postumno

- Ajde frajeru, idemo, oprat ruke, obuć pidžamu i trk u krevet. I smisli temu za večerašnju priču!

...

- Taataaa...jesaaam!

- OK medo, evo me!

Tata se izvalio na fotelju-vreću, ugasio svjetlo u Tominoj sobici i pričekao da se Bela udobno smjesti u njegovom krilu. Bela je ovo smatrala posebnom privilegijom i nestrpljivo skakutala oko vrećofotelje kad bi naslutila da je vrijeme za priču.

- Onda? Jesi smislio o čemu ćemo večeras pričati?

- A jel' možemo o straaašnim nekim transformerima onako... ozarena lica predloži Tomo razmahavši se ručicama po zraku u nastojanju da dočara neki intergalaktički boj mehaničkih naprava.

Tatu na tren ulovi trema... tata je naime spadao među staromodne i neratnički nastrojene tate, od one vrste koja možda nešto češće priča priče ali zato teškom mukom prihvaća vrijeme kada u odrastanju njihovog medvjedića na scenu stupe ubojiti roboti, komandosi i intergalaktički grabežljivci, nesmiljeno potiskujući prošireni i nadograđeni Endeov bestijarij Priče bez svršetka, depresivnu čarapu Mirandu, nikad objavljene avanture ždrebeta zvanog Crna zvijezda i dogodovštine izgubljenog flomastera Debelog.

No dok se Bela trapavo uvaljivala tati u krilo, pri čemu joj je izraz njuške (kao i uvijek) odavao zbunjenost činjenicom da se tata progresivno smanjuje otkad je kao štene prvi puta dobila pravo ugnijezditi mu se u krilo za vrijeme priče, tata se naglo dosjeti i poče:

Jednom je davno jedan maleni dječak imao transformera... Slavkobota!

Tata se pobjedonosno osmjehnu i ispod oka odmjeri Tomu koji nije uspio obuzdati smiješak, no ipak se natraške "bacio u nesvjest" na krevetu. Izgleda da se tati naprosto nije moglo doskočiti...

Slavkobot je bio nevjerojatan transformer...- nastavi tata udobnije se namještajući i zagleda se prema prozoru gladeći Belu.

On je mogao biti kao Škoda Felicia, a imao je i čitavu gomilu nevjerojatnih nastavaka kad bi se pretvorio u robota, iz ruke su mu izlazile četkica za zube, usisavač, češalj, drvene bojice i još čitava gomila nevjerojatnih stvari...

No dječak je imao i drugog robota, Mirka. Mirkobot je bio dosta veći, transformirao se iz Land Rovera...

Ovdje tata baci brz pogled na Tomu, pa uzdahne. Tomo je dakako već bez problema razaznavao sve brandove automobilske industrije i nije zatražio od tate da pojasni što je Land Rover.

...ali nije imao nikakve nastavke osim velikih šaka i laserskog pištolja...

...s terortron zrakama i kao beibleid je mogao pucati i atimateriju!... uleti Tomo razdragano.

"Asti materiju!" - pomisli tata, ali mirno nastavi:

- Mirkobot nije pretjerano volio Slavkobota, obično bi uvijek nastojao zapodjeti tuču kad bi se dječak igrao s oba robota istovremeno.

Slavkobot je uveče imao zadatak pomoći Tomi...

Tomine se oči rašire: On se kao ja zvao!

"Hvala bogu na sitnim stvarima" - pomisli tata, pa reče susprežući smijeh:

Da, baš kao ti... dakle, morao bi uveče pomoći Tomi i njegovoj sestri oprati zube, a danju je usisavao kad bi mama bila umorna ili pomagao tati u radionici oko računala...

Jednog se dana Tomo tako igrao rata s Mirkobotom kad ga je mama pozvala na ručak. Tomo je odložio Mirkobota na rub ormarića i otrčao oprati ruke, no propuh je povukao vrata njegove sobe, zalupio ih - a Mirkobot je pao na pod. Ormarić je bio vrlo visok i Mirkobotu se slomila jedna noga...

Tomi je primijetio što se dogodilo tek kad se nakon ručka vratio igrati u sobu... uplašio se da će se tata ljutiti na njega što je razbio igračku i sakrio Mirkobota i njegovu nogu duboko na sam kraj velike kuće koju je s tatom sagradio i u kojoj je držao sve igračke...

