postumno

eh, baš je vani zima, stolica mi se nešto klima, bez ljubavi dan je bolan ko piknik na visoravni golan, da je bar ljeto pa da po jarunu rolan, a mislim i da me šef ima na zubu, umesto mene je za regionalnog postavil onu trubu, al bar će bit guba kad

sutra svrate ljudi uvečer u gundulićevu do jazz kluba na elminu ladies night dozu bossanove i malo drugačijih sevdalinki, ulaz besplatan svakoj maloj i povećoj klinki ;D

dakle, htjedoh reć, ja baš mrzim dva tri nicka, nešto na njih imam pika, uploadal bum brdo slika, prokljuvil bum mračne iskrospletke brže od trejsi dikove tetke, a što se mene osobno tiče, duševno sam i osjetljivo biće, što krišku tek ljubavi treba ispod ovog plavog neba, al srijedom sam mucho mass mačo jer utorkom dobim plačo i onda bi oman žemske hvačo, makar i zbog kamuflaže i reklame tuđe gaže. eh, tako vam je to, da, da... :D

http://www.youtube.com/watch?v=CotURSzSSOA&feature=related

dobrojutrosvijete

Prije no što kidnem zadnju krišku sunca vidjet, pozivam svekoliko članstvo da se ujedini u borbi protiv jednoumlja i konformizma, te da se iz tisuća grla ko iz jednog složno zaori: "Doli uniformnost!"

Sve je obuzela histerija, tako da nema mjesta panici. :D

Nek' sam proklet
Evo opet tvojeg duha
Nije to ništa neobično
Pun je mjesec
I eto, nazvala si
Sad sjedim
S rukom na telefonu
Slušam glas koji sam znao
Pred koju svjetlosnu godinu
I očito je da tone

Koliko se sjećam,
Oči su ti bile
plavije od jaja crvendaća
Rekla si da je moja poezija loša
Nego, otkud zoveš?
Iz govornice negdje u Lici
Pred desetak godina
Kupih ti neki broš
Donijela si mi nešto...
Oboje znamo što sjećanja nose
Nose dijamante i hrđu

Bila si legenda i u ono vrijeme
Pravi fenomen
Istinska skitnica
Dulutala u moje naručje
I ostala neko vrijeme
Nakratko izgubljena u oluji
Djevica za mene
Djevojka iz školjke
I moja zaštitnica

Gledam kako samo stojiš
oko tebe pada smeđe lišće
Snijeg ti se skuplja u kosi
Ili se smiješiš na prozoru
onog šugavog motela
kraj ljubljanskog autoputa
Dah nam stvara bijele oblake
Miješa se i lebdi nad nama
Što se mene tiče
Mogli smo oboje umrijeti tada i tamo

Govoriš mi sad kako nisi nostalgična
Dobro, reci onda kako bi to nazvala
Uvijek si bila tako dobra s riječima
I pomno čuvala nedorečenosti
Nedorečenost bi mi sada dobro došla
Jer sad mi je isuviše jasno
Da, nekoć sam te žarko volio
I ako sad nudiš dijamante i hrđu
Ja sam ih već platio

u pradavna vremana, kada računalni ekrani svjeljahu plavo a uz matrične printere u boškoviću stajahu tri djelatnika osiguranja, našarafio sam po uputama iz dječjeg mehanotehnika kompleta pantograf. nisam siguran ima li naziv veze s pantama i pitama, ali bilo je genijalno kako je čudovišna naprava nalik inkvizicijskoj spravi za mučenje (ovu poredbu koristim samo kako bih pučanstvu približio izgled istoga kroz povezivanje s uobičajenim predmetima u prosječnom hrvatskom domaćinstvu) mogla umanjiti ili uvećati crtež - ili bilo što što smo crtali/pisali olovkom pričvršćenom na jedan od dva metalna kraka.

s vremenom mi je ova igračka, poput mnogih drugih uključujući čarobnog zmaja puffa (hej, tek u adolescenciji) ispala iz fokusa i raspala se na šarafiće i kotačiće i poluge. i sad, iako se ponekad osjećam kao kurvin sin zbog puffa (ko oni kaj hite ljubimca na cestu kad idu na godišnji, pljuc fuj), zbog pantografa nikad nisam lio suze, tako da me začudilo kako je mnogo mojih vršnjaka sačuvalo ovu igračku.

ne samo da su je sačuvali, nego je skoro svakodnevno revno koriste. ocrtavaju svoje dane, odluke i odabire i blistaju od sreće gledajući kako ih dulji metalni krak uredno pretvara u filozofske teze, načela i kanone.

svađalačka neurotična koškanja oko meje u vrtlu sa susedom juricom kojeg jebe giht i debela žena barica postaju junački bojevi s mrskim rušiteljima naših svetinja ili izrazi domoljubne požrtvovnosti, nejebica postaje celibat, senilna mutna i iskrivljena sjećanja građa za povijest, vrckava mala baraba iz sigeta koja nam je spucala šupkartu jer smo beskrajni pilani i dosade je odličan predložak kurve babilonske, istočnog grijeha i opravdanog ženomrštva itd itd... nema dovoljno smiješnog i sitnog (da, i ljudskog, dragog i jedinstvenog) a da ne bi moglo poslužiti za pantografske igre.

inače, oni koji su po prirodi neuredna gamad pa su izgubili pantograf zovu se cinicima. tako kažu, a besmisleno je boriti se s nekime tko na dnu ormara pomno čuva svoj pantograf iz djetinjstva. dapače, praktičnije je odmah se takvima predstaviti "drago mi je, cinik". neuredne barabe koje vječno trče za novim igračkama znat će kako to nije istina, ali, znate kako kažu, urotnici se lako prepoznaju, tako da se njima vjerojatno ionako nećete morati predstavljati.

http://www.youtube.com/watch?v=kmdwsLtNx2E

ima jedna simpatična priča stara par godina, priča o snjegoviću kojeg su neki tata i mali dječak napravili pod prozorom svog stana u novozagrebačkom naselju. mislim da je bila i zapisana, ali nisam siguran. uglavnom, kako to već biva, do idućeg je jutra netko srušio i uništio snjegovića, a tati je bilo vrlo žao jer je znao da će to teško pasti vrlo malom dječaku kada se ujutro probudi i otrči do prozora roditeljske spavaće sobe. zato je tata prije prve kave navukao cipele i, dok je džezva ključala na štednjaku, otišao u park i uklonio tragove snjegovićoubojstva, a plavu papirnatu tuljac kapu s disneyevim likovima spremio za uspomenu.

čim je dječak pomolio kuštravu glavicu iz svoje sobe, tata je oduševljeno ispričao kako je vidio snjegovića da trči prema obližnjem željezničkom nasipu, sustiže teretni vlak u pravcu sjevera i uskače u otvoreni vagon za rasuti teret. dječak je nakon početne nevjerice povjerovao tati koji je davao sve od sebe da priča bude prihvaćena. ništa neobično, bio je to još vrlo malen dječak.

godine su prolazile i ponekad bi se priče o snjegoviću doticali onako nekako kao što se tate i sinovi dotiču priča o djedu mrazu - tate hrabro brane priču i djetinjstvo svojih dječaka, a dječaci... dječaci rastu. u herojskoj obrani djetinjstva je tata iz priče nakon oko godinu dana odvojio nešto vremena i na računalu fotografiju njihovog snjegovića pretvorio u razglednicu sa sjevernog pola, na kojoj je snjegović bio ponešto veći, a uz njega su bili jedna vrlo lijepa snjegovica i mali snjegović. na poleđini je snjegović pomalo nespretnim pisanim slovima (tata je zaista, što zbog računala, što zbog tehničkih slova, svoja pisana slova zauvijek zamrznuo na razini dječjeg rukopisa)... dakle, pisao kako je sretan na sjevernom polu i puno pozdravlja tatu i malenog dječaka.

maleni je dječak rastao, a jedne se zime dogodilo da su tatu i desetogodišnjeg dječaka zimski praznici zatekli na visoravni kraj mora... i pao je snijeg. dakako, grudali su se i napravili snjegovića. more je bilo zaista blizu i snijeg nije potrajao. dok se snijeg ubrzano topio, dječak je jednog jutra tatu zamolio da se ne voze do dućana najkraćim putem, već krivudavim seoskim putem uz koji su napravili snjegovića. rekao je: volio bih vidjeti je li baka snješka možda uspjela pobjeći kao onaj naš snjegović. tata je na izlazu iz dvorišta šutke okrenuo njušku starog crvenog auta u pravcu snjegovića i brzo razmišljao, pomalo zatečen. na suhozidu pokraj seoskog puta vidjeli su se ostatci bake snješke. tata je pokušao vedro komentirati kako, eto, ne uspiju svi snjegovići uvijek pobjeći... i dječak je to dobro prihvatio.

međutim, počeo je s tatom razgovor o čudima. do dućana je bilo daleko, vožnja je trajala desetak minuta. dječak je pitao kako to da nikad nije čuo od nikoga da mu se dogodilo nešto slično kao što se njima dogodilo sa snjegovićem iz zagreba. tata je rekao kako je ljudima često teško govoriti o čudima u njihovim životima jer ih je strah da ne budu ismijani. tata je, u stvari, bio vrlo zatečen. činilo se kako je priča o snjegoviću ostala trajno pohranjena kao činjenična u pamćenju njegovog sina. s druge strane, tata je koju godinu ranije s dječakom govorio o tome kako vjerovanje gradi istinu. većina ljudima najvažnijih istina su istine među ljudima, a njih grade ljudi. i sada, sada je pametni desetogodišnji dječak zaista čuvao njihovu istinu o snjegoviću. tata je bio zatečen, jer takvo što u stvari nije očekivao. očekivao je kako će braniti djetinjstvo svojeg dječaka, a dječak će svoje djetinjstvo prerastati i potiskivati tatu na rezervne položaje obrane... no dječak se toplo smiješio i šalio s tatom, spominjući neke druge vrlo teško branjive istine koje su dijelili... i tata je odjednom, iako ne prebrzo, shvatio kako je pametni desetogodišnjak pažljivo i bez da išta poruši, prekoračio tatinu crtu obrane njegovog djetinjstva.

on je zaista, zaista naučio kako se drage istine dijele s onima s kojima smo te istine izgradili. i tata je bio jako ponosan.

Naopaki Damir imao ozbiljnih problema u bračnom životu. Naime, često je dolazilo do trvenja s ljubavnicom, koja mu je predbacivala kako se u dvije godine nikad nije potrudio naći načina da se izvuče iz čeličnih kandži svoje zakonite dovoljno dugo da njih dvoje skoče bar na neki produženi vikend, eventualno ljeti do Opatije, sad je to autoput, može se za dva sata ko ništa...

Tako je govorila njegova mala Irma, ali to nije bio najveći Damirov problem. Najveći je problem bio u tome što Damir nikad nije imao ženu. Tako smo ja i Kec s vremenom navikli da nas zove i govori stvari poput "Odužio se sastanak", "Ono govno od Hrengeka me se u dva popodne sjeti jebat da mu slažem špicu", čak i "Oprosti, naletil sam na pikea i keca pa su me odvukli na žuju, znaš njih, ni brige ni pameti, sam po birtiji vise".

Isprva smo se samo kesili i pitali ga zakaj ne govori u prazno, onda smo malo surađivali, a onda smo ga počeli zajebavat u ovisnosti o trenutnom nadahnuću, stavljat na speakerphone na šanku u našoj birtiji i tak...

Naopaki Damir je isprva mislil da je to mrak ideja jer kaj, malo bu ju provozal pa nestal u vidu lastinog repa, al jebiga, omililo mu se, a i počel je gubit kosu i puštat škembu a mala Irma je kak god zemeš fakat bila van njegove lige. "Onak, više naša liga", rekal bi Kec, al nema ga danima vu bircu, neki dan je dizal neku vešmašinu pa ga prišarafilo vu križima i... no dobro.

Kad bi posisal koju bavariu viška, počel bi nam kukat o tom kolko je u panici da mu Irma ne dozna za ženu. Za neimanje iste, jel. "Pike, pojma nemaš kolko ona zna bit divlja, oči bi mi iskopