta ravne tamne

kose. Glava joj je bila blago pognuta dok je gledala kroz prozor i,

premda nije mogao vidjeti vrat, znao je kako joj vratni kralježak sada

malo neprirodno strši, znao je kako bi se svjetlost iz sobe vjerojatno

uhvatila sitnih, neobično svijetlih dlačica nisko na vratu...

Prekinuo je tok misli i otpio gutljaj. Tek ju je sada prvi puta pomnije

zagledao, još se nije mogao odlučiti vidjeti joj lice, premda nije

odvraćao pogled... nije teško gledati ljudima prema licima bez da ih

pogledamo, nije to ništa nova - iz nedostatka interesa, zato što smo

zagledani u njihove ili, češće, vlastite misli, zato što je lica u danu

previše... ili zbog nečeg drugog.

Prije no što se zagledaju jedno drugom u lice, dok ga nose sjene na

njenim leđima, stražnjici, jakim nogama... bio je mali fragment vremena,

posljednja mjesečeva parcela, prostor za još jedan pad. U autu je okretao

misli, pravdao svoju želju, zatim ponovno uzlijetao na superegu... korak

na jednu ili drugu stranu, nitko pozlijeđen, nitko izdan, a želja je bila

tu, stvarna, neosporna, obostrana. Znala je da ju gleda. I zašto mu

ostavlja ovoliko vremena da je gleda s leđa. Plašio se da će time

negirati ono zbog čega je najviše želio doći noćas, dok je mjesec na

svome vrhuncu, no možda je to doista bilo upravo ono što trebaju, vrijeme

da se prikupi brzina, uroni duboko, duboko... možda će ga tada uzgon

baciti dalje no inače, ne negdje na razmeđu već tamo gdje je vjerovao da

još postoji neko "dalje".

Gledala ga je u staklu. Mirno, zamišljeno, gotovo odsutno. Zatim je

odložila čašu na prozor, otkopčala košulju, odložila je i iskoračila iz

suknje, bez žurbe, no i bez ikakvog traga plesa, zavođenja... uzela je

čašu i ponovno gledala kroz prozor. Mjesečina joj je zalila kožu, povukla

ga blago, kao da drijema na obali mora gledajući vodu kroz pritvorene

kapke, trepavica slijepljenih solju, dremljivo puten između topline i

maestrala. Dugo, lijeno. Do dna čaše, do kraja cigarete, do posljednjeg

nabora kože uz rub svijetle svile, do trenutka kad vlastita koža počne

gorjeti i ne preostaje ništa doli kliznuti u svježinu, ublažiti

nepodnošljivo usijanje. Najprije neobuzdano, dok tijelo nosi akumulirana

vrelina i šok prvog urona, zatim s prvim natruhama kontrole zaigrano,

najzad dugo, opušteno, ponovno posve nalik na sam početak, obalu je

zamijenilo more, no svježine nestaje i ponovno se javlja isti nemir,

ugoda počinje graničiti s boli, tijelo ponovno prisvaja pokrete, oduzima

kontrolu, samo za sebe žurno traga za posljednjim rubom u toplini koja

raste, mora ponestaje, od užitka ostaje tek tanak usijan trag i preostaje

samo još balansiranje, dug bjesomučan trk po usijanom rubu do vrelog

izvora i svjetlaci, bol koja nagoni na režanje i najzad, spaljeno nemoćno

tijelo na obali. S kipuće kože brzo nestaju posljednje kapi, a prvi

pogled kroz sol na trepavicama otkriva mjesečinom zaliveno tijelo i

želju, još daleku, vrijednu tek osmjeha s okusom soli u kutu usana


===================

Otvorio je oči. China je sjedila za sekreterom premećući papire. Laptop

je bio pred njom. Uspravio se na trosjedu. Bio je ukočen i blago mamuran.

Sunce je blještalo u velikoj sobi.

- Hej, Henry Miller se probudio!

Nasumično je pokušao potražiti splet kontrakcija mišića lica za prikladan

osmijeh.

- Koliko je sati?

- Jedanaest, Uspavana ljepotice.

Odložila je očale i okrenula se prema njemu uz zloban osmijeh.

- Nego...informacije radi, koliko puta si me namjeravao okrenuti da te

nisam toliko iscrpila, spalila i pljunula na obalu već nakon prvog puta?

Nasmijala se grleno.

- Mislim, malo je nedorečeno...

Smijao se u sebi oborivši glavu da ne gleda prema blještavom prozoru za

njenim leđima i počeo joj mahati rukom da uspori.

- Uh... čekaj, telefon... moram nazvati mamu, mali je kod nje, mislila je

da idem samo na piće u Rovinj...

Glas mu je bio tih i malo promukao, usta suha. Obavio je poziv u par

minuta, zahvalno klimnuvši kad je pred njega odložila veliku šalicu kave.

Otpio je malo mirisne Lavazze dok je ona spremala papire. Zaklopila je

laptop i premjestila se na fotelju. Imala je na sebi neobične zelene

hlače od muslina s preklopima na boku i končanu majicu iste boje. Čista

zloba, pomisli smijući se samom sebi, samo da bi mi sabotirala karikaturu

chanelluše u crno-bijelom...

- Nisam završio...

Pogledala ga je nakrivivši glavu. Usta su joj se napućila u nastojanju da

ne prasne u smijeh.

- Znam. Bila sam tu, sjećaš se?
- Priču! Nisam završio priču! Ma odi kvragu, neću te čut dok ne popijem

kavu, nije fer napucavat me ko mulca dok još spavam...

- Ma shvatila sam ideju vodilju, nije bed...

Strašno se dobro zabavljala, to je bilo očito. Izrešetat će ga podlo dok

je nemoćan i krmeljiv. Brzo je dohvatio šalicu i otpio velik gutljaj.

Bilo mu je krivo što je zaspao, bilo je još mnogo toga čega se nije niti

dotakao, želio je dovršiti priču.

- Akela, reče uozbiljivši se, bojim se da ti ja za pola sata moram biti u

Histrii.

- A, pa da, da... -zbunio se.

- Ma nema problema - reče podigavši se odmah - obučen sam, daj samo da

bacim malo vode u oči...

- Čekaj, kud skačeš... sjedni. Imam bolju ideju.

Poslušno je sjeo. Nije bio pretjerano siguran na nogama. Ustala je i

otišla u sobu. Po glasu je shvatio da se presvlači. Bože, otkud joj

toliko energije, vrti mi se u glavi samo od toga što je pokušavam pratiti

pogledom... - pomisli.

- Što kažeš da u miru dovršiš priču, a ja te častim ručkom kad se vratim?

Planirao je biti kući za ručak, no ovo nije mogao propustiti. Osjećao je

kako mu treba kraj noćašnje priče. Obje priče. Razbudio se. Donekle.

- Kažem da mi se sviđa ideja. Da odem do dućana, kad se vraćaš?

"Spooooky..."- pomisli čim je to izrekao.

Provirila je iza dovratka i zagledala se u njega zakopčavajući se. Osmjeh

joj je bio na licu, no nestalo ga je iz glasa.

- Ne, piši... i nemoj da ne bude gotovo, tu sam do dva, možda i prije

malo... priprijetila je nastojeći zazvučati šaljivo, no njegove su riječi

i dalje visile u sobi poput strašila.

Uzeo je šalicu i premjestio se uz laptop.

- Trebaš igračku? - viknu preko ramena, želeći izbrisati čudnu aromu

pitanja koje mu je tako nespretno izletilo.

- Ne. Samo onaj fascikl. - na vratima se ponovno pojavila u crno-bijelom.

U biti sivo-bijelom, s košuljom identičnom onoj od sinoć.

Morao je dovršiti priču. Previše su se rijetko viđali ovih godina da bi

doista bili u stanju razgovarati. Bili su... daleki, svako sa svojim

nedorečenim slutnjama, nezgrapnim i zasebno... i sasvim sigurno neće

imati vremena u razgovoru stići daleko... previše ih je već vremena

dijelilo.

Zastala je na vratima, odlučivši se najzad za kratki pozdrav rukom i brzo

"Bokbok". Sjećao se tog "bokbok".

- Bokbok - reče i ponovno otklopi računalo.

22.01.2006. 07:01:58
Ukupno 7 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


In memoriam
I don´t wanna say goodbye
But look at the way you made me cry, yeah
Every way this dies
You gotta heart that´s made of ice
That´s why I know fire and water has to make you their daughter
You got what it takes
To make a grown man heart break
Oh, water, water has to make you their daughter
AAWW, you got what it takes


(Wilson Pickett 1941-2006)

20.01.2006. 22:53:32
Ukupno 5 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


How To Make Love To An Armadillo And Not Get Frustrated
OK, mislim, nije pasanac. Al ima defanzivne mehanizme prema kojima je

pasanac ko maltezer.

Mislil sam čak ufurat i usporedbu s dikobrazom jer on onak ne sam kaj je

pikavi sav neg može hitat bodlje u dalj, tak da dobiš iglu u njušku čim

se na rubu šume pojaviš.

I htjel sam ovak prek neta dat oglas da nađem onog s kim sam se ono negde

krajem devedesetih napil ko bradavičasta svinja i odradil raspravu o tome

jesam li rođen pod podlom i uskrati sklonom zvijezdom pa mi baš žene za

kojima jako trčim beže ko onaj ABBBkilla' (ili je bil A Killa?) il sam

samo muški pizdek koji počne jako trčat sam kad neka jako beži.

Ja mislim da sam to s nekim tu iz kvarta odradil, al svi koje pitam vele

da nisam. Al ja sam mislim da se budala napila ko guzica pa je zaboravil.

Ko god da je bil. Za slučaj da nije ja bum evo tu ostavil oglas. Jer su

mi se počele događat čudne stvari otkad na pevete ovde šaljem muškima

poruke sadržaja "jesmo se mi onomad jako nalili tam kod Gorice u Divni i

onda si pričali o ljubavi?"

Uglavnom, debata je odrađena i izvučeni su nedvojbeni zaključci, tog se

sjećam. I sad mi fali to ostalo. Da ne moram opet tolko pit. Jer to ni

zdravo. I jer su nam Divnu zatvorili u međuvremenu zbog onih cucaka koje

su pod janjce prodavali.


I sad, mislim, glede proceduralnih greški, ne znam stvarno kaj sam bogu

skrivil, pa sve delam po peesu - onak se puzeć nisko po sve četri

prišuljam uz vjetar i velim ili

a) nešto jako smešno tak da se mogu prišuljat bliže dok se ona drži za

trbuh i valja od smeha

b) nešto iz arsenala "eto, fućkam, gle'am zvezde, rašpam nokte" iz čega

je apsolutno nemoguće naslutit da nisam samo u prolazu onak i kul ko Ledo

sladoled. To služi zato da žena kaže "je, je, stvarno je ove zime češće

magla ujutro" i prestane stajat onak na stražnjim šapama dok gricka

sjemenku jerbo tak nemaš šanse prije neg kaj zdimi. Dakle, magla ovoono

opet pruža priliku da se privučeš pedalj bliže i (s božjom pomoći)

stigneš na udaljenost jednog skoka.

Gdje na scenu stupa (vidi pod a) ili

c) Verbalni jiu-jitsu zahvat kojim od "ujutro je stvarno maglovito" u

jednom potezu stigneš do toga koliko je njeno srce osjetljiv instrument i

otkud sve te zvijezde u njenim okama.

Ova je borilačka vještina inače prirođena svakom normalnom muškom s

gadnom gubicom da bi mu bar donekle izjednačila izglede protiv Bredpita.

I zajamčila produžetak vrste i ta sranja.

Al štanga.

Nemreš ti to, to ima oči na sve strane. Što možda ima prednosti jer ne

popizdi kad joj gledaš u dekolte dok priča, al jebiga kad joj ne mreš

prić ni tolko da si bez durbina opće siguran da je ona, a kamoli da joj

se naviruješ u dekolte.

I ideš sve fino:

-magla u Španjolskoj koja ostaje uglavnom u ravnici
-rizici pristupanja EU u kontekstu dotacija u poljoprivredi
-tehnološke inovacije u preradi boksita
-opravdanost dodjele nagrade Peristil baletnom ansamblu HNK Split
-strukturalne izmjene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne

poslove
-njeno osjetljivo i nježno srce s osvrtom na potencijalno blagotvorne

učinke pažnje pristalog, umiljatog i dobro informiranog mladića na isto,

a u svjetlu najnovijih dostignuća homeopatske kardiopulmonarne terapije*

(* kao što je razvidno iz priloženog, uvodna je sekvenca proširena s

jedne na čak 5 tema u cilju maksimizacije učinka)

I tu joj ja kažem

Žao mi je gospođice, nećemo moć to tu popravit, morat ćete mi ga dat da

ga nosim kod nas u servis. Vratil bum vam ga u sredu 2080.

A ona mi napiše

"mda :)"
I bris.

Možda nema onaj font s kojim se može napisat srce. Znate onaj s

lubanjama, srčekima, križevima i to.

Mislil sam zvat čopor da probamo napast s pet strana, pa da oni fingiraju

i odvuku pažnju dok joj ja pregrizem tetivu na skočnom zglobu... al

jebiga, čujem da je sređivala i takve situacije ko Brus Li u zmajovom

gnijezdu. How appropriate, xexe. Elem, navodno bije simultano iza leđa,

levo, desno... i kaj, klinac, jedina utjeha ti bude kaj su ti onda i

kompići strgani pa se imaju više volje napit s tobom i zavijat tužne

ljubavne.

Idem kupit onu pušku za uspavljivat žirafe. Nije sportski al ono, extreme

times call for extreme measures.

19.01.2006. 19:08:17
Ukupno 21 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Četiri dana mjesečine, Porculan u ruci

Otvorena cesta je jedna od boljih stvari u provinciji. Nitko ne pokazuje

respekt prema konceptu "drugog grada"... čitav je poluotok fair game. I

to je dobro. Posebno kada je noć ovako svijetla i, premda nakon dugo

vremena na stražnjem sjedištu nema malog nasmiješenog psa, grijanje radi

tek nešto jače no što bi trebalo, kompenzirajući sjaj mraza na čistinama

pitomog krajolika i primorskim hrastovima...

Take a picture of this

The fields are empty, abandoned '59 Chevy

Laying in the back seat listening to Little Willie John

Yea, that's when time stood still

You know, I think I'm gonna go down to Madam X

And let her read my mind

She said "That Voodoo stuff don't do nothing for me."



I'm a man with a clear destination

I'm a man with a broad imagination

You fog the mind, you stir the soul

I can't find, ... no control



Catch the blue train

To places never been before

Look for me

Somewhere down the crazy river

Somewhere down the crazy river

Catch the blue train

All the way to Kokomo

You can find me

Somewhere down the crazy river

Somewhere down the crazy river



Wait, did you hear that

Oh this is sure stirring up some ghosts for me

She said "There's one thing you've got to learn

Is not to be afraid of it."

I said "No, I like it, I like it, it's good."

She said "You like it now

But you'll learn to love it later."



I been spellbound - falling in trances

I been spellbound - falling in trances

You give me shivers - chills and fever

I been spellbound - somewhere down the crazy river

Nije se mogao sjetiti niti jedne Williejeve pjesme u kojoj sluša nešto. U

biti, sjećao se samo one u kojoj tuče psa jer mu žvače mačku. Pripalio je

cigaretu i zavalio se malo dublje na sjedištu, a žar zasvijetli jače kao

odjek tihog smijeha. Pomalo zatečen visokim stupovima svjetala na petlji,

zvjerajući po tablama u potrazi za odvojkom, pomisli kako mu treba veći

poluotok.

Odmjerila ga je na vratima, bez riječi, no i bez neodobravanja,

propustila ga u stan, a zatim je tišina postala dulja. Još uvijek se

jednako klasično oblačila, još uvijek je očito u svakom trenutku u danu

izgledala kao da je tek izašla s kolegija uprave - uvijek u punom oklopu,

čiste kose, omotana u samosvijest, s pripadajućom besprijekorno urednom

sobom s indirektnom rasvjetom, sobom iz časopisa o unutrašnjem uređenju,

sobom u kojoj ništa nije privlačilo pažnju... soba-cjelina, generička

soba s velikim francuskim prozorom, tepihom, zrakama mjesečine na drvenom

naslonu fotelje presvučene sitnim cvjetnim uzorkom među zrakama

narančastog svjetla stolne lampe. Suho cvijeće na sekreteru, oko nje

miris kozmetike, no ne i parfema.

Pomisli reći nešto poput "nisi se promijenila", no prešuti, a onda je

tišina postala dulja. Nije se činilo da joj smeta, donijela je dva

espressa i upitno ga pogledala oslonivši vratašca ormarića s pićem o bok.

Odmahnuo je glavom. Uglovi usana joj se podigoše u blagi smiješak. Uzela

je dvije čaše i odložila ih na stol.

-Izgledaš kao da ti treba, rekla je gledajući u čaše koje je punila.

Nasmijao se da odagna nelagodu.

-Osjećam se kao da mi treba.

-Lijepo te je vidjeti.

-Čudno te je čuti.

Da, smetnuo je s uma taj promukli glas. Govor joj je bio kultiviran,

dikcija besprijekorna, no dubina i boja glasa, grlenost... uvijek je

zvučala kao da joj hrvatski nije materinji jezik. I kao da bi joj s usana

u idućem trenutku mogla poteći bujica teških psovki.

Martell. Prokleto dobro pamćenje. I bila je posve u pravu, doista mu je

trebao. Ustao je i upalio veliko svjetlo, polumrak je bio suviše

sugestivan, scena suviše trivijalna. Krajičkom oka primijeti kako je na

tren skupila usnice i otpila poveći gutljaj.

-Čini mi se da nam polako ponestaje gradova.

-Hrvatska je mala zemlja... za male odmore.

Grleni smijeh.

-Nisam zato došao. I otkud ti u Puli, čiji je to stan?

Na pločici na vratima bilo je nepoznato prezime. Otpio je još gutljaj

pića, gledajući je pažljivo preko čaše. Dobro mu je išlo probijanje

paravana misterije iza kojeg ga je dočekala, osjećao se malo jačim.

- I kako si znala da sam u Istri?

Osjetio je da joj ide uz dlaku i pokušao posljednjem pitanju prišiti neku

naivnu vedrinu.

- Lako...Zagreb je selo. Firma renta stan, stalno nam je netko u Puli,

Talijani su lijeni dolazit gore... nabrajala je bezbojno, mašući nehajno

čašom.

- Dakle, došao si po porciju generalija? Bivši muž mi je govno, u firmi

mi odlično ide, prerano u danu pijem prvo piće, mali je dobro, hvala,

kupila sam novi auto, sivi, ljetos mi je bilo dosadno u Francuskoj, tata

je otišao u penziju, imam problema s imunosustavom, viđam se s šefom

pravne službe što je iznimno praktično s obzirom na besplatno pravno

savjetovanje.

Oči su joj svijetlile neskrivenom ljutnjom. Navikla je da se stvari

odvijaju upravo onako kako je ona zamislila. Doista se nije promijenila.

Nije bio impresioniran, znao je kako odavno jedno nad drugim nemaju pravu

moć. Šutio je. Bilo bi mu drago kada bi sama uvidjela koliko je

pretjerala.

Uvidjela je, no nije bila od ljudi koji se lako mire s vlastitim

greškama, a vrijeme kao da joj je sve više oduzimalo sposobnost da se

nasmije na vlastiti račun. Kuhala je. Tragovi južnjačke krvi, bura u čaši

vode. Pamtio je to, dugo je bio u braku s južnjakinjom.

- Vrata ćeš, vjerujem, naći bez pomoći. I ugasi to, bole me oči!

Ustala je s pićem u rukama, utišala svjetlo i otišla do prozora okrenuvši

mu leđa.

- Oprosti. - rekao je.

Nije mu se vozilo novih pedesetak kilometara do stare kuće. I bila je

manje od onog što je pamtio. Odvest će je u krevet i ujutro srediti

stvari u banci, najbliža je poslovnica bila u Puli a stari inžinjer je

bio nestrpljiv, obećao mu je da će dobiti novce do kraja tjedna. Na što

čovjek spadne, pomisli. Moraš se uvjeriti da ti nije stalo do neke žene

da bi spavao s njom. Pratio je pogledom trag aviona na noćnom nebu u kutu

velikog prozora uz njezinu kosu.

Po ramenima je vidio da se nervozno igra s čašom. Nije odgovarala.

Izvadio je cigarete, pripalio. Neke su stvari bile brutalno jednostavne

među muškarcima i ženama, njena slabost mu je budila samouvjerenost... no

njih su dvoje nekoć znali bolje, znali su mimo toga. Znali su dosta toga

što mnogi nisu. Nije očekivao ovo, pamtio ju je drugačiju, jaču, mudriju.

Otpio je još gutljaj. Da ukloni loš okus.

- Daj, možemo mi i bolje od toga.

- Možemo li, Prince Charming? - i dalje se nije okretala, samo je pognula

glavu.

U glasu joj se osjećala neurotičnost. Micala je glavom poput boksača koji

razgibava vrat prije meča. Kosa joj se blago zanjihala. Sic transit

gloria mundi. Nije bilo nikakve osnove za ovo.

Ustao je i posegao za kaputom na naslonu.

- Oprosti. - rekla je iznenada.

Zaustavio se u pola pokreta, s kaputom na jednoj ruci, i podigao pogled.

Ostavila je piće na prozoru i okrenula se.

Usta mu se nehotice razvuku. Gledali su se nekoliko trenutaka. Ona je

prva prasnula u smijeh.

- Jeste li za tango, mlada damo?

- Govno jedno! - reče kroz smijeh, udarivši ga dlanom po prsima.

Prihvatila mu je kaput i nestala u hodniku. Kad se vratila, na licu joj

ponovno nije bilo osmijeha, no djelovala je mirno, kretala se mekše.

Skupila je noge pod sebe na trosjedu i radoznalo se zagledala u njega kao

da je tek ušao u stan. Dodao joj je čašu.

- Zašto si došao?

- Zašto si me zvala?

- Prva sam pitala.

- Imaš kratko pamćenje. Djetinjastost ćemo zanemariti, izgledaš više nego

dovoljno dobro da ti može proći...

- Da.

- Dobro, došao sam zato što si me pozvala. Zašto si me pozvala?

- Prohtjelo mi se dobrog fuka.

- Tako mi se i činilo. I, da ti otkrijem tajnu - priprijeti joj

kažiprstom uz čašu - znam kad zajebancijom maskiraš istinu jer koristiš

vulgarizme.

Nasmijala se ovlaš. Morao je priznati da se regenerirala poput

Sigourneyinog aliena. Pitao se puca li često ovako kao večeras.

Vjerojatno da, no vjerojatno ne tako često pred svjedocima. Njemu je

svakako bila novost. Mnogo je godina prošlo otkad ju je posljednji puta

vidio slabu.

- Zvala sam te jer se utapam među zombijima. Previše glupih ljudi, Akela.

- Pa si me zvala na brzi fuk da si dokažeš nešto. Recimo, da je stvarno

OK uzet krizantemu u zube, leć' na livadu i čekat da tvoj zombi ujutro

odskakuće odradit dan.

Ignorirao je nadimak. Nije ga dočekalo ono zbog čega je došao i iz njega

je iščezao svaki trag volje za uvlačenjem glave u omče prošlosti, a nije

se mogao niti sjetiti njenog... nešto s ženskim vukom, vjerojatno. Davno.

Činilo se da se mjesečev rollercoaster ubrzava. Možda je bio trenutak da

iskoristi momentum.

- Ne. Ne baš. Ali postala sam nervozna čekajući te. I ljuta.

- Na mene?

- Smatraj to... komplimentom. Sve se rjeđe ljutim.

- Zvuči kao da sam ipak u pravu.

- Da. Da... ali nisam na to mislila kad sam ti poslala poruku. Uostalom,

pokušavaš me prevariti, još uvijek mi nisi odgovorio zašto si došao...

- Nije tako različito od tvojeg razloga. I, vjeruj, sasvim sigurno nisam

očekivao da ću biti taj koji pali svjetla i forsira generalije.

- Ne?

- O, ne...!

Nasmijao se i ispraznio čašu.

- Kako to? Nisi li ti taj koji je imao muda, okrenuo leđa mašini, živi

negdje mimo sustava... otkad su kauboji neurotični?

- A čuj, kaj da ti velim, izgleda da nemat para ipak nije sve kaj čoveku

treba da bude zadovoljan... a i nejebica me pritisla.

- Čuj, ako je ovo večeras paradigma, skoro da sam ti sklona

povjerovati...

Stavila mu je ruku na glavu i prokuštrala mu kosu smijući se. Na trenutak

mu se učinilo da je vidi onakvu kakva je bila nekad, no svjetlo je bilo

isuviše slabo da bi povjerovao. Ipak osta podijeljen između zadovoljstva

što je prva položila ruku na njega ...to uvijek olakša stvari... i

ponovno probuđene neodlučnosti.

- Ajmo ovako, natočit ću nam još jednu, a ti mi ispričaj sve o tome kako

je ružno biti siromašan i koliko si me očajnički želio kad si krenuo

ovamo... i budi uvjerljiv, treba mi to... možda i više od fuka. Mhmm... u

biti, naah, al ono, treba mi.

- Uh. Nemoj mi točit više jer ne pijem skoro nikad, pa... i ne spominji

mi više seks jer pijem mnogo češće neg' kaj karam...

Želio je piti. Želio je piti mnogo i provocirati je na smijeh, sve ga je

više njen smijeh podsjećao na nešto, podsjećao ga je tako intenzivno na

nešto dobro da je želio piti dok se ne sjeti ili ne zaboravi, nije više

bio siguran što od toga niti što su krili od koga. Dok ne zaboravi da će

ujutro opet biti ona ista, ona koja je davno birala, prateći nešto što je

nosila valjda iz kolijevke, iluziju nespojivu s njegovom. Ona koja se

svakih nekoliko godina vraćala. I svaki su puta između sebe ostavljali

tek nešto poput checkpointa, markera koliko su daleko i u kojem pravcu

otišli.

Popili su još. I smijali se. Otišla je ponovno do prozora.

Dođi - rekla je - pogledaj...

Bili su visoko, a nad gradom je mjesečina neukrotivo rasipala mlijeko,

među uličnim su svjetlima promicala prva dostavna vozila i činilo se

neminovnim da će svitanje jutros morati pokleknuti pred snagom Mjeseca.

Spustio joj je glavu na rame i otkopčao dugme na bijeloj košulji.

Spustila je ruke i oslonila se o prozorsku dasku, a u prozorskom se

staklu odražavalo lice bijelo poput porculana. Lice u prozorskom staklu,

velike sklopljene oči, puna usta i njen neobični nos koji kao da nije

imao kosti, širok, nemiran. Nozdrve su joj se snažno širile. Spustio joj

je košulju preko ramena i zagledao se u figuru od alabastera, tihu,

bijelu. Grudi su joj se snažno nadimale u bijelom grudnjaku, a oči koje

su bile meko sklopljene sada su žmirile.

Bijela. Bijeli kip od porculana, sjajne tamne kose. Odmaknuo se od nje.

Nije se usuđivao izgovoriti ono čega se upravo prisjetio. Gledao joj je

leđa. Stajala je mirno, uspravna, ruke je spustila uz tijelo, a leđima su

joj se poigravale sjene i svjetla. Prišao joj je ponovno.

- China...

Otvorila je širom tamne oči. Bile su toliko tužne da mu se u djeliću

sekunde učini kako će oboje početi ridati.

Podigao joj je bluzu s poda i ogrnuo je.

Šutjeli su. Usne bi im se naizmjence jedva primjetno pomicale u trenutku

kada bi pokušali zaustiti, a nakon svakog bi drhtaja usana tišina

postajala dulja. Kao da oboje prate sve što ne govore i odbacuju sve što

nije imalo smisla govoriti.

Don't push too far

Your dreams are china in your hand

Don't wish too hard

Because they may come true

And you can't help them

- Idi spavati. - izustio je najzad glasom koji je zazvučao poput

prijetećeg režanja.

Duboko je udahnuo i sjeo, grabeći bocu konjaka. Hodala je prema sobi,

sporo, sitnim koracima, buljeći pred sebe. Košulja joj je ponovno pala s

ramena na pod. Zastao je s podignutom bocom u ruci.

- Hej...

Okrenula se. Svjetlo se mijenjalo nad gradom, no njena je boja bila

nepromijenjena. Ukočeno ga je gledala.

Nasmiješio joj se.

- Daj mi laptop, napisat ću ti zašto sam došao.



19.01.2006. 03:10:42
Ukupno 37 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Aaargh!

Evo buduć to košta upola manje i ja bum od sad sam prevodil na sve jezike

i naručival samo lekturu. Recimo na Urdu. Nisam ga nikad čuo al poslal

bum im izvornik i moju ideju prijevoda na dotični, jel, Urdu... pa nek

lektoriraju.

Da se poslužim riječima velikana ovih naših prostora:

Pljuc.

17.01.2006. 14:15:11
Ukupno 30 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Četiri dana mjesečine, Left of center
Dodirnuo je prstima usne napustivši zaklon uskih kaleta i izašavši na

rivu. Bile su suhe od bure, malo otečene. Opet mjesec, sveprisutni mjesec

nad već raspremljenim setom ili možda tek hommage škrtoj estetici nekog

drugog vremena... da, film noire, provincijsko mjesto francuske rivijere,

zima, rano veče, spušteni roloi, puste ulice, a radnja čeka da odškrine

vrata neke od rijetkih krčmi koje rade, neumoljivo privučen izlogom žutog

svjetla negdje na zlatnom rezu...

Volio je rovinjsku rivu zimi... misli ga nehotice povuku u kliše samo

njegove rive, slobodne od turista blabla. Glupost. Volio je rovinjsku

rivu zimi. Točka. Uostalom, zacijelo i vi volite neku obalu zimi,

razumijemo se, zar ne?

Krčma je u stvari bila prije oveći bistro, daleko od nekakvih starih

potamnjelih stolova i kariranih stolnjaka, u njoj su radila dva hitra,

pomno odjevena i vrlo uštogljena konobara, a neodobravanjem koje su mu

vjerojatno čitali s lica uspješno su dohranjivali svoju progresivnu

nadobudnost. Galopirajuću. Valjalo im je udijeliti smiješak i privesti

kraju baletni nastup oko njegovog stola. Ohani mali, odi tam iza šanka

povrati metlu. Uspio si je izmamiti smiješak. Konobar je najzad priveo

kraju posluživanje kave metodom prilaženja s tri strane. Primijetio je

neznatno zgužvan nadstolnjak i refleksno odložio cigarete na njega u nadi

da konobar neće spaziti nabor i otrčati po novi. Ili se vratiti s

minijaturnom portabl peglom. Konobar ode. Ni trenutka prerano, bio je na

rubu da napući usne i polupritvorenih očiju primjeti "garcon, ovo cvijeće

nije pretjerano svježe..."

Uz izlog je sjedio mladi zaljubljeni par. Kraj WC-a dva, oženjena. Žene

šute pod puderom, muškarci zavaljeni, isturenih trbuha. Oko klupskih

stolića u kutu srednjoškolci, za stolom uz nosivi stup koščati muškarac

srednjih godina u zelenoj komandosici. Učinilo mu se da mu je klimnuo

glavom dok je plaćao račun. Doista, čovjek ponovno zastane na izlazu i

zagleda se u njega tražeći neki znak da ga je prepoznao, a zatim se uz

novi smiješak nelagode okrenu, otvori staklena vrata i malo pogrbljen od

hladnoće krene niz rivu ka starom gradu. Pod nogama mu na vlažnom asfaltu

osta mjesec, plavo svjetlo u kosi začešljanoj unazad, smiješno

nakostriješenoj, gotovo nalik na kokoticu.

Onda se sjeti. Sjeti se dugih vožnji u BMW-u, Slovenije, talijanske

granice, motela na izlazu s autoputa, naporne glazbe, vremena kada su se

dani činili manje nalik jedan na drugi. Taj je čovjek nekad radio s njim.

Bi mu žao. Loše je ostario, pa pred... osta zapanjen kad shvati koliko je

godina prošlo. Trinaest. Utvara drugog vremena. Na trenutak ga obuze

snažna želja da potrči za njim, pita ga... da piju i pričaju anegdote, a

zatim se i ona izgubi negdje iza ugla, zamakne za fontanu, uz mol,

popločanom uličicom ka crkvi...

Mobitel se oglasi reskim piskom i baci narančasto svjetlo na vazu s ne

tako svježim cvijećem. Sudeći po poruci, Rrakhim je bio tek prva od

utvara večeras. Našli su prolaz, nose ih mjesečeve zrake.

Zvučnik nad izlazom ispod glasa je prepričavao sadržaj zaslona

If you want me
You can find me
Left of center
Off of the strip

In the outskirts
In the fringes
In the corner
Out of the grip

Jednom davno spustila se niz stepenice u kimonu, ruku punih snijega kojeg

je posula vanilin šećerom, nosila ga je kao kolač spremljen za dragog od

ruku nevješte kuharice dok je pod vrbom u vrtu gledao nebo nad Šalatom

tražeći sokola koji im je noću često lupkao po oluku i crijepovima lancem

pričvršćenim za nogu.

Bio je tek drugi dan punog mjeseca, preduboko je ogrezao u njega, čak ga

je i odraz vlastitih očiju u staklu upozoravao. Plave oči širom otvorene,

snene na mjesečini.

17.01.2006. 10:39:43
Ukupno 12 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Četiri dana mjesečine, Intro
Sipalo je sjaj po čitavoj ledini. Isključio sam svjetla i pod mjesečinom

polako zavezao auto pod krov starog sjenika. Vrata starog Yuga resko

presijeku tišinu. Zabacim torbe preko ramena i stanem na čistinu. Blažena

tišina. Ona prava, seoska. I mjesečina na stražnjoj strani velike

starinske kuće. Svjetlo se upali na kuhinjskom prozoru. Kraj štale je

upitno nakošene glave stajao ogromni stari pas sijede njuške. Hej Roko...

šapnuh mu tiho. Pas polako krene ka meni rubom dosega lanca. Sitni

kamenčići zazveckaju pometeni verigama.

Verugi. Brek. Tetoja. Imalo je smisla. Volio je koristiti dijalekt kad je

bio ovdje, stvari su tu ionako neizostavno poprimale neku magičnu

dimenziju, uvijek, svaki puta kada bi došao. Druge riječi, druge stvari.

16.01.2006. 03:19:14
Ukupno 15 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Jumping Jack Flash
Pucao je prvo čitav šaržer razmetljivo, iza leđa, s boka, brzo, cereći se

ustranu ka imaginarnoj publici.

Očekivao je da će promašiti, tako je bilo i red, takvo je ime nosila

igra, tako je pisalo u pijesku, uz vodu, na nasipu.

Tako je birao pucati, bilo je takvo vrijeme, bili su takvi dani, bio je

takav. Tih dana.

Nitko nije promašivao s toliko razmetljivosti. U rukavu je nosio vezeni

rupčić, rimovalo se s panache. Promašaji su bili neminovni.

9 od 12, pisalo je na semaforu.

9 od 12. Tako iza leđa, prenemažući se poput idiota.

Stao je kao ukopan. Podigao ruku, ukočio lakat i pucao.
9 od 12.

Bacio je rupčić iz rukava i pucao.
9 od 12.

Pričekao je. Pričekao je koliko treba. Možda mu ruka drhti. Ne bi bilo

čudno, 9. Od 12. Iza leđa.

Pričekao je. I pucao. Zaustavio dah, gledao metu toliko pomno da mu

semafor više nije bio potreban, a kada je završio rezignirano je

pritisnuo gumb i pustio da prazan šaržer odzvoni na betonskom podu, zatim

polako odložio oružje na policu i udaljio se.
10.01.2006. 05:17:49
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Vedra misao dana :) (cp...well, sort of.)
Check yourself before you wreck yourself.
24.04.2006. 15:44:43
Ukupno 4 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Jolly Joker
Sreo prijatelja iz davnih dana. Baš se pitao kak to da me već jako dugo

nije pokušal pogazit onom starom crnom Hondom... xexe, to je bil motor,

da... vidim ja, štaka, malo je spigan, reko aha, garant se negde razbil,

zato ga nis dugo videl. Moždani udar.

I sad, jebi ga, nemam pojma zakaj mi je bilo za krepat smešno kad sam

pomislil da se polomil z motorom, a ovo me šokiralo.

Ima malo dete. Sav je nekak veseli, veli da bu sve brzo ok, ide natrag

delat... kajaznam, nekak mi teško pada da nismo više dripci iz kvarta neg

stari konji koje pucaju neki tam udari, a nisu državni ni niš.

I deca su neku noć išla skrivat bocu loze na placu kad su me vidli.

Veselilo bi me da su mislili da bum ih žical, al bojim se da su mislili

da bum ih špotal.

Zveki se udala za janjevca i dela sad u nekoj pekari tam s druge strane

parka. nekak joj glupo stoji ona roza šminka, malo je onak... otečena.

A opće me u biti to sve ne jebe pol posto, sam kaj sam zajebo i tu

rastrubil identitet pa nemrem koristit ovo za ono za kaj je valda

najupotrebljivije bemusve.
17.02.2006. 02:20:42
Ukupno 20 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


nepjesma bez formalnosti
da, gotovo zaboravih...
posljednja izvješća s juga
otvaraju tek nešto prostora
za nagađanja oko točnog datuma

molio bih vas da u svakom slučaju
obratite malo pažnje na posjetitelje
u razdoblju mijene
ništa van uobičajenog

po potrebi možemo
zatvoriti na par dana
dok jata prođu
i slika ponovno postane jasna*

naravno, učinit ćemo sve
da kašnjenja ne budu velika
animatorima će biti plaćeni prekovremeni
a ostalo ćemo rješavati u hodu

nema potrebe za vanrednim sastancima
obavit ćemo provjere prije prelaska
tjeskobu ćemo kompenzirati
povećanim porcijama sjaja
neposredno po izlasku na obod

nećemo inzistirati na figurama
svjestan sam da je malo naglije no obično
ali imamo uigranu ekipu
i sve će biti obavljeno odlično



(*detaljnije na http://www.mi3dot.org/gallery/original/12560/)
15.02.2006. 03:38:04
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


za pisce brutalnoljubavnih i zaraćene sa sv. Valentinom ;D
S ljubavlju sam ja u ratu
al nije da nisam cool
samo mrzim kad mi seru
nisam ja neki, err... fool

Znam da ljubav je za babe
pičkice i kelerabe
princeze i zelen-žabe
stare konje, dripce mlade

Nije znate da me žulja
pa rimujem to sa "bulja"
prirodno vam meni ljubav
zove "mutav, čupav, gubav"

Jer ja sam vam taki štemer
žešći sam neg MC Hemer
neće meni sranja dilat
balkanski ću ja turpijat

Dizat buku poput svrake
u boj protiv ljige svake
i pisat ću rimu trulu
pičkicam' će stat u grlu

Originalan ko Vatrogasac
sretan što me zovu prasac
furat ću se na let 3
darkere i... uh... Pepel in Kri :D

Veliki hug, puse i roza ruže svim opakim antiprotivnim curicama i dečkima

koji čičkaju trnje po svojim nježnim srčekima... ohanite, you're not

fooling anybody ;D

All you need is love (ramtaramtaram...)
Love,
Pike :*
14.02.2006. 11:52:01
Ukupno 9 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Blog za vješanje
Nego. Jel morebit nešto divlje u zraku il kaj... a ne zanovijetam često,

al ne znam kad su se ovak fini uvjeti stekli za kolektivno

blogosamoubojstvo iz zasjede. Ko da je svima ostal kućni pes skotan sa

seldžukom. :DD

Pa bi ja htel pripomenut da mi se čini da mi se na levoj nozi opet

pojavil jedan onaj mjehurić od one gljivice. Odcviko sam ga i namazo

Locacortenom al sve je to zakurac. Mislim da mi nema spasa.

Idem se ubit.

Onim kornfleksom ko jastučići. Dovoljano patim u životu da se ne moram

još i ubit nečim neugodnim, jelte.
11.02.2006. 23:36:41
Ukupno 15 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar
Fetta
Odgrizao sam posve malen komadić, miris maslinovog ulja ispunio mi je

nosnice.
Kap ulja pala je na staklenu površinu stola i meko sjajila. Obično ulje

ne sjaji tako. Kasno je. U sobi gori samo mali reflektor pored monitora u

kutu, usmjeren ka žutom zidu.

Par neodlučnih nota triestine. Da, Patrizio, tako je.

Parla più piano e nessuno sentirà.
10.02.2006. 04:43:34
Ukupno 18 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Travelling mulberries (leteći reporteri, šest nogu, 8 buha, sunčane cvike

i šuplji auspuh)
Nema nešto prometa na zagrebačkim zaobilaznicama danas. Fine. Da se čak i

šajbu spustit, nabit crne cvike, pogladit desnom pesa na stražnjem sicu,

pa spustit u treću, pripalit cigaru i pustit neki kes na labrnju dok

zvučnici ne ožmikaju refren i solo do kraja... pa i duže. :)

'Don't have to be ashamed of the car I drive
(at the end of the line)
I'm just glad to be here happy to be alive
(at the end of the line)
And it don't matter if you're by my side
(at the end of the line)
I'm satisfied

Well it's all right
Even if you're old and gray
Well it's all right
You still got something to say
Well it's all right
Remember live and let live
Well it's all right
The best you can do is forgive
Well it's all right
Riding around on the breeze
Well it's all right
If you live the life you please
Well it's all right
Even if the sun don't shine
Well it's all right
We're going to the end of the line'

(Isto, al Wilburrys) :D
08.02.2006. 14:39:54
Ukupno 25 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


afak
pa kaj mi niko ne viče da mi je omiljeni film na RTl-u! :)
03.02.2006. 23:21:15
Ukupno 47 komentara Prijavi nepoćudni BLOG Dodaj komentar


Scar tissue - razgovori ugodni
- Bože kakve su ti ruke, daj da ti donesem melema... i usta su ti

raspucala, ne možeš po ovakvom vremenu toliko na moru bit, ludo...

- Neću melem. - odgovorio je zlovoljno.

- Ma daj ne budi blesonja, do krvi su ti ruke ispucale...

- Daj pusti melem, mislim da ću preživjeti i bez toga.

- Joj koje si ti veliko dijete, daj ovamo te šake lijenčino...

- Mirta.

Prestala je skakutati i podigla pogled s njegovih crvenih prstiju.

- Ne želim melem. Ni mekanu dekicu, ni plišanog medu, ni zeku, ni

deminutive. Ubijaš me time.

Zaustila je odmah, no zatim, odustavši, sjede i zagleda se nekoliko

trenutaka u njega.

- A što želiš?

- Peeling, ljepotice. Staklenu prašinu. Za početak... znaš, imam mamu

koja odlično obavlja tu dužnost. I ne želim biti tvoje dijete, a posebno

mi je teško gledati... to što sada radiš, to nasilno igranje uloge na

rubu očaja.
Čemu to?

- A što ti misliš, čemu to? - rekla je tiho, dozirajući razinu

povrijeđenosti u glasu.

- Ne znam. Stvarno ne znam. Zatvaraš se u kalup koji ti je toliko

pretijesan da je groteskno.

- Ne zatvaram se. Mijenjam se... i ne sjećam se da ti je pretjerano

smetalo kad sam se počela mijenjati. Dobro znaš što se u meni mije

Ma jel to Srebrni letač? :O

Vukovi u polju

U oku ti zelen globus

ne prolazim tvoje zjene

ko oblaci nad planetom

tvojim okom klize sjene



Ne poznam ti pismo lica i

neznanje skrivam smiješkom

nisam nov u igri

već ponešto doznah - greškom



Pa kad puštam starog vuka

da igra se tvojim poljem

on počesto stane zbunjen

moje polje, gospodaru

ili ideš nečem boljem?



Ne znam ova polja, vuče

U jednoj su dvije žene

U priči su dvije priče

U divljini zabran



Ne prilazi kući

Ja neću u polje

Odgovor će svaki za se

Znat potražit bolje.



Znam da čezneš svoje šume

I u njima takvo polje

I na njemu moju kuću

I kraj kuće brzu rijeku



Gdje sjest ćemo katkad noću

Da čujemo priču neku

Čovjek vuku o čovjeku

Vuk čovjeku o čovjeku



Ne znam ova polja, vuče

Ali tu je šuma

Tu je polje, tu je rijeka

Tu je kuća podno druma



Tvoje polje, dakle, vuče

Tu još nema moje kuće

U priči su dvije priče

U divljini zabran



Pit ćemo na rijeci noću

tad doznat ćeš što je nova

lijepa kuća je kraj rijeke

ali nije kuća moja



Noćit tu ću ispred kuće

do punoga mjeseca

noću ona grabi vodu

nezakrita lica



Ne nađem li kuću, vuče

Dat ću ti na volju

Noću tvoje oči vide

Bolje nego moje



Pismo lica dok joj ne znam

Vuci smo u njenom polju



Vuk u kuće ljudi ne smije

Čekajmo u polju.

23.08.2004. 22:33:16
Ukupno 16 komentara


Kaj hoćeš?

Zaredali nekako zadnje vrijeme neki muški logovi u općem tonu "kick me, I'm a loser". Dobili dečki nešto po tamburi i sad pišu "jes da sam

luzer, al zakaj svi misle da sam luzer iako trošim znatan dio dana na oglašavanje dotične činjenice. Evo na, hrkljuš...viš, sam se moram

praskat kamenčugom u vušugla, usamljen sam do ibera i izmoren - tražim hitno nekog da me mlati po lubanji jerbo imam kronični muskulfiber

flagelantis...jebate, sad sam pročito ovo kaj pišem, sam čas...praaas!...OK, ajmo dalje...dakle, koji sam vam ja jad, to je...".

Sjećam se jednog češkog gastarbajtera na visokoumogradnji koji se jenom sprdao iz žene koja je upala među određenu grupu ljudi i kao dio

upoznavanja krenula s "ja jako volim tuširanje i to samo ledenom vodom...puna kada i topla voda su p.d. (dim)...zujjj...ne, stvarno, čak ni

malo topla voda nije opcija...zujjj...a puna kada je za pljugere...fakat....zuj..." Kaže onda češki deda kako svi imamo potrebu identificirat

se nekim ekstremnim stupnjem određene kvalitete (makar i temperaturom vode za kupanje). Tako zaskakujemo nad gomilu...to su naši pokušaji da

udahnemo krišku ozona nad glavama ostalih 6000000000 skočimiša koji zaskakuju zbijeni na istoj njivi...ja recimo volim gledat u park kroz

prozor...ljudi, što se ja žestoko divam na okno...nema tog igrača koji tako jako gleda kroz prozor ko ja...kad vidiš moju zgradurinu i njuške

na penđerima, oma ti zapnem za oko...jebate, vidi onog igrača kak gleda kroz prozor...što taj mali gleda, svaka mu dala...a tek žene...vide

kak gledam kroz prozor i nemreju si pomoć...pravo s placa, s mrkvicama i grincajgom, ab-trak nadeeesno, prvi kat...to me spašava da ne moram

plakat kak nikad nemam juhice doma otkad živim sam...u velkom stanu di mi je i ured, visok, lep i plav (ne ured) s prozorom koji gleda na tu

pustu prirodu i moj auto na đemdo, ne, čekaj, zanemari đemdo i marku auta...ovak...moj Ferrari-crveni auto (as opposed to crveni Ferrari)

(jel to bilo suptilno ili kaj...:)))

Nego, ne valja mi ovo, to je voda...meni vam je žena nosila doma s posla tople obroke dok sam bil na putu (da ne kuha sirotica), jedva sam

neki dan skupil lovu za fergazer, dnevni boravak mi je pofarban u citron žutu, još nis diplomiral, a i žiga me često nekaj oko prostate sam

nemrem točno napipat od sala di je...

Administrator, ima neko ograničenje na serveru za privatne poruke...mislim, da ne srušim iskricu ak se sat-dva ne ulogiram...?


Arsen Glupiga take1

Ha, po prvi put koristim log kako bje zamišljen...

Baš se nešto dopisujem i shvatim da mi je nabrano čelo i duboke misli (ne odnosi se na logove :)) zamijenilo ležernije napucavanje riječima

onako, iz primozga...opuštajuće.

Nije žvaka za seljaka, džaba glumit intelektualca kad voliš Springsteena, od tog zaboli glava. I rade se bore.

13.10.2004. 12:05:20
Ukupno 12 komentara


Dim u kosi

Odlazili bi na rijeku

Na rijeci su sjene večernjih svjetala grada

Uzimao bi cigaretu i zaklanjao lice brojnim pokretima ruke

Dimom i noktom uz rub usana i trljanjem korijena nosa

Uvijek otvorenih očiju (možda jednom opet potrči onako bosa)



Mostom su prolazili autobusi

A svake je godine pod nasipom na njih čekala rosa

Gledala je u rub kaputa, u sjene njihovog grada daleko dolje na rijeci

Mislila je na čarape i sjene i svileni rub hlača

I zatvarala oči zamišljajući jesen kada je trčala bosa



10.10.2004. 22:33:18
Ukupno 8 komentara

Kvragu.
Udario sam dijete koje mi je istrčalo pod kotače...ne znam što bi se o tome imalo reći. Pišem samo da kažem svima...pazite. Bilo bi krasno da

se bar netko u vožnji prisjeti ovoga i nauči ovako. Daleko bolje od pogleda na dijete koje leži u krvi s ružnom posjekotinom na lubanji.

Inače, mali je dobro, no mogao je i ne biti. Posjekotina je od mog brisača...vozio sam polako, svega 40/h no udarac je ipak bio dovoljno jak

da pukne vjetrobran i da dijete bude bačeno na rubnik. Sapienti sat.
04.10.2004. 16:41:24
Ukupno 7 komentara


Vješala
Khm, Na stupu srama...ne, u biti htjedoh pitat jel ima neko budan da se igramo vješala na logu od Lukrecije, nemrem zaspat nikak...
23.09.2004. 02:02:51
Ukupno 6 komentara


Frizerska camera obscura

Modesty Blase...stara prijo. Jesi li mi našla glad na svojim putovanjima otkad se ne vidjesmo, lijo? Ili barem zagubila skromnost? Kriješ li

se još za pomodnim alternativnim slovkanjem imena? Nije valjda da su grešnici u cijelom svijetu podjednako mali? Još ništa od proljeća na

repu? Tustog vola, Kukumko?



Dobro, možda barem skromnosti za krokodila ili starom vuku krila?



Onda ništa, Belinda...tvoj je uvojak na sigurnom.

Možda ga jednom iskupiš.



(...)

The doubtful Beam long nods from side to side;At length the Wits mount up, the Hairs subside.

(...)

18.09.2004. 00:35:11
Ukupno 6 komentara


Pike's diner

Prošle su tri minute otkako sam sjeo za šank. Konobarica me mimoilazila; dvije kuharice i dostavljač nisu se obazirali na mene. Ego mi je

smirivala tek činjenica da su ignorirali i vozača kamiona koji je sjedio kraj mene. "Možda su naša mjesta kužna", rekoh mu. "Možda nemaju

dosta osoblja", odgovorio je.

"Možda im naš novac nije dovoljno dobar", rekao sam. "Možda prvo poslužuju ljude za stolovima"- bio je njegov odgovor. Kazaljke na satu

nastavile su se pomicati. "Možda im se ne sviđamo", ustrajah. "Klimatizacija je tako dobra da mi čekanje ne smeta", reče on.

U tom je trenutku kraj nas stala unezvjerena konobarica da nam kaže kako nemaju vode u lokalu i da perilica suđa ne radi. Moj bezimeni

supatnik nasmiješio se i, zahvalivši konobarici, otišao. Nije mi se sviđao.

(Vlč. M E Pike)

30.08.2004. 00:06:15
Ukupno 8 komentara


Brave New World

U svijetu se godišnje ulažu veća sredstva u implantate za dojke i Viagru nego u istraživanje Alzheimerove bolesti. Iz toga se da zaključiti

kako ćemo oko 2040. imati iznimno visok postotak osoba starije dobi sa stršećim cicama, opakim erekcijama i potpunim odsustvom ikakve

predodžbe o tome kog vraga bi se s time dalo napraviti.

26.08.2004. 16:24:46
Ukupno 10 komentara


Eto mene punoljetnog...jedva

S njom ti nema labavo

Ona je zauzela stavove

S vremena na vrijeme ih kuša

Koristeći dresirane lavove

Oni reže radi forme

Škiljeći na poslodavca

Zatim skidaju uniforme

Odlaze na litru plavca

24.08.2004. 23:24:10
Ukupno 8 komentara


Šmrc, naravno.

Šmrc!

Ništa ne pomaže

Šmrc! Šmrc!

Iz kože se ne može

Šmrc! Šmrc! Šmrc!

A tako sam se trudio

U deset se budio

Srijedom prao zube

Nedjeljom dijelove druge

Smiješio se prijazno

Izgledao opasno

Vozio se tramvajem

Sanjao o nečem boljem

Šutirao konzerve

Izmišljao rezerve

Vezivao cipele

Pisao stihove

Potezao za uši

Stare lijene duhove

Šmrc! Šmrc! Šmrc!

Ima da poludim

Šmrc! Šmrc!

Zar da se još ranije budim

Šmrc!

24.08.2004. 22:52:52
Ukupno 8 komentara

Slipping

sharp

click

look

at the tiny speck of dust

plastic cup

on the ledge

artificial light

24.08.2004. 02:13:19



First Blood, part two: Plišana menažerija

Kako su sekunde protjecale sve se gluplje osjećala. Klečao je nad njom i koncentrirano joj gledao među noge, držeći tanki dugački kurac u

šaci. Vidjela mu je tjeme, čak i dio potiljka i mršava leđa. Kralješci na plećima i lopatica ruke kojom se oslanjao o krevet stršali su. Kosa

mu je bila čupava, prevukao je debelu majicu preko glave pred minutu-dvije. Jedan je čuperak stršao dajući mu dodatno zbunjen izgled. Bacila

je pogled na majicu koju je skinuo. Bila je na podu, a jedan je rukav bio na malom stoliću uz uzglavlje. Srušio joj je plišanog psića, koji

je sad bio oslonjen na njušku i prednje noge pred kazetofonom. ...she said I'll go and I said... stavio je glazbu za atmosferu, u stvari

stisnuo tipku, kazeta je već bila namještena. I dalje je prčkao nešto i podizao glavu poput spikera koji čita s papira i na kraju svakog

odjeljka uputi osmijeh u kameru. Pomislila je kako bi i ona njemu vjerojatno smiješno izgledala kada bi je pogledao, osjećala se kao da

izmoždena leži zadnji dan nakon gripe jer joj mama još ne da ustati. Primila ga je za bedra i povukla, no on se osupnuto odupro i pogledao je

gotovo ljutito. Osjetila je kosti pod rukom i slabo drhtanje mišića stražnjice pod hladnom, malo vlažnom kožom. Odustala je i raširila ruke.

Udarila je kazetofon. ...it's crazy loving you... Onda je napokon maknuo ruku i udario ju svojim zdjeličnim kostima u bedra. Izbjegavala ga

je nekoliko dana na hodniku i onda mu rekla. Opet je bio jako ljut, no znala je da ima pravo, premda je danima bila malo odsutna, sve dok u

četvrtak nije išla kod Sonje na kolače koje je spremila njena mama. Psića je stavila kraj ogledala, uz sjajilo i šljokice koje joj je Bruna

poklonila za rođendan. Poslije ih je bilo mnogo. Uz šminku i lančiće složno je sjedio i ležao mazni plišani bestijarij.

20.11.2004. 14:08:22
Ukupno 13 komentara


First Blood, part one: Pravednik

Glava mu je sunula unazad. Ugledao je kap krvi i tanku nit krvave sline kako lete visoko pod strop. Lelujavo. Strop je bio neravan. Gotovo da

se počeo smijati. Tu smo. Ima sad vremena, samo polako. Uspravio se ponovno. Da, to je i mislio. Budala je ostala stajati na mjestu, ponosan

na sebe, šaka zgrčenih no puštenih niz tijelo. Nije se uspio suspregnuti, osjetio je kako peče gornja usnica - osmijeh mu je dodatno

rascijepio posjekotinu. Neka peče. Krv je potekla niz bradu. Nitko neće moći zamjeriti ovo što slijedi. Prošao je cijelu rutinu, pokriven je.

Stajao je spuštenih ruku. Prva je krv njegova. Topao mu je osjećaj ispunio glavu, osjetio je ubrzavanje a duboko u grlu zadovoljno je

mumljanje već čekalo da preraste u neopisivu sreću režanja i potmulog hropca nepatvorene sreće nad gomilom mlitavog mesa. Nedužan je.

19.11.2004. 23:54:46
Ukupno 15 komentara


Beeee, slobodan sam, upomoć

Luta mi tvoj lik glavom od zaigranih napisanih riječi, probranih, svaka do jedne besramno uzeta s police na kojoj je najfinija roba, čitav

set, mala staklena menažerija, do gipkog tijela koje traži prostor, traži strast, traži društvo. I tišinu u letu, poput one noći visoko nad

svjetlima Zagreba, vrijeme za trenutke koji naiđu kada se vrijedno besciljno luta. Lutaju mi neke vršne vrijednosti u ovom vremenu koje se

nakuplja i svaki put što ih pogledam sve manje jednoznačnosti nalazim. I u prošlosti, i u tom pustolovnom libidu koji se ne pokorava tvojim

riječima nimalo više no što se one njemu pokoravaju. U minuti lutanja si i dama i bludnica i netko blizak, pa ipak ti i dalje ne znam pismo

lica. Ili je nemir, ili je strast, ili tek potreba koju zadovoljavaš s distancom kakvu imaš prema dobrom ručku. O kome li to pričam, o tebi

ili sebi? Ha ha, treba bacit neke riječi visoko u zrak da ih vidiš... možda me već hvata staračka dalekovidnost... mislio sam da ću s

godinama naučiti tu vještinu, naučiti kako se u nepoznatom gradu siđe s vlaka i krene u skitnju namjerno svraćajući pogled s table uz viseće

tegle s cvijećem na kolodvorskoj zgradi (zašto si uskratiti krišku blaženog neznanja dok lutaš neznanim ulicama)... ziheraš i štreber, traži

tablu, traži plan, traži jebeni manual svjestan da ga se nitko nikad nije mogao pridržavati. Treba manual imati, tako možeš inzistirati da

nisi ti pogrešno rukovao, piše na strani 12... break free, štreberu, hajde... imaš kockastu bradu i plave oči, pusti da ti malo izraste kose,

ne brij se svako jutro, ogrni svileni šal, hajde... ostani u polju.

16.11.2004. 10:47:07
Ukupno 10 komentara


Nova žena u mom životu

Ugledali smo se nedaleko moje kuće, u susjedstvu, dok sam šetao sa sinom. Nedavno su mi pričali za tu curu, rekli su kako ima najnježniji par

pomalo tužnih velikih očiju, kako je nedavno ostala bez majke. Ne mogu reći da me posebno dirnulo...nažalost, i previše takvih priča sam čuo,

previše puta sam takvim pričama bio svjedok. Da, tužno je kad tako jako mlad ostaneš bez oba roditelja (otac ih je ostavio još prije njenog

rođenja). Klimmnuo sam glavom poznaniku u znak da priznajem kako je maloj sigurno teško...sada me pomalo sram reći da nisam kasnije ni

pomislio na nju.

A danas se sve promijenilo. U trenutku kada sam je ugledao. Vjerovali ili ne, drhtala je od prvog trenutka kada me je ugledala. Svega par

minuta kasnije smirila se u mom zagrljaju.

Odveo sam je kući...neporočna je, posve nevina u svakom pogledu...ponudio sam joj riže na mlijeku i jedan moj bademantl nešto kasnije. Lee se

sklupčala kao da je oduvijek tu pripadala i zaspala mirnim snom.

Ne znam još točno što mi se dogodilo, ali...riječima Brucea Willisa: "I'm no longer a dogless person..." Pilot ionako nikada nisam htio biti.

:)))

06.11.2004. 13:02:37
Ukupno 72 komentara


Tvajlajt, bejbe!

Izgubio sam kavu. Kuhanu. Toplu. Ne odaziva se, malo je slađa i ima malo mlijeka. Na sebi je imala pastelno žutu šalicu. Zadnji je put viđena

u dnevnom boravku i sad nije ni u jednoj prostoriji. Nisam je ni taknuo. Sam sam doma, zanemarimo li mačku koja mi spava na ispeglanim

hlačama i potomka koji odavno spava blaženim snom. Sad sam na pola puta između toga da zovem hitnu psihijatrijsku pomoć ili da prvo krenem s

muhomlatom po stanu za slučaj da mi je kroz prozor ušao manijakalni kavoispijatelj. Inače sam dobro, samo mi malo kapa slina s kuta usana dok

si onako pravim zabavne zvukove palcem po doljnjoj usni (ono weber, weber...) i blago se i milo smješkam.

Hoću novi godišnji.

(2 sata kasnije...)

E, da...to je jedna od onih stvari kad znaš da si trebao odmah odustati i lakonski odmahnuti rukom. Ali...ali...ne živim u Versaillesu. Sve

mi je jasno. Neko glupo mjesto. Koliko glupo? Jebate, mora bit jako glupo. Dovoljno glupo da je prava šteta što ne mogu time zabaviti

pučanstvo. Jesam kupaonu. I WC, da. Kuhinju. Ušao sam u dječju sobu pogledat. Ne, nije u spavaćoj. Ni u frižideru ni špajzi. Nisam je popio,

di je šalica? Ne, Lola, noćas nisam uzeo kavu u šalici na uobičajeni noćni jogging do Tomislavca i odložio je na ogradu kod Zdenca.

Laku noć.

P.S.

Nije ispod jastuka.

06.11.2004. 01:52:35
Ukupno 8 komentara


Bliski Istok

Nemaju pravo ime ti nemiri koji zapušu tako uz kičmu i odjednom povjerujemo kako smo na nekom lošem mjestu, skutrimo se poput bolesnog psa

negdje duboko u sebi, tamo gdje pristup odobravamo samo sebi samima i pipamo po sjećanjima poput djeteta koje u snu traži svoju plišanu

igračku...vrhunac svega je kad krenemo u odvažan boj za obranu časti svoje tragedije pred licem svih.

A oni nas, popuštajući pred frontalnim jurišom, obvezuju da nekom drugom prilikom u okviru iste nazovihumane zavjere popustimo pred naletima

njihovih drvenih konjića dok se poput alkara dive blagoslovu koji tako iznesu pred licem naroda i od naroda na vrhu svojeg partfiš-koplja i

tako se korištenje ovog uzajamnog prava na pokoravanje pred slabošću rasteže poput beskonačne španjolske serije pred kojom smo unaprijed

položili na tlo kritičnost i krunimo mrvu po mrvu vlastitog dostojanstva klimajući glavama na nekom mekom kauču od umjetne, pardon, ekološke

kože, te spokojni i krmeljivi grickamo jabuku kojoj nitko nikad neće pripisati istočni grijeh. Uživajmo dakle u toj jabuci, ona je odavno

napustila stablo.

02.11.2004. 15:34:08
Ukupno 18 komentara


I GET RHYTM

Četkice mi danom idu

Četkice na čineli

I boogie woogie ljestvice

Dobro je kad nađeš ritam

Ritam ti je, braco, bitan



Daj ti pivce

to te pitam

jel da čitam

Pusti stari, reči hitam

Ritam ti je, braco, bitan



Kam idete ovo ljeto

Koje vam je to, već peto

kaj me gledaš

lepo pitam

Ritam ti je, braco, bitan



Šubi dubi, kaj bi više

Pa sve nam na čelu piše

Piše meni, piše tebi

I toj tvojoj smešnoj trebi

Ma zajebi, nema veze

Sjebo si mi, buraz, ritam

A on ti je, znaš, mislim...

Jako bitan, jel'...

01.11.2004. 15:28:05
Ukupno 8 komentara


Suze liju plave oči
Dvaaa i po sata ko mahnit punom parom radim krivi posao, a nitko me ne bu platil za to, a još zahvaljujuć tome kasnim s onim kaj sam u biti

trebo radit, a niko mi nije kriv, sam sam si kriv..hrkljušš, hrkljušš, domene, domene (nema veze s webom) hh, šmrc, di sam, aha, domene,

domene, pras! buhuhuuuhu, šmrc, gluupa li mene - - jec, jebo ih AUTH***** i xml ter ih *** i da mu *** i onom ***** koji je izmislil takvu

****** ** *** ***...*** ***!!! ** Gle vide se zvezde...ah, Starry starry night...
30.10.2004. 02:14:43
Ukupno 15 komentara


regule za lepo ponašati se

Hej, zašto ti ljudi kad pogledaju profil šalju obavijest kao da su ti skočili prek ograde i pogazili maćuhice u vrtu? "Evo, samo sam ti

pogledala profil jer..." Jel to moramo slat isprike kad nekog kliknemo, ono, po nekom pravilniku? Evo javna obavijest: Mene ne ubode ona

streličica od kursora u oko kad netko zijevajuć nabode negdje moj nick kao 46 po redu dok čupa obrve i sisa prvu kavu... :)

Zakaj ljudi pišu o svojem stažu na webu kao da su bili na Sutjesci i branili Titovu pećinu u Drvaru? Ma je, to izaziva strahopoštovanje kad

kažeš da si već odavno skužio i BACK i FORWARD, a bogami i REFRESH, ali...mislim, žena završila fakultet, bila kojekuda ali osjetiš joj ponos

vukovarskog prvoborca kad kaže da ona klika eto ima pet godina...možda treba dijelit neke web spomenice za te stvari...;))??

24.10.2004. 11:08:35
Ukupno 15 komentara

Nemarna skica za inventuru

Vlatku sam pratio kući nakon večernjih

tečajeva engleskog. Mislim da sam je

jednom čak držao za ruku.

Imala je očale i dugu smeđu kosu.

Vodio sam drugi dan Zokija

da mu pokažem u kojem haustoru stanuje.



Ema je bila pospana.

Kupovala je svinjske polovice u rujnu.

Smijala se bez prestanka, mislim

da joj je netko rekao da tako bolje izgleda.



Irmu ništa nije moglo učiniti toliko

nervoznom kao kad su postojali

izgledi da bude sretna. Odlično se

nosila s time i riješila se nervoze.



Ema pedagogica je predstavljala

zastrašujuć prozor u emotivni život iza

tridesete i posjedovala snagu konja.

Libido je tretirala kao piranhu u akvariju.

Ta se Ema nije smijala.



Ivana je otkrila da mi je crknula neka

čakra. Nije htjela spavati sa mnom

dok je ne odlučim jače voljeti i

jesti manje crvenog mesa.



Marija je bila prijateljica. Sreli smo

se u krivo vrijeme. Krasna žena.

Nekako i danas brinem je li sretna.

Bilo bi lijepo da je.



Jasna je smatrala da joj nesigurnost

daje pravo na samoživost ali je

bez daljnjeg znala usrećiti muškarca.

Sve nas.



Dalje ne ide u prošlom vremenu.

21.10.2004. 15:46:47
Ukupno 1 komentara


Dance me...baš
Dance me through the panic 'til I'm gathered safely in...

Nećemo CP... baš pogledo 12 gnjevnih ljudi... pa me ufatilo malo...

Kažu studije, silovani postaju silovatelji, zlostavljani zlostavljači, zanemareni zanemarivači... OK, dramska zaoštrenja, morali su to onak

našpičit da se proda više kokica i tak... neš ti, 12 gnjevnih odraslih ljudi svi pohitali sve zidove jerbo je južina i porasplakali se i

položili karte na stol ki bebe... hehe, bite me...

Nego... božečuvajbožesačuvaj digresije...

e, samo za gornji odjeljak, ak neko to poveže strogo s tim kaj je klinac u filmu posto il nije i bla popišal bum se na monitor drito prek

njegovog komentara pa nek me struja pukne ko Maestra...

Anketa za naslovnicu: Jeste li uplašeni?

I još bolja, onak, za leksikone školske i populus virtualni: Quo vadis?

Palo mi napamet (svašta mi pada, ne uzbuđujte se, obično se odsklizne drito prek kućišta u koš za papir pun kutija od Waltera...) dakle, onaj

tip kaj je glumil dadilju i butlera u nekoj seriji s natapiranom plavušom je ovde bil baš mrak lik... što mali Perica ima ružnoga za reći o

Amerima... on bi na tekmu, da, taj... vratit ću se tu, njega pamtim, pišem dalje...

Dakle, baš volim ovu igračku... tipkamo, okrećemo, podbadamo, nadjebavkamo se verbalno... doma sam, da imam konja prodo bi ga bolje od

Cige... dajte mi smjernice, recite za koje misli igram i navucite mi dost kave i tipkovnicu, prihvaćam sve izazove, ko brko iz cirkusa, 20

komentara ostanite uz mene i častim džaba mišom, šećernom vunom i ulaznicama za bradatu ženu za vas i dražesnu damu... ajde, puno vas je

takih, a nije vas inače ni sram, vas najvolim, odma preskočimo tu gnusnu masu ideja i vjerovanja i dokaza i protudokaza i pravo u

nadrealizme, šampionima je i cinizam ispod časti, on je u kontaktu s idejama (fuj te znojne mase...) ...neee, samo luđački hihot, hihota radi

(e, ovo je i ona volina od HHa već imala u nekom romanu za srednjoškolce, opasno nazadujem...jebga)... fairy dust, ko je luđi, ko će proletit

ispod mosta, zeka-peka, nećemo se lagat, dakle nećemo niš tvrdit, poanta je ko je žešći letač a ne di je odredišni aerodrom...

Da se vratim stričeku s V-izrezom i kartama za tekmu... bemti, pa takav primitivac bi nekog bio u stanju i udarit kad nema drugih

argumenata... praktički zaništa, zaore nekud, kontriraš mu a on paf po zubima... a da je za neku ideju, još bi mu čovjek i oprostio... nego

sirovina naprosto tak ide kroz život, na buku i silu, a bez cilja i prave vjere... to živi u svijetu di se broji sam ko ima težu desnicu,

razlozi su nebitni... odvratno, ne... ;D :D :D :? :/ :(

Dajte mi polugu i čvrstu točku u svemiru... valja bit skroman.

Laku noć, dame i gospodo...
11.03.2005. 01:19:49
Ukupno 6 komentara


ehehe...
Kao glad. A nije. Kao ono kad klinac veli da je gladan jer je vidio kekse u baru.
Slušao sam danas malu priču o tuđoj gladi. Krišom sam bacao pogled na metalizirano staklo da vidim smješkam li se ja tako kao ona. J-I-M

B-E-A-M ...na ogledalu mi je bio nacrtan osmijeh od naziva viskija. I, da...smješkao sam se onim smješkom od kojeg boli vilica kad predugo

potraje.

Nego, vidim da ovo pogrešno zvuči.
Nisam na to mislio. Iva je htjela biti liječnica. A nije. I sad će uskoro roditi. I nervozna je. Možda bi pojam "nervoze" trebalo baciti

nekud bestraga. Neš' ti, ko da nam govori nešto novo o osobi kojoj to pripišemo. Ste sreli zadnjih 20 let nekog nenervoznog? Eto, point made.

Brat joj je otkrio strast za sakupljanjem umjetnina. I to je super. Odlično je kad otkriješ neku strast pa te to ponese. Klimam glavom.

Strastveno. Zavaljujem se u fotelju. Vrlo nenervozno. Utvrdili smo common ground. Živjela strast, ua blaziranost i strah. Smiješimo se. Lako

je kad znaš. Cool smo.

Onda ja malo panično forsiram novosti iz mog života, njeno sam odslušao. Sa smiješkom. Koristim iste formulacije, uvijek. Kao i svi koje

znam. Nije lako posložiti svoje demagogijice u sustav koji drži vodu. Godinama to treba prežvakavati, onako, kao što lastavice svako proljeće

oblijepe gnijezda novim slojem blata. A zimi odu na jug jer je to trendi. Jebiga, ak i one sa Superice mogu ić, kaj smo mi. Bumo digli

kredit. Malo ćemo pripazit tamo, nećemo uzimat vanpansionske crviće i letili bumo putničkom klasom.

Nego, budući da sam ja već dovoljno ležeran u prezentaciji mog gnijezda od blata, koristim to vrijeme da nešto obavim u glavi. (Tako je

slično Željka uvijek načinjala hevi teme i onda kretala luđački prat prozore i punit mašinu i nosit suđe okolo i luftat, a ja bih iskretao

vrat u fotelji ili trčkao za njom uzaludno se pokušavajući koncentrirati dok su mi se u rukama pojavljivali i nestajali razni predmeti poput

spužvica, krajeva netom opranih plahti za preslagivanje i neobičnih nastavaka za usisač.)

Pričam dakle tako Ivi (zahvalna je publika, fejkam niz sličnu stazu ko ona pa pije bez vode i uz gorespomenuti obavezni smiješak) i da ne bih

za vrijeme recitacije bio besposlen, zamišljam kako kradem kapu debelom panduru koji je ušao u birc i bježim oko birca, a svi izlaze van i

bude se ko posada Star Treka kad ih puste iz frižidera, smiju se debelom panduru koji pokušava trčat, pa krene da će vadit gan al mu ipak

neugodno, pa opet malo kao trči al mu lamataju lisice i radio i sa ona sranja i mlate ga po debeloj prdi i totalno sam mu razjebo njegovu

svakodnevnu spiku kojom je došo poslužit klinca za šankom i kronere iz kvarta. Budi se i on. Jebate, ŽIVI SU, svi su živi!!! Praise Lord!

(...a i činjenica je kako ja to obično ne nalazim za shodno, uostalom znaš da sam ja uvijek...) aha dobro je, u drugoj trećini sam već priče

al ima ipak još malo...čini mi se da i Iva nešto odrađuje u glavi, prisjetila se osnovnih smjernica stare Pajkove tirade i sad zna već

preostale dvije trećine i pušta da joj klize te moje riječi ko "Last Christmas" na radiu i ide joj osmijeh malo proč, gleda mi u kosu. Sjetim

se da smo bili mrak u krevetu neko vrijeme tamo pred sto godina. Puštam pandura i prelazim na to da je luđački počnem ljubit i kažem joj da

ode po jaknu i dokumente, idemo u Njuorlins sad odmah, imam benzina do Plesa, u Njuorlinsu ćemo se znojit jer je velika vlaga ali sasvim

sigurno nećemo dugo ostat, samo dok sredim nešto i da rentamo auto pa za Big Sur. Gotovo da se počinjem glasno smijati usred posljednjih

rečenica priče o mojem načelnom odnosu prema i životu u zadnje vrijeme kad shvatim da bi ona bez pitanja ustala i krenula da tako nešto

napravim. Bemti al su te žene labilne i neodgovorne...

Malo onda ona još rekapitulira svoju pjesmu, u stvari samo refren još pedantno ponavlja par puta u raznim modalitetima ali ja već pomalo

razmišljam o tome dal da skočim još do švercera po cigare i u dućan po te rezance za juhu od Mlinotesta koje me mama molila.
02.03.2005. 02:13:44
Ukupno 1 komentara
Arabeska

Pijesak je curio, smeđ, sitniji je raznosio vjetar, a onda mi pogled privuče nešto što je zapelo među njegovim koščatim prstima i trenutak

kasnije zalepršalo zrakom, te nestalo u trenu dok su posljednja zrna padala, a Tuareg se spremao progovoriti, pogleda uprtog u pijeskom

zastrte bačene koščice.

Ustao sam brzo i bez riječi, a čovjek s crnim turbanom ostao je sjediti podno dine. Vjetar je nekud odnio leptirovo krilo. Nije palo na tlo,

nije ovdje.

Plavi je čovjek ostao tih, zagledan za mnom. Oblak je zaklonio sunce. Mirisalo je na daleko more.

19.02.2005. 16:52:29
Ukupno 12 komentara


Dove

Ona reklama neka, mislim da je Dove, ono kad takne prstom ono mlijeko pa kao valovi a sve besprijekorno bijelo... zadrijemao sam i slinio

malo po nekim grafovima.

i usnio odraz mjeseca u vodi. onda sam prstom dirao vodu tamo gdje je bio odraz i on mi se uhvatio za prst, onako, kao da je bio od krep

papira i plutao na vodi, priljepio mi se za jagodicu.

imam duge tanke prste.

mjesec na prstu visi kao neki list vodene biljke.

trgnuo sam se i pokušao sve skupa još u polusnu premotat na onaj spot McCartneyev s raspjevanim žabama i somom tenorom ali nije išlo baš...

tjeskobno me neko raspoloženje obuzelo, pokvario sam mjesečev odraz i unezvjereno gledao bijelu mokru krpicu na prstu, htio sam obrisati

mjesec s prsta o neku grančicu uz jezero i ne priznati ni pod koju cijenu kad me roditelji pitaju, no nisam se mogao pomaći...tako obrisati

mjesec, sakriti ga u grm kao žrtvu drumskog razbojstva....

mjesec je otužno visio i sušio mi se na prstu, gužvajući se kao skorup upecan u šalici mlijeka (znaju li ljudi uopće više što je skorup?)

Oprat ću prst u vodi...

?

!!!

Ha, otpustio mi se s prsta, izgleda opet dobro! Okrugao i bijel, odmah uz obalu. S rukama na leđima fućkam i razgledavam svijetlo nebo,

nehajno odmičući niz šljunčanu stazicu obasjanu mjesečinom.

Možda i djelujem kao pjegavi dječarac iz starog stripa koji je razbio praćkom prozor, al nema šanse da itko prokljuvi, a vi... ma ne mogu vam

obećati da mi se neće nikad više desiti, ali molim vas... imajte razumijevanja, nemojte nikome reći...

07.02.2005. 01:00:18
Ukupno 4 komentara


Falschspieler und moerder !...
Pogledam kroz prozor, a kad tamo - nema snjegovića kojeg sam s mališom jučer napravio...odem dole, tragovi malih čizmica.
Napola se smijem prvom ubilačkom impulsu...vidim sliku sebe kako u okovanim JNA čizmama skačem po klincima od 6-7 godina, okorjelim

kriminalcima koji nam pogubiše snješka...

Onda mi nešto padne na pamet. Koliko vas je u djetinjstvu smatralo zabavnim poduzimati ovakve poduhvate?

U okolnim su parkovima pred par godina bile postavljene krasne igračke od trupaca, vlakići, kućice... trajali su 3 ili 4 dana, a onda su se

po kvartu još par dana razvlačili razlomljeni komadi drva.

Zombiji mali. Depresivno. Nisam vidio djecu da rade snjegovića godinama. Što se događa?

Usput, svojem malenom medvjediću sam uspio prodati priču kako sam vidio našeg snješka da se gega prema obližnjoj pruzi gdje je skočio na vlak

za Sjeverni pol... ponekad se zabrinem da ga moja ljubav i bajke kojima ga obasipam loše pripremaju za život... možda da ga sad fino u dobi

od 5 godina odvedem iza nasipa da malo vježbamo pucati. Da ga odvedem na kyokushinkai? Da veselog terijera zamijenim engleskim mastifom kojeg

ću prve dvije godine tuć i hranit sirovim mesom... ufff

Fuck that. Idem manipulirat sliku našeg snješka da ga umontiram u neki ludi krajolik i napravim razglednicu koju nam je poslao sa Sjevernog

pola... ;))))

30.01.2005. 10:29:23
Ukupno 18 komentara


Bro - Do (Burazov Put)
Mama, gori mi koža!
Što ako kažem da sam hodao parkom i da su svjetla narančasta?
Slabo Day u ušima, svaki je krug sve kraći i teži.
Onako golom na snijegu, izrezanom iz kartona, koža mora goriti.
Izdaleka budistički svećenik, žmiri i broji čakre ili nekaj.

Ceremonija čaja je ludo fascinantna stvar.
Osim nje me fascinira i ono kako Rambo vezuje ono sve po sebi. Nije to, ono, bit će frke, velik sam i opasan i bost ću, gresti, gristi i

lomiti kosti, tu je fulano... ne... nego znaš da to svo vezivanje pertli radi točno onak kak treba - zna čovjek, naprosto zna točno kak to

treba sve vezat i zategnut i složit i bit spreman. Ono drugo je pljuga, al da je spreman kad to sve zažnjora, je.

Zato sam ja izrezan iz kartona sjeo u snijeg i retuširao glavu da izgledam ćelav onak ko ti istočnjaci, vele da oni znaju...
Al meni gori koža. Jel treba to tak...? Ma jebeš sve kad odeš sjest gol izrezan iz kartona u snijeg a ne znaš jel treba tak gorit

koža....maaama, jel mi treba ovak gorit koža dok sjedim u snijegu gol izrezan od kartona?!

Veli mama da se prestanem zajebavat i dođem po svoj sarkozin. Nikad mi ne odgovori na pitanje a vječno se folira ko da zna.

Izbliza mi oči isto ne šljakaju, trebo bi i njih retuširat. Mamaaa, zakaj moramo bit spremni?!
Ni mama ne zna, kaj bi vi znali, nebum vas niš pital.

Ja bi jedan novi svijet, ovaj mi se izlizo i vidi se da je od plastike i sfušali su pol naljki i farbica, sve je to kupljeno na tone, na

kontejnere u Hong-Kongu i pofurano ovamo i neki tajkun je zaradil a Kinezi se podlo smješkaju. Zna gamad a nama proda bofl robu, kao zajebemo

ih za cenu rada. A ne daju nam niš kaj bi se dalo demontirat i videt kak treba bit složeno da je dobro, onak zapravo dobro. I tajkuna su

zajebali, di neće nas šljakere. Sad bu on dobil više paira neg kaj je dal pa bu kupil duplo kontejnera drugi đir. Junky.

Slabo Day, jako Slabo Day. Ima ono kad uhvatiš pol sekunde dobar vjetar i korak ti ide skroz u skladu s rifom i malo ti onak fanatično svetle

okice i znaš da si spreman al kaj kad ti pingpongičari ni za vraga neće reć kaj oni naprave kad su spremni. Osim kaj skuhaju čaj. Točno kak

treba. I šoder pohitaju u dvorišče ko pilseve u apateci sve po žnjori i to je onda Kung Fu.

A jesu ikad dali nama da uvezemo taj čaj koji je spremljen kak treba i srknemo to - nisu!
Išal sam se i vrtit jednom onak sporo po livadi ko Kinez i naučil sam kak Smeđi Medved Čoha Jaja i kak Zeleni Zmaj Kojeg Jebe Žgaravica Umeće

Leće U Oko. Sad znam. Nisam Kinez, pokazal bum i vama ak oćete. Onda bumo svi spremni.
22.01.2005. 23:35:30
Ukupno 11 komentara


Za Ružicu i ljude dobre volje CP Pike's theme song from "The Hairy, the Overbearing and the Cheerful"
Look for the bare necessities

The simple bare necessities

Forget about your worries and your strife

I mean the bare necessities

Old Mother Nature's recipes

That brings the bare necessities of life


Wherever I wander, wherever I roam

I couldn't be fonder of my big home

The bees are buzzin' in the tree

To make some honey just for me

When you look under the rocks and plants

And take a glance at the fancy ants

Then maybe try a few


The bare necessities of life will come to you

They'll come to you!


Look for the bare necessities

The simple bare necessities

Forget about your worries and your strife

I mean the bare necessities

That's why a bear can rest at ease

With just the bare necessities of life


Now when you pick a pawpaw

Or a prickly pear

And you prick a raw paw

Next time beware

Don't pick the prickly pear by the paw

When you pick a pear

Try to use the claw

But you don't need to use the claw

When you pick a pear of the big pawpaw

Have I given you a clue ?


The bare necessities of life will come to you

They'll come to you!


So just try and relax, yeah cool it

Fall apart in my backyard

'Cause let me tell you something little britches

If you act like that bee acts, uh uh

You're working too hard


And don't spend your time lookin' around

For something you want that can't be found

When you find out you can live without it

And go along not thinkin' about it

I'll tell you something true


The bare necessities of life will come to you

They'll come to youuuu.... ;))
12.01.2005. 20:26:47
Ukupno 3 komentara


Kvragu, proljepšala se...

Otvorim jutros oči i onako snen gledam ovo žensko, probudila se prije mene ali šuti i samo me gleda, slutim joj neki smiješak u zelenim

očima, onako krmeljivom mi ko ljubav izgleda, a doista je lijepa...



Čim je vidjela da sam budan, skočila je i otrčala u kuhinju - na meni je bio red da se nasmiješim zadovoljno i protegnem. Nije prošlo par

sekundi, a već se vraća i nosi mi hobotnicu... malo je gumasta, ali neću joj ništa reći da joj ne povrijedim osjećaje...



Umjesto toga, bacam joj tog glavonošca kroz vrata na pod u hodniku i hvatam je za glavu prije no što je stigla otić skupit to... Da, doista

je ljepša od prošle, pravilan nos, puno škarasto zubalo, terijerska glava, sjajna dlaka... idem skuhat kavu i dat joj konzervu...

08.01.2005. 09:59:54
Ukupno 21 komentara


Namid

Ko vješt plesač da krajem zjene

Hitro stere meke sjene

Dok licem mu smiješak drhti

Lažuć nam da nismo mrtvi



Da su laste ponad krošnji

I konjica iza brda

I da teška tvrda suza

Što ko govedo se rađa...



Da je suza ta - od stakla

Orden naš.

I naša kruna.

Ili kaplja tek od znoja

Što plesaču čelo resi...



Tako prošla si po sobi

Tako sjedih ja za stolom

Tako krotko krenuh van

Takav je to bio dan



Tražili smo tvrdu vjeru

I pravu za mjeru mjeru

Zlatnu značku na reveru

Poglede u pravom smjeru



Čavao da dere šutnju

Pokriće za žudnu slutnju

Riječi moćne, riječi jasne

Riječi prave, riječi glasne



Plesač je kroz zube dis'o

Smiješak mu se pomakao

Kraj oka je tvojeg pao

Crni labud sa jezera



Eh...

Ustao sam da nastavim

Da ne priznam da se bojim

Ne tebi, jer ti si znala

Već toj suzi što je stala

Labudu u kutu oka



Tražio sam u njoj more

Našao sam u njoj more



Neko posve drugo more

Žali su mu tvoje bore

Obale su mora vjeđe

Dalje od njih ja ne vidim



Neću zato da se stidim

Ni da plačem ni da molim

Neću reć ti ni da rimu

Nalazim u tvome moru



Reć ću samo da su riječi

Riječi moćne, riječi jasne

Riječi prave, riječi glasne

Stale među naša mora



Gdje u vrelome tjesnacu

Pjena dere slonovaču

I lađe se libe proći

Tu gdje gledaš moje oči



Tu gdje gledam tvoje oči

Časkom što ih pjena zastre

Čudno bilje povrh golog žala

I nevera - od maestrala



Maestrala? - kažeš - smiješno!

Premda već se i sam smijem

Kroz smijeh prstom pokazujem

Kroz krijestu i grohot vala



A na rtu - dvije palme

Urezasmo im u koru

dječje srce i strelicu

Ugostile pjesmu ovu

Kao izmorenu pticu



Jedna palma nosi strijelu

Na drugoj je srce

Urezasmo ih u koru

Stremeć svaki svome moru




U priči su dvije priče

U divljini zabran

22.12.2004. 03:59:41
Ukupno 5 komentara


First Blood, part 3: Who's Gonna Ride Your Wild Horses?

Riđan je dizao noge na način koji ga je podsjećao na španjolsku školu. Ne, ovo su ipak gotovo divlji konji. Svaki korak visok i oštar, vrat

povijen u luk ovjenčan nemirnim treperenjem vretenastih mišića pod netimarenom dlakom s koje je topao znoj u pari klizio na istoj visini i

polako se gasio u magli, u vlazi. Tako bi valjalo kročiti. Ravnicom se sterala jesen, bližilo se veče, magla je počela krasti njegove konje,

no miris je još bio jak, jači od mirisa vlažne, masne crne zemlje. Nozdrve su mu nemirno pretraživale zrak.

Uskoro će noć, magla će ukrasti njegove konje! Skinuo je kaput i pustio ga da padne u blato. Stisnuo je kratki bič u ruci i potrčao mimo

vrba. Dah mu je bio kratak i oči su mu bile pune suza kada je mokar od znoja i blata u kojem je još na rubu oranice pao, oderavši ruku na

stari hrastov panj i ostavivši svoju plitku gradsku cipelu napokon stigao nadomak riđanu i pao na koljena. Konj je pognuo glavu i mirno ga

gledao. Niz ruku u kojoj je držao bič crveno i smeđe i bijela meka koža, pod kožom plave žile pod blatnjavom odjećom salo u glavi navika na

meka automobilska sjedišta i meke riječi mekih mjeseci i godina pred velikom životinjom mrak je padao nad samom grivom magla nije zastala i s

ruke s bičem cijedila se krv. Vrela i mirisna, njegova, njegova vlastita krv, tamna, ona ista no ipak... konj ga nije prepoznao.

07.12.2004. 18:34:41
Ukupno 12 komentara




0X00000008E(0XC0000090, 0X004B4BD8, 0XEE25885C, 0X00000000)

Beginning dump of physical memory.

Ruke su mi oslabile.

U redu je, obucite se. Morate se odmarati i piti mnogo tekućine, snovi su vam otečeni.

Ako pretpostavimo da je seks agresija, možda bi pomnim, nježnim milovanjem ženske kože bilo moguće pronaći neki spoj... to bi moglo

predstavljati prekretnicu, nemoguće je da se dvije posve oprečne stvari nastavljaju jedna na drugu bez ikakvog prelaza, traga...

Hvala, imam još naranči od prošli puta, nađite mi borca ili plesačicu.

Dječak me se uplašio. Recite mu da sam samo bio zamišljen.Recite mu to, molim vas. Važno je. Čekajte. Nemojte mu to reći. Recite mu... ne,

ništa. Strah je u redu.

Kako se to svjetlo tako jako primilo za brezu?

Samo su mirisi ostali nevini. Šteti li lobotomija centru za olfaktivne podražaje?

Ne možeš tako, idi gledati pse kako se igraju, ja ću.

Stavite licemjere i istine u dva špila, brže ćemo zbrojiti, pokazat ću vam.

Lego kocke su bile bolja igračka kad nisu imale priloženu shemu za slaganje. Zašto rade te namjenske paketiće kocki?

Kirk Douglas je glup. Sve su note lijepe.

Previše je svjetla.

Ima li na kraju, ako se stvarno jako potrudimo, neka nova nevinost?

Dječak.

Zašto novi auti imaju zle njuške?

"Molim vas, nacrtaj mi ovcu."

Mama, vrijeme mi se pokvarilo! Mama je pogrešno shvatila, ne smeta mi kiša.

Physical memory dump complete

07.08.2005. 00:31:49
Ukupno 20 komentara


I'll take the rain / If seeing is believing (medley)

Silk on the doorstep

careful not to slip

timestrings in the woods

careful not to trip



"Sure, there's a price you pay for forgetting what you've got caged up there," said Jeremy, pensively inspecting his hairy paw.

"So how long ago was that?" - I said. There was a large ugly patch of purplish skin between the thumb and his forefinger and a weird deep

dimple above his wrist.

"Long. Twelve years." It sounded as if he was no longer thinking about his malamutes and timberwolves they would occasionally trap in order

to improve on the bloodline.

It was a hot day, I was sweating in my cheap uniform. I took off my silly orange tie, unbuttoned the shirt and clipped my badge onto Rea's

collar, she seemed real proud of it. She sat next to my leg, grim and calm, holding her head up higher than usual.

Jeremy's eyes were flooded with pinetrees and snowy plains of Canada.

"I'll go and grab us a couple of beers, it's time for my round." He nodded and crossed the street to a bench in the park opposite the hotel.



If seeing is believing

How come I see you leaving



I went for snow as well, hell-bent on having it thickly spread over the shadowy marks that threatened to take residence in my eyes by the

time I reached the cashier's desk at the local store. There was a quiet slender Indian girl trying to do the same on the slopes up north.

It would have most likely been in poor taste to question Jeremy about the wolf.

05.08.2005. 15:23:19
Ukupno 2 komentara


Divovi u gnijezdu

< div > < div > Dugi, dugi prsti. Notu po legato notu po legato notu Mondschein. Koliko sostenuto je još uvijek prepoznatljivo? I za koga? Bi

li fortissimo pomoglo da legato poveže note između kojih se prostiru prazni taktovi? Nikad nije volio taj znak. Poput kandže. Nota s gihtom.

Između svake dvije note sve više malih vrapčjih nogu, prešanih u kajdanku kao u herbarij... Društvo se već histerično smijalo. Opet je bio

duša zabave. Tomo je onako supijan pocrvenio poput paprike, očito da mu se skeč sa zanesenim pijanistom svidio, piljio je u čašu malvazije u

svojim rukama koja je prijetila da se prolije dok mu se tijelo treslo od zatomljenog smijeha. Iva mu je prišla s leđa i položila ruku na

rame, sigurna u svoj meki glas. Neke se žene rađaju s tim talentom, njemu se ta samouvjerenost oduvijek bila izazov, bilo je zabavno odbijati

one koje nisu navikle da ih se odbija. Ima valjda i on pravo na povremenu jeftinu zabavu. Primjedba joj je zacijelo bila britka i duhovita

kao uvijek, < div > no crni je kožni kaput poletio u zrak tiho. U dva zahvata je bio na vrhu ograde. Žica je drhtala pod njim. Zastao je.

Osjetio je jako uzbuđenje. Pod njim su prolazili ljudi. Masa ljudi. Nisu ga bili svjesni. Bilo bi se tako lako sručiti na glavu bilo kome od

njih. Bacio je pogled ka Maksimirskoj. Izaći će na tu stranu, < / div > a ona ionako nema u tome ničega osim uloga svog ega, manja je šteta

bila počinjena one noći na Savi ili čak one davne Jarunske od štete nanesene u godinama tišine, pa ipak < / div > < div > ne bi valjalo

zanemariti fringe benefits identifikacije kroz bijes. Strast nas mami, pruža i kvrči kažiprst poput vrapčije kandžice, možemo pronaći

identitet koji je van svake sumnje pun šupljina i nedosljednosti, no draga nas stara dama vodi vezanih očiju i iz usta što nalikuju bočici

crvenog tuša razuzdano pljuca koštice na našu vagu, i u tren drhtiš poput srednjoškolca i sve je tako jednoznačno i opijen si, uvaljan u

svoju strast poput pilećeg fileta spremnog za pohanje. Pojest ću ti kosti, do bijela ću ih oglodati. - pomislio je. Godilo mu je to. Gnjev

pravednika. Blagoslovljeni oni koji griješe prema nama, oni nam potpisuju carte blanche za sve što si inače ne bismo oprostili, niti

dozvolili.< / div >

< $ IsprikaZaDekoncentriranostIOdluka OKracemPoigravanjuDozivljajimaStrasti $ >< / div > ;) /;)

31.07.2005. 03:54:02
Ukupno 3 komentara


Burek u dvorcu (putopisni WIP...)
Dala je i ljama, odsutno je pomislio jarac Ferdinand požudno upijajući kretnje omanje srne zagledane u mete na kojima su dokoni posjetitelji

vježbali svoje streličarske sposobnosti, ali sad i baba Bjelka već počinje sa šovinističkim primjedbama tipa "nađi si curu iz naše štale,

poštenu kozu koja će ti othraniti djecu"…blabla…pfrrr, izbelji se Ferdinand i ljutito odgrize oveći busen konjskog radiča raspuhavši netom

ocvali maslačak. Na terasi pred dvorcem oveći je vepar žvakao burek i ispod oka motrio vitku gazelu koja se koketno poigravala ukrasnim

štapićem iz sladoleda. Šumsko voće… dalje je nizao rastresene misli Ferdinand, nema do šumskog voća. Srna je krenula uzbrdo i sklonila se u

sjenu hranila. Repićem je rastjerivala napasne muhe. Bolje da se i ja sklonim s ovog sunca, uzdahne najzad Ferdo.
18.07.2005. 16:20:35
Ukupno 3 komentara


Ptica na grani
Preslagivale su. Desetci njih, svaka za svojim pultom, kosa vezanih maramom.

U mojem je sakou nedostajalo vjetra.

Hala na čistini, sivi armirani blokovi.

Predveče se, negdje nakon izlaska iz tunela i prije Nancy nasmiješenog lica u autu potkrala mala smeđa knjiga, pas nije bio sa mnom, cesta je

bila vlažna, nad zaljevom je sipila blaga kiša.

Priča je tu i ostala, bacivši kratak pogled za žutim svjetlom registracije. Zagledala se u zaljev. Ne znam kamo je kasnije otišla.
11.07.2005. 08:26:13
Ukupno 6 komentara


Lateralno.
Poželi li itko sljepilo grančice primorskog hrasta sive s lišćem u očima kad šibaju trajno u rano ljeto po plavim plavim očima. U šikaru,

brzo u šikaru. Da uloviš dah, da uloviš tren, da pogledaš oči u tamnoj vodi uz škrape, u vodi uz škrape pod selom. Kasno je i ne čuje se

stoka u štalama i svjetla su rijetka i žuta i gledaš vrijeme kao svijetlu crtu u zavoju daleko prema petlji i hvataš se za svako svjetlo na

crti, kupuješ nekoliko udaha, iz štala se osjeća vonj i narančasta svjetla pod plehanim tanjurima grizu u noć ka svjetlu prema petlji kao psi

što im u oči upiru automobilska svijetla, nijemo bijesna i uplašena zaliju te dok posrćeš uz rub dvorišta ka svjetlima ka svjetlima ka petlji

gdje vrijeme ide i auti idu kroz prostor dalje od ove more o neprolaznosti, od žutih svjetala i žutih brkova jutrom oko štala. Lažu. Tamo

vrijeme ide a tebe lažu, uljuljkuju te, da ti meso omekša, da počneš pričati o mirisima djetinjstva, da sanjaš medvjeđe kože, kamine i drage

Klementine s punđama i polkadot haljinama, cijele dane ti lažu a noću te smiješcima pokrivaju i biljcima i žutim platnenim plahtama i

ponjavama dok ti od topline i žutog svjetla ne omekša duša i um i pluća i ne prime te se dobroćudne bore od razumijevanja, uzajamnog

razumijevanja, poput svilenbuba iz svemira, iz vremena, bez vremena, s bremenom stalnog vremena iz kojeg su isisali istine za police nad

kaminima, za iluminacije u poglavljima za udice u dolazećim vremenima za Waitapu od umora, za zidove okrečene dužnošću, za preteške čizme i

skrivene otke za guljenje priča iz sentimentalne potke za sutra za poraženu Janis i njezin fucking same day, fuck her, Škrape. U škrapama

bivše: ljubavi, ljeta, vjere, košulje, dani, plastične pločice brojeva hotelskih soba, noževi, rana buđenja, svjetla gradskih parkova u

zimskim noćima, svjetla brzinomjera s rukom neke žene na koljenu, s niskom naoblakom, uredskim priborom, maglom u Gorskom kotaru. Jedanaest

je sati. Radio Zagreb, prvi program. Čuče. Nove ko stare, dani ko dani, dan do dana kao dvije škrape crne uz obalu podno brda uz selo s

cvrčcima zelenim u svakom suhozidu, strast do strasti iz dana u nizu i kuća u nizu uz Ksaversku kao u Londonu kao na stijenama uz drugo more

kao blatne rupe uz rijeku dana, škrape kao dan do dana crne od ponavljanja, teksture, ne kreacije, crne škrape, škrapa do škrape. Lome noge,

pazi. Ne pričaj o labudima s Vltave, ne bori se da doživiš jučer i ne pričaj s nepoznatima, vjeruj samo svojim očima, ne i njihovim

ogledalima podlim s baroknim ukrasima, odijelima i uskim čvorovima... dah je kratak, u plućima je rastaljeno olovo, nije to bez vraga, mora

da ti je još nešto u očima čega nema u danima i zato čuvaj noge, pridržavaj se, klizi prstima, klizi grmovima, ne trči strmo ka vodi, crne su

škrape dan do dana i lako je poželjeti sljepilo i slomljene noge, medvjeđa krzna i krmeljive dane na proplancima od svih opjevanima, s dugim

bijelim svjetlima što tek u noći kasno odlaze petljom ka novim morima. Morem će biti lakše, morat će biti lakše, morem do mora, s vodom za

ogledalo plavih očiju. Znojan sam. Puštam se tipkovnice kao onaj Francuz u Lisinskom svoje čarobne harmonike.
Hvala, bili ste prekrasna publika.
08.07.2005. 03:47:58
Ukupno 2 komentara


Razglednice iz žute kuće

Slao sam ti razglednice mojih dana,

i vatru i sunce i suha usta...

Slao sam ti slike da vidiš izvana,

slao sam ti razglednice.



Svakog dana.

http://www.mi3dot.org/gallery/original/9402/

27.06.2005. 01:03:52
Ukupno 6 komentara


Razmišljaj lokalno, napuši na globalno

Uf. Kaj da dodam ovoj poplavi misli koju njedre umne glave... idem probat i ja neku veliku misao složit... recimo...


Sve su seke jebene.


(Odmakne se i zadovoljno trlja bradu palcem i kažiprstom)...daaa...nije loše... bitno bolje od "Seka je jebena".

I nekak je...veće. Mislim, kuži se da sam ja kao autor osoba velikog iskustva (viš kol'ko seka), širokih pogleda (razrok) i tak...

05.06.2005. 01:04:27
Ukupno 14 komentara


Take 5
Baš čuh nešto...

"But it's too late to say you're sorry
How could I know, why should I care
Please don't bother trying to find her
She's not there /
Her voice was soft and cool, her eyes were clear and bright,her skin was soft and white
But she's not there"

Elem, bilo bi lijepo od onih koji se iole razumiju u medicinu da mi oproste, meni je dobro poslužila i tvorba riječi... odlučih si

dijagnosticirati progresivni disocijativni poremećaj, jednostavno "Billy Pilgrim has come unstuck
in time". Place as well.

Danas sam se divio toplini izvjesnih krupnih zelenih očiju. I strastvenosti, i ženstvenosti i snazi i visokoj vitkoj figuri i mnogočemu što

prelazi okvire ovog bloga...

Nije to jedino lijepo što mi prolazi danima, daleko od toga... ali zgodno je kad se prisjetim one stare "oči u kojima bi se čovjek mogao

utopiti"

Glede tog utapanja, neki dan se prisjetih nečeg danas već dosta starog - izvjesni je prof imao ponešto specifičan izgovor kojim je na pitanje

"What do you think?" isprovocirao odgovor "I don't sink, I float."

Legija stranaca, teroristička skupina, možda samo neki jaako ekstremni sport? Ne bih znao.

Zato samo pjevušim "Once I pulled all my roots free, I became a slave to the wind"

Ah, vidim da je i program HTV-a odlučio prigodno popratiti ovu klajne nahtšpancirung, xexe...

Kave.

Blog struje nesvijesti. Bojim se da su nalazi konkluzivni, neosporni, nedvosmisleni, valjani i kotrljani na razne načine - odrastam.

Nije me još skroz proždrlo čim jamram, al tu je, kronično je i progresivno. Galopirajuća blaziranost, konzilij tužno klima bradatim licima...

'Elp! Kick me, bite me, love me thrill me kiss me kill me (sorry Bono, xexe)...
30.05.2005. 01:22:44
Ukupno 3 komentara


Najokrutniji mjesec. Možda.

…no water but only rock, rock and no water and the sandy road.

Provlačim se među oleandrima do spremišta za drva, u kući pucketa vatra, oko kuće je noć kakve u gradu nema. Sasvim tiha, sasvim tamna.

Kraj drvenog stepeništa na staroj radnoj odjeći spava pas.

Ima ta magija mjesta koja rijetko posjećujemo, no posjećujemo ih kroz čitav život. Ovdje žive moji hologrami.

Bucmasti četverogodišnjak s maramicom zataknutom za gumicu koja drži njegove kratke hlačice s našivenom životinjicom iz crtanog filma.

I brojni drugi. U Zagrebu je kontinuitet, ovdje su okamenjene snimke.

Zgodno, sada već iz godine u godinu mislim o snimci za iduću godinu, i uvijek lijeno vozim do prilazne petlje… prvi kilometri autoputa,

povratak u ring. Postajem svjestan vozila koja me obilaze i mijenjam brzinu.

A je, uvuklo mi se ovo i tu… na daščanom podu rukom izvezen sag, na kvadratnom drvenom stolu nemarno obojenom uljanom bojom plastični prozor

s led diodom. Šum ventilatora među grbavim zidovima šufita. Podozriv sam, CD kejkove mičem sa starog noćnog ormarića na taj isti stol. I CD

markere. I mobitel i elektronski rokovnik i token i sve te uglačane igračke. I ovako je veliko svetogrđe, treba paziti da se ne rasprostre

kućom…

Znate, posadio sam vilijamovku i volovsko srce… tko nije drvo razumio prvo… …pomagao mi je maleni žustri dječak očiju boje različka.

Bucmast je. Četiri su mu godine. Maramicu mu ne zatičem za pojas.

Obećao mi je da će pomoći tati graditi novu kuću tamo podno šume. Siguran sam da doista hoće. Najzad, čemu sumnjati u riječi nekoga tko tatu

pri šetnji okolnim šumama brižljivo upozorava da pazi na žabe napuhače i borbu s dotičnima svakako prepusti našem neustrašivom nasmiješenom

psu koji tako zaslužuje pravo da se smjesti tati u krilo dok pričamo priču za spavanje. Obično i pas zaspe.

A onda sjedam za ovaj čudni alat i prepisujem s jezika na jezik stvari koje me ne zanimaju za ljude koje nikada neću sresti. I ukradem malo

vremena da se podsjetim na sve te dobre trenutke koje time kupujem. A kad sam već provukao telefonsku žicu kroz tavanski otvor, koristim i

jedinstvenu priliku da se s nekog tavana u zabačenom zaseoku koji je ime dobio po mom djedu u gluho doba noći malo pravim važan pred nekim

dragim ljudima, a bogami i svekolikim anonimnim auditorijem…

Laku noć. Budite si dobri.

E…da, TS… imenjače… hm, ničenjače, lol… jebate, jel stvarno usred travnja nisi bio u stanju pronaći nigdje vodu? A nesposobnog li tipa… ;))

06.04.2005. 02:15:52
Ukupno 3 komentara



pivica 1 - jebale te intenzivne stvari

- Ma to kaj ti pričaš je meni oduvijek bilo jasno, sam...