Tomo se lukavo osmjehnu odmjerivši kuću u kojoj su uz ormar mjesto imale sve njegove igračke, ali ne zapita ništa. Oči su mu sjale, zagrijao se za priču.

A Slavkobot, - pričao je dalje tata - Slavkobot je prvo vrijeme bio vrlo sretan što se Tomo više igra s njim i što nikako ne sreće nasilnika Mirkobota, no za nekoliko dana ipak se zapita kako to da Mirkobota nema nigdje... i najzad, kada je jedno veče Tomo zaspao, Slavkobot krene u potragu. Izvukao je svoj nastavak za ruku s baterijom i počeo se penjati po brdima igrački u mraku kućice... raspitivao se kod onih igrački koje su još bile budne, premještao neke koje su duboko spavale i najzad - pronašao Mirkobota!

Mirko! - povikao je, no Mirkobot se pravio da ga ne čuje. Njegova velika noga bila je otrgnuta i sramotno oslonjena o neke igračke s kojima se Tomo igrao dok je još bio jako mali. Nije mogao ustati.

Mirko, što ti je? - upita Slavkobot, a onda primijeti nogu... Mirkobot je uporno buljio u vlastiti trbuh s lanserom za beiblade. Slavkobot duboko udahne pa se primi posla... teškom mukom je dovukao veliku Mirkovu nogu do njega. Iz noge je na bedru virio dug plavičast vijak.

Slavkobot u trenu izvuče svoj nastavak s šrafcigerom... a nakon par minuta Mirkobot je bio poput novoga!

Oduševljeno ustade, a zatim pomalo posramljeno pogleda Slavkobota... Oprosti što sam bio onako grozan. Mislim... mislim da sam bio malo ljubomoran, ti imaš toliko krasnih nastavaka, i možeš pomoći i tati i svima... a ja, ja imam samo te ručetine i puške...

Ali ne! - reče Slavkobot - pa ti možeš svojom snagom učiniti toliko dobrih stvari koje ja nikad ne bih mogao!

Roboti su te noći još dugo pričali i postali dobri prijatelji...a dalje, što je dalje bilo?

Tomi nesvjesno poče klimati glavom u želji da se priča nastavi, no tata doda još samo:

Mnogo toga... no to je već posve druga priča i čut ćemo je...?

"Drugi dan!" - dovrši Tomo dobro mu poznatu frazu.

Tako je... reče tata i raskuštra nježno kosu ozarenom malom ratniku, a zatim odškrine vrata dječje sobe.


Laku noć, Tomobot...

Laku noć, tatabot... prošapta Tomo s jastuka.


Bela se nečujno išulja, zijevne i pođe u potragu za svojom zdjelicom dok je tata s osmjehom i sasvim polako pritvarao vrata, bacivši još jedan pogled na svojeg medonju.

Prešao bih ti rukom nad kosom, pokretom gotovo ravnim, kao ruka koja krsti no nema dovoljno vremena, nalik sjeni krila ptice koju osjetimo tek poput blagog lahora koji niti ne načne trenutak u sunčanom danu kojim prođe.

Provukao se tijelom između tebe i zida zgrade kraj koje si prošla, zgrade bez izloga, okvira pločnika, nevidljive za tebe, prolaznicu ukroz prijepodne, samo povukao lijevu nogu ustranu, ukopao se, pustio da prođeš, miris kože, jutarnji tuš, madež na vratu uz rub linije kose u trenu kad se uvojak pomakao preko bijele kragne i već si u gomili, podno spomenika, golubi, ljudi, mirisi, promet, ptice.

Često povjerujem sam sebi da više od takvih stvari i ne postoji, ne znam da li zbog straha, manijakalne težnje savršenstvu, ega, svega zajedno... a trenutak u kojem mislim na te razloge prođe uvijek jednako brzo, ne zaustavljajući se, među misli o golubima i prijepodnevima, izgubljen davno prije podnevnog topa koji me zatekne na nekoj kavi, najčešće s nekim s kime sam nekad bio blizak pa utvaru bliskosti močimo u čaj ili grickamo uz kavu obuzeti snažnom željom da konfekcijskom keksu izmislimo neki sasvim osoban miris i okus, negdje daleko od samouvjerene i samodopadne vanilije i kokosa.

Stadoh onomad kraj tog velike smeđe punokrvne kobile. Onako... kraj ramena. Nisam znao da ne voli kad joj netko stoji u rubu vidnog polja. Iskoračila je unatrag i odmaknula me glavom. Točnije, vratom. Nije to bila agresija, učinila je to relativno polako i vratila se u položaj u kojem je bila prije toga. Samo, taj osjećaj... imao sam preko 80 kila. Životinja me gotovo odigla od zemlje i premjestila metar dalje. Bez napora, mirno, tečnim pokretom.

Onomad kad bijah mlad zalomilo se da povrijedim nekog čisto zato što mi je krv življe kolala žilama i bio sam velik i vrlo mlad. Bio sam ljubopitljiv i zaigran, imao sam velike apetite. Bio sam gdjekad i ponešto trapav ili možda samo neupućen. Bio sam velik i vrlo mlad.

Kad bi se dogodilo da se netko požali kako sam ga povrijedio bilo mi je jako krivo. Bio sam velik, trapav i vrlo mlad.

Učio sam. Koncentrirano sam i s voljom učio kako ne povređivati. Svaka je lekcija malo sputavala radost igre, svako je poglavlje značilo nevoljko odmicanje kopita korak unatrag. Ali... kakva god bila cijena, neoprostivo je povređivati.

Sada se rijetko događa da nekoga ozbiljno povrijedim. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara. S druge strane, ne događa se baš niti da istinski obradujem nekoga ili mu uljepšam neke dane, neki fragment života. Možda zato što ne prilazim na manje od 50 metara.

Pomalo čeznutljivo pogledam ponekad neko lice, neke oči, neku priliku za igru i smijeh. Ponekad, ali samo ponekad, napravimo par koraka koji slute predanost igri, pokažu osmijeh tamo gdje je znao biti smijeh, suzdržanu nježnu naklonost na mjestu žara, kvadrilja umjesto tanga. Dogode se i ogrebotine, ali ne lipti krv. Krv je zadrijemala.

Minimal footprint. To je hit. Među programerima, među industrijalcima... među civiliziranim pučanima prenapičenog svijeta. Ako se jako, jako stisnemo, bit će malo više mjesta, neće nam se dogoditi da noktom ogrebemo nekoga. Rado bih poveo revoluciju protiv minimal footprinta, ali mi je krv krmeljiva od drijemeža.

Možda postoji fiksna točka, krajnja mjera skučenosti. Možda nakon toga u Grčkoj počnu nicati sulude anarhističke stranke koje divljaju bez programa i smisla, možda poraste nasilje na stadionima, možda se nad daljnje uljuđivanje nadvije sjena, a možda se u par generacija provede i neka... mutacija. Evolucija. Nešto što će nam omogućiti da budemo puno manji i nepokretniji u hercu i tijelu. Tako će nas na svijet stati puno više i neće više biti čudnih ljudi koji su u stanju satima ostati fanatično zagledani u vatru ili konje u trku.

To bi bilo vrlo korisno za svijet kao takav. Pardon, kao... kao ovakav?

Bro-Do (Burazov Put)

Mama, gori mi koža!
Što ako kažem da sam hodao parkom i da su svjetla narančasta?
Slabo Day u ušima, svaki je krug sve kraći i teži.
Onako golom na snijegu, izrezanom iz kartona, koža mora goriti.
Izdaleka budistički svećenik, žmiri i broji čakre ili nekaj.

Ceremonija čaja je ludo fascinantna stvar.
Osim nje me fascinira i ono kako Rambo vezuje ono sve po sebi. Nije to, ono, bit će frke, velik sam i opasan i bost ću, gresti, gristi i lomiti kosti, tu je fulano... ne... nego znaš da to svo vezivanje pertli radi točno onak kak treba - zna čovjek, naprosto zna točno kak to treba sve vezat i zategnut i složit i bit spreman. Ono drugo je pljuga, al da je spreman kad to sve zažnjora, je.

Zato sam ja izrezan iz kartona sjeo u snijeg i retuširao glavu da izgledam ćelav onak ko ti istočnjaci, vele da oni znaju...
Al meni gori koža. Jel treba to tak...? Ma jebeš sve kad odeš sjest gol izrezan iz kartona u snijeg a ne znaš jel treba tak gorit koža....maaama, jel mi treba ovak gorit koža dok sjedim u snijegu gol izrezan od kartona?!

Veli mama da se prestanem zajebavat i dođem po svoj sarkozin. Nikad mi ne odgovori na pitanje a vječno se folira ko da zna.

Izbliza mi oči isto ne šljakaju, trebo bi i njih retuširat. Mamaaa, zakaj moramo bit spremni?!
Ni mama ne zna, kaj bi vi znali, nebum vas niš pital.

Ja bi jedan novi svijet, ovaj mi se izlizo i vidi se da je od plastike i sfušali su pol naljki i farbica, sve je to kupljeno na tone, na kontejnere u Hong-Kongu i pofurano ovamo i neki tajkun je zaradil a Kinezi se podlo smješkaju. Zna gamad a nama proda bofl robu, kao zajebemo ih za cenu rada. A ne daju nam niš kaj bi se dalo demontirat i videt kak treba bit složeno da je dobro, onak zapravo dobro. I tajkuna su zajebali, di neće nas šljakere. Sad bu on dobil više paira neg kaj je dal pa bu kupil duplo kontejnera drugi đir. Junky.

Slabo Day, jako Slabo Day. Ima ono kad uhvatiš pol sekunde dobar vjetar i korak ti ide skroz u skladu s rifom i malo ti onak fanatično svetle okice i znaš da si spreman al kaj kad ti pingpongičari ni za vraga neće reć kaj oni naprave kad su spremni. Osim kaj skuhaju čaj. Točno kak treba. I šoder pohitaju u dvorišče ko pilseve u apateci sve po žnjori i to je onda Kung Fu.

A jesu ikad dali nama da uvezemo taj čaj koji je spremljen kak treba i srknemo to - nisu!
Išal sam se i vrtit jednom onak sporo po livadi ko Kinez i naučil sam kak Smeđi Medved Čoha Jaja i kak Zeleni Zmaj Kojeg Jebe Žgaravica Umeće
Leće U Oko. Sad znam. Nisam Kinez, pokazal bum i vama ak oćete. Onda bumo svi spremni.

paz vamo ti koji tam neđe dizajnijeraš kokpite novih zaprežnih kola...

-kroz volan se ima vidit dva velka cajgera. brzinomjer i obrtomjer. sa strane je temperatura motora i gorivo.
ručna, ulje i druge "viđe sranja" lampice su crvene. svjetla su zelena i plava lampica. auto se pali, a ne boota.

-neeeećem gledat ekran laptopa desno od volana čak ni ako po njem skaču totalno guba điđabaje.
-nećem hologramske vizualizacije okretnog momenta koje lete pred šajbom
-nećem štapićaste grafikone i digitalne brojkice
-nećem gledat plastičnu planjku iza volana i kontrolnu ploču posred auta! koji je to kar? kaj, ono, da se suvozač ne osjeća zakinuto? moj suvozač je uhati krivonogi pes. stavite ekran na kojem u 3d skakuće friška velka kost na sredinu ploče ak morate nekaj brljat.
- nećem da auto viče na mene zakaj se nisam obrijal. zajebite to.
- ručice uz volan nisu za otvaranje sefa i neću vrtit tri desno dva levo, pa pritisni, uhvati se za nos i pleši funky chicken udesno za upalit žmigavac. ak vam je skupo stavit tri ručice donel bum vam ja tri štapića od silkmilk slaje i napisal olovkom za kaj su pa ih štoknite iza volana.
-boli me kurac koja je moja trenutna potrošnja na 100 km. znam to sam izračunat zahvaljujuć mojim nenadjebivim naprednim matematičarskim vještinama.

ja bi auto iz 1985. s novim motorom. ak ima neko nek se javi :D

veli meni medvedev da nit bu kroz rvacku glavni strimokoridor tukal nit bu nam kapavac na jadran dofural. jebo ga medo miško onaj s moskovske olimpijade 1980. sad mi nema druge neg dovuć masu trešnjefca i suhih rebaraca doma i nametnut se kao konkurencija. :D

Jebo te Stendhal.

(prva zabilježena upotreba u omanjoj krčmi u središnjoj istri negdje oko vremena kad je Makedonac sedmi put zevnul da između dve runde kao eminentni stručnjak za unutrašnje uređenje opet počne pjenit na predstojeća zloslutna kromatska skretanja. autorska prava otkupljena za duplu vecchiu, pa nebume autora naveli :D)

ošlo jedno od ukriž tri uravnotežena i draga čeljadeta. na kraju bumo ostali samo mi ovaki. :D
:shrug: bonbonnechance, poljubilica :)

Zima je ova opako zimska.
zimskije zimska no što je plinska
komora plinska kad ju ne
minira škrtac iz Minska.
Mislim da ću se smotati. :D

Sharp click
Look
At the tiny speck of dust
Plastic cup
On the ledge
Artificial light

gledam ženu u polumraku sobe. na kauču, među zgužvanim limenkama piva i kartonima junk food dostave. par godina starija od mene, ali hej, vidi tu čeljust... tylerčeljust. šta tyler, jaggerčeljust. rocknrolla. not sweet, not little, ali rocknrolla do bola. i sad, priča je tu, cijela, nije da mi treba debela digresija kad odem šišnut cjepanicu u vatru i zabuljim se prek čaše vinčine i još žmigajućih lampica na terasu i tamo prema gradiću.

cijela jedna rocknroll obitelj upala među "civile". nitko ne bira vječni hod po rubu vica radi, samo neki... imaju jače izražene čeljusti. takve čeljusti je teško ignorirati i njima samima i drugima. krajem dvadestih počneš preko takve čeljusti dobivati mekani sloj tapecirunga ili ti do 30 apsolutno dominira licem.

pravilni odgoj uključuje rana upozorenja o tome kako ti s 35 više neće odgovarati otvaranje boca zubima. ni spavanje na podu. ni šetanje po kiši. onoj neromantičnoj, mokroj. u ovisnosti o kvaliteti odgoja zdušno se ili nešto manje zdušno prihvatiš priskrbljivanja rosendahl otvarača za boce, latoflexa i VW-a.

komfor ti omekša čeljust. i križa i noge. sada ti otvarač, latoflex i VW zaista trebaju. i znaš da će ti za 10 godina trebati više od toga da ne boli. da ne žulja. da nisi na rubu. upravo si panično svjestan toga. trebat ćeš više. da ne boli.

ako rotiramo pogled 30 stupnjeva, imamo nešto drugo. ostanimo uz svjetlucavu tv kutiju. neki dan je bio dokumentarac "likovi iz štulićevih pjesama" ili tako nešto. dobar. i očito je da autor vidi mnogo više no što je plejada likova vidjela u svojim 20-im. ne, nije napasno nadograđivao. samo je zrelo profiltrirao i probrao iz gomile mladenačkih zabluda i ludosti, pa i iskosa i tolerantno začinio vrlo sredovječnom bedastoćom i užasnim furkama. yap. eye of the beholder. imaš znanja i iskustva. kao promatrač si postao... uf. no, acute.

uglavnom, predrasude su vam, ono... fakat zajeb. šteta je. malo je tema, malo je života, malo domena u kojima nema poneka porcija zanosa u kojem možemo uživati i zabluda koje možemo benevolentno prihvatiti kao dokaze ljudskosti pučanstva dotične domene, prostorne, vremenske, tematske... mala dragocjena nesavršenstva.

manje dragocjeno nesavršenstvo je ta... buffer zona. ono salo na čeljusti. oko herca. oko mozga. izolacija. rata osiguranja. otvarač, latoflex i VW. par soma eura na računu u drugoj banci. da, onoj od koje karticu držite u gepeku od VW-a. ili doma kod ljubavnice. koja vas osigurava od nepoželjnosti i samoće. ziher je ziher. be prepared, boyscout, be prepared. vrag je iza brda.

pred (ide vidjet arhivu fotki, godine lete a nijemac nam skriva stvari po kući :D)... no, pred godinicu-dve sam na bazenu valjda dijelom da impresioniram potomka, dijelom žemsko koje je bilo s nama i dijelom da si dokažem da još znam hoću mogu išal skakat salto na nekom bazenu. zalet, odraz i virtuozno probijanje vode križima. to me naljutilo pa sam probao još par puta i stigao do toga da probijem vodu plećkama. :D a onda bijesni zalet i... noga koja me uljudno obavijestila da to dugo nije radila, ali se još sjeća da je to prošli put radila s mamlazom od 85, a ne 100 kila :D

uglavnom, moj sigurnosni pojas nije me spasio 5 dana šepesanja. vjerovali ili ne, ni sigurnosni sloj na hercu, pod skalpom ni pod riti nije se pokazao ništa genijalnijim. premije rastu, ugovorene naknade padaju.

i sad, da se ne bi svelo na tipa koji se bliži sredovječnosti i u panici negira protok vremena, malo bih još korigirao kurs.

danas sam s potomkom radio snjegovića po kišurini jer je bilo dvojbeno hoće li biti još prilike ili će se snijeg na obalama adriatika otopiti. smrznuh se ko biip. pokisoh. ali provodim bolje školske praznike nego zadnjih par. jer bez beda riskiram ljubičaste ruke.

bole. bol je često dobra. lagali su nam, premije na bol su bolje od premija na komfor.

to se ne odnosi samo na aww teme o djeci, malim psićima, dugama i uskršnjim žutim picekima. sa sigurnosnim slojem kliziš kao tuljan. mrak aerodinamika, nizak stupanj vidljivosti na sonaru, izolacija ko grom. bravo, osigurao si zavidnu razinu komfora.

ali ne boli. ne boli. a moglo bi. s malo više empatije. i simpatije. malo da ugrizeš u ljude umjesto puse u obraz. pa da ugrizu i oni tebe. ne respektiraj njihov komfor, komfor je hendikep, a sigurno i RNR čeljusti ima tu i tamo, dati im priliku. ovo sudaranje tuljana škembama je priglupo. ti si se, stari, fundamentalno zapriglupio. jesi, jebiga. uspješno, učinkovito, nema prigovora, pravi dobar učenik. sad moraš učiti nove trikove, psino. nisu to zaista oni iz mladosti (ih, nije ih baš ni bilo), nego... 2nd pass reality render.

ako ništa drugo, zato da ne skapaš od dosade na nedosadnom svijetu. i da te opet boli

Jutros nakon poneku godinicu s guštom odgledao Kralj i ptica, ali avaj, ne bijah spreman za snimanje, tek sam inventuru krmelja radil i srkal prvu kahvu, pa ak bi nehče znal... blagodarim. (bilo bi fino da je titlano, andycappiran sam sos francuzštinom jelte...)

Našli se selotejp i popravili mi sofisticirane sustave na ferarriju! Idem vidit jel ga u međuvremenu korozija pojela otkad tam trune... :D

ha. sve u gamut, nemoj da si slučajno clippal kaj, to je greh pregolemi greh. i onda skužiš da je fascinacija printom s analogije debelo vezana uz žestoki clip crne. naravno da imaš detalje u sjeni kad imaš pun klinac tog u sjeni. a s time i opaki kontrast i chrome i svjetla. hmmm... lec get redikl. (čitaj: redikul) ;D

"Vještina bez mašte je zanat, a to nam daje mnogo korisnih stvari, poput pletenih košara za piknik.
Mašta bez vještine nam daje suvremenu umjetnost."

T. Stoppard

znam da je iskrica, al jebiga, naslov ima sasvim nepimpekične kontotacije. u biti, razina pimpekičnosti teme iznimno je niska, ima eventualno neki ping na detektoru pimpekičnosti samo u dijelu gdje kažem:

A u pimpek (da, dobro odgojeni dječaci spontano psuju u tom formatu)... dakle "a u pimpek, ima poslova koje naprosto treba ostavit kinezima" (pravna služba će dodat kasnije disklamerice koje će raspršit svaku sumnju oko toga ima li tu osnova za tužbu zbog poticanja na rasnu mržnju, diskriminaciju i konzumaciju sluzavih juha s bambusom i pataka s voćem).

kuiš, riječ je o tom da su manji. pa bolje vide ovo. a ovo kaj sam sad ničim gonjen skoro nastavil radit umjesto da nasmijavam sam sebe i eventualno dobrohotne mrežare namjernike je totalno nalik pilemudospottingu. no, onom kaj su tu dole na purisovoj farmi delali, jel.

Jaa mrrrrrzim vertisiz i sabdivižns. Ja sam slavonska duša. imam lowpoly ravničarski mesh. širok osmeh i zlatan zub. i sad bi da ne tipkam manijakalno kompulzivno a cigara mi u ćubi dimi u oko mam našal na guglu onu sliku kad tip prek poldovršene slike u ulju fredokrugerovski crvenom nafljuska "painting is hard". to bi našo, da. koji me vrag gonio. Kafu mi draga ispeci a ne UV mapu.

idem žvakat. pošaljite mi kineze.