Dag slegne ramenima.

- Kaj?

Sipe, vječno zagrijan za mlaćenje prazne slame, nije imao namjeru olako ispustiti nit, ne sad kad je kod Daga nanjušio natruhu volje da

izrazi neko mišljenje. Jebeni "strong silent type" je od djetinjstva igrao čisto ko suza, očuvali su prijateljstvo preko 20 godina, no jedva

da su ikad "načinjali teme". Znali su odavno tko je onaj drugi, riječi su među njima bile šture i obično se svodile na servisne informacije

tipa kaj treba, kaj bumo popili, možeš mi zbavit ovo i ono, dođeš na roštilj u subotu...

- Aniš... ti si po tom pitanju totalno žensko.

- Koje sad kurčevo žensko?

Sipeu nije promakao pritajeni smiješak kojim je Dag popratio ovu pobunu. Kurac u pitanju stvarno nije mnogo mijenjao na činjenici da ga je

školovanje u "ženskoj" srednjoj, pa na "ženskom faksu" u sprezi s njegovim afinitetima oblikovalo tako da je, doduše, bitno bolje komunicirao

s ženama od hrvatskog prosjeka, što je znalo biti od velike koristi, ali je zato mjestimice trokirao na nekim općim mjestima muške psihe...

Dag otpije gutljaj žuje i zagleda se nekud mimo njega. Lice bi mu uvijek poprimalo blago patnički izraz kad je morao uobličiti nekakve

apstrahirane misli, načelne stavove.

- Pa kačiš se tih žena ko pijan plota. Kaj žene... - zastane tražeći nešto jezgrovito - nisu žene neki menka mudraca, zakaj misliš da sve

možeš riješit kroz žene? Gle, žene su super, žene su divne i krasne i gadne i kajgod, al jebate, tebe kad slušam nekad mislim da bi ti

ozbiljno trebal psihić nekakvi, ti si totalni junkie...

Sipeu se učini da shvaća kud Dag mukotrpno nastoji stići. - Čekaj, žene su mi dale neke.... ne, sve najžešće i najbolje trenutke. Priznajem,

i najgadnije i jebeno bolne, al dagojebeš, sve su to bile intenzivne stvari, i fali mi kad tih šuseva nema...

Razgovor je naime krenuo od toga da je Dag neodobravajući vrtio glavom kad mu je Sipe na pitanje o curi s kojom se gotovo godinu dana viđao

odgovorio da ju je ostavio jer nije bio u stanju doseći ono stanje ushita kojeg je oduvijek lovio u odnosima s ženama.

Dagu sijevnu oči na riječ "šuseva". Ispravi se na stolici i upre prst u Sipea:

- Junkie! Jebote, jel čuješ ti sebe? Jebale te intenzivne stvari! Ter te jebale. Koji kurac ja tebi pričam kad ti to sranje a priori vidiš ko

neki posrani Shangri-La? Pričaš mi o zatelebanosti, a s druge strane sereš pun kurac o nekakvom građenju odnosa, trajanju, kajaznam koji

kurac... pa kolko godina imaš, nismo deca više, probudi se!

Još uvijek nesvjestan onog što je Dag pomalo nezgrapno pokušavao reći, Sipe se uhvati za djecu, starce, "mlad koliko se osjećaš mladim" i

pripadajuću ikonografiju.

Dag nadrkano zapali cigaru i poče gledati još dalje od njegovog lica, nekud u brodski pod na stropu birca. Doimao se kao da se suspreže da ga

ne udari, no to je bilo samo zbog toga što se susprezao da ga ne udari.

- Jel pucaju tipa na tripu intenzivne stvari!? Pa jel zato OK žderat posrani dop? Ajd šuti malo i slušaj.

Činilo se da je Dag nadišao blokadu i najzad pronašao riječi.

- Prvo, ne izvrći mi riječi tak da ispada ko da sam ženomrzac.

Dag je bio u mirnom braku, dijete mu je uskoro navršavalo godinu dana. Prema ženi je bio nježan i pažljiv, no Sipeu se uvijek činilo kako

među njima nema ludila, strasti, usredotočenosti...

- Ne možeš iz nikakve žene vuć svoj mir ni sreću, to ti je totalno identično tipu koji loče ili se pika da bi mogo živit. Zato ti pokušavam

utuvit da si junkie i da bi ti moglo bit vreme da se sabereš, a ne zato kaj mislim da s tri banke trebamo stavit jebene električne dekice na

noge i gledat Dobro jutro, Hrvatska. Teraj jebeni život i prestani mi srat kak nemaš izbora neg sve stavit na hold zato kaj nisi nabrijan na

neku žensku. Sam čekam da počneš tu ljubičastit jerbo nemaš žensku zbog koje bi disal

- Ma kurac, pa nisam baš suspendiral sve zbog tog kaj...

- Aj šuti još malo dok završim.

Sipe se pokori. Dobiti ovakvu tiradu od Daga bila je nevjerojatna rijetkost. Pustit će ga da dovrši.

- Baba si jer radiš isto kaj i babe. Sam da ti je nakačit na neku žensku odgovornost.

Sipe se suzdrži.

- Jaadna sam jer me ne voli, sretna sam jer me on vooooli...

Dag plačnim glasom nastavi s rafalom Cosmo suzovanja podražavajući ženu.

- Ejebiga, čekaj. Pa kom ja pričam da sam otišo od ove male zato kaj je postalo očito da njoj treba više...

- Aaa, da, pardon, ti tome dodaješ još i "jadan sam jer me voli"...glup si ko kurac. - tiho reče Dag i dohvati pivu. Činilo se da je odlučio

trenutačno zašutiti. Onda ipak progovori, brzo nižući riječi. Sada je gledao pravo u Sipea, govoreći koncentrirano i malo ispod glasa.

- Zakaj si otišo? Zato kaj veliš da nisi bio u stanju zagrist žešće u tu priču. I kaj sad? Čekaš da te žalim jer te ona tvoja izjebala pa si

sad kao ranjen i jadan i pun nepovjerenja... sranja su ti to, stari moj. Sranja. Sereš svima a najžešće sereš samom sebi pod nos i odbijaš

skužit da nekaj smrdi. Otišo si jer ti paše žalit se. Kaj, jel te tjerala da je ženiš? Jel te proganjala?

- Nije me proganjala al je bilo očito...

- Pa si otišo i sad meni pričaš kak iz odnosa s ženom tražiš više. Odjebi. Zakaj si onda ne uzmeš više? Daj se jebate saberi. Nemreš mi

istovremeno plakat za dve suprotne stvari. Ko dete si, plačeš jer ne znaš koji bi keks prvo uzel a sve ti stoji na pladnju. I sad si ti

patnik jer ne znaš kak bi prdnul i stisnul.

Sipe otpluta u mislima do "nakačit na žensku odgovornost". Dag je zvao novu rundu i otišao do WC-a.

Učini mu se kako neke kockice sjedaju na mjesto. Bilo je neke sustavnosti i smislenosti u Dagovoj paljbi. Činjenica je da je sam birao

gledati na odnos koji nije uključivao neko amalgamsko stapanje kao na nešto neadekvatno. Padne mu na pamet fraza "zabavljao se s nekom

ženskom". Negativne konotacije. Površnost. Samoživost. Neiskrenost. Između dvije priče u kojima je s nekom ženom ludio i izgarao bio je niz

priča u kojima se "zabavljao".

Osim što se nije zabavljao. Konstantno ga je progonio osjećaj promašenosti, krivnje, osjećaj da nešto vuče kao kompromis na koji ga tjera

libido. Prebirao je po uspomenama kao po kartoteci. Bilo je tu sasvim sigurno bar nekoliko žena koje ni u ludilu nisu od njega očekivale

nekakvu predanost i fanatičnu fokusiranost. Tražile su zabavu. Jebeni kršćanski odgoj, pomisli. Zašto je grijeh zabavljati se? Nabio sam si

konjske sljepilice od isključivosti. Nema seksa prije ljubavi. Nema zabave prije ljubavi. A onda proklamiraš kako ljubav nema veze sa

zaljubljenošću, kako ju nosi vrijeme, upoznavanje dvoje ljudi... vrijeme kojem ne daš priliku. Trebalo bi me uvalit u rječnik kao antonim za

opuštenost.

I tada mu sijevne još nešto. Žene! Pa to je ono što žene rade! "Deklariraj se, jesu li ti namjere časne?" Muuuu.

Dag kao da mu je pratio misli. Čim je sjeo reče:

- Jel ti uopće, onak, bar izdaleka uspijevaš shvatit kaj ti govorim? Pokušavam ti reć da ne kužim zakaj si ne daš bit zadovoljan. Zakaj moraš

slagat stvari po dijagramu ko posrano Kinder jaje? I otkud ti pravo da se pri tome smatraš nekakvim likom širokih nazora? Ti si

najuštogljenije i najnedokazanije stvorenje koje sam ikad sreo, među muškima i ženskima. Sam svoj inkvizitor. Sjeckaš atome a ne vidiš da

imaš rupu u rezoniranju dimenzija mliječne staze.... daj fajrcak.

Sipe dolije pive i nastavi skrušeno slušati odjek vlastitih misli, pitajući se hoće li išta od toga uspjeti izmiriti s okamenjenim obrascima

vlastitog ponašanja ili će ovo ostati tek materijal koji će mu omogućiti da u teoriji prihvati postojanje nekih alternativa. Ono što mu se u

prvi tren učinilo kao otkriće poče se rasplinjavati pred gomilama detalja, odrednica njegovog svjetonazora, potpitanja kojima se nije nazirao

kraj. Znao je da će nastavak razgovora s Dagom morati pričekati. Postojale su ozbiljne osnove za protuofenzivu, no morao je konsolidirati

redove. Večeras više neće biti rečeno ništa novoga.

23.10.2005. 16:07:55
Ukupno 9 komentara


Blue Note
"!" - gotovo je glasno izgovorio gledajući nezgrapan tekst koji se bez kraja rastezao bez da se nazirao ikakav smislen tijek. Suh i

Nti. Na zapadu ništa novo. Bezočni ekstremistički pomahnitali islamisti hoće gradit minarete u sirotoj nježnoj, neizbježnoj i liberalnoj Švicarskoj i krvoločno se ničim izazvani obrušavaju na interese SAD-a i strateških saveznika u muslimanskim zemljama... mislim, interesi su tam, ne saveznici, jelte... :D UN na Tibetu pobire ovacije od strane publike ganute nejerojatnom uvjerljivošću kojom glume Ujedinjene Narode, moju zemlju guze jedni, susjedovu drugi, narod se blaženo smiješi i laže si prema individualnim mogućnostima (nemremo svi bit Sir Lawrence dagojebeš), a jedino je dvojbeno je li njegovana retardacija uzrok tome da neki još vjeruju da vjeruju ili svjesno igraju raji ne zanemarujuć taktiku kako bi sami sa sobom lakše izašli na kraj s uklapanjem malih života s malim lažima u veliki vedri svijet (odvje pčela, tamo cvijet).

Usahnjujuće. Od toga postaješ suh poput stare kosti kakve Duggy krade olančenim cuckima po selu. Bezvjera se cijedi do dna kao žitki preljev na torti. Igra postaje jedostavnija, ali trivijalna, potencijalne nagrade smiiješne i bespredmetne.

Sve u svemu, što bi Bruce rekao... Smile, you fuck.

Idem pojest pizzu, smiješan sam si kad ovako objesim surlu. :D

Pinokio je pod pritiskom agenata i producenata nadahnutih golemom popularnošću legendarnih uspješnica "Pinokio kreće u školu", "Pinokio kreće u školu 2" i "Duboko vrlo" odlučio opet krenuti u školu. U dobro obaviještenim krugovima šuška se kako je presudnu ulogu uz angažman Lose Petrola i Michelle MaBelle Hasenpfeffer u sporednim ulogama odigrala improvizacija našoj publici nepoznatog epizodnog glumca u ulozi ludog profesora.

O čemu se zapravo radi? Osoba u liku profesora je tom prilikom izvela nešto ne posebno dojmljivo za uobičajenu publiku, ali zato krajnje ludički, čime se identificirala kao pripadnik ludačke sekte i pridobila Pinokijevu vječnu ljubav i štovanje.

Situacija je zahtijevala nizanje nekoliko elemenata koji su radi kasnijeg rada trebali biti primjereno imenovani kao nullobject#1,nullobject#2 itd., pri čemu je dotični brzinski i sasvim nepotrebno, ali ne i nesvjesno, treći element nazvao nullobject#4. S obzirom na to da je priča bila dio složenijeg sustava, to mu je uzrokovalo prilične probleme, ali ustrajao je u sprdnji tijekom pohvalno i nerazumno dugog razdoblja prije no što je dozvolio svojem razumno usustavljenom mozgu da preuzme kontrolu i vrati priču na dosadni #1, #2, #3... :D

ok, što s tim? netko se glupira. big deal. U ekskluzivnom intervjuu s gospodinom Pinokiom doznali smo kako na to gleda ponešto drugačije.

G. Pi: "Unesemo li element kaosa u zastrašujuće, hladne predjele logike i usustavljenosti, udahnuli smo sustavu život, preuzeli smo ulogu boga našeg malog sustava. Sustav je dobio proizvoljnu referentnu točku. Upravo poput matematičke formule kada varijablu zabijenimo stvarnim brojem (ne mislim na matematičku klasifikaciju brojeva, naprosto, recimo x=9). To nije pretvaranje sustava u besmisao ako smo u stanju pratiti njegovu logiku nakon narušavanja apstraknosti. To je... nametanje autoriteta. U ovom slučaju autoritet samo nije nametnut na konvencionalni način, već je pomaknut na drugu stranu znaka jednakosti."

U kasnijem smo neobaveznom internom čavrljanju članova redakcije od našeg dopisnika i notornog promicatelja ludačke sekte doznali kako je riječ o obliku kompulzivnog ponašanja koje je prično teško fingirati, jer ludački elementi imaju najvišu vrijednost tek onda kada njihov indeks arbitrarnosti postiže vršne vrijednosti, a čulo za percepciju indeksa arbitrarnosti se, baš kao niti nepce koje prepoznaje godinu berbe graševine, ne sjeće preko noći. Riječ je krvavom i sasvim bespredmetnom dugogodišnjem aktivnom inzistiranju na samousavršavanju i razvoju dotičnog osjeta. Improbability drive, ovlaš je preko ramena dobacio Adams pijuckajući Plavac Omanji za susjednim stolom u redakciji.

Dakako, premda svi pripadnici sekte instiktivno teže dosezanju božanskog kroz fenomenalnu visoki indeks arbitrarnosti primjenjen na svakodnevne sustave, većinom ostaju unutar stratosfere polumehaničkim svjesnim iskrivljenjima jezičnog izričaja i izvođenjem simpatičnih gumigumi figura uz skakutanje između apsurda i tautologije, ali time ipak održavaju mentalnu kondiciju potrebnu za odvažnije pokušaje. Uz najbolje želje najistaknutijim pripadnicima naše nacionalne vrste u predsojećim kvalifikacijama za ludačku olimpijadu 2003. opraštamo se od vas u još jednom izdanju svijeta ćelavih i lijepih. Sutra je s vama naš kolega iz stalne redakcije. Laku noć, gospodine Adams.

Ajl bi baaak. :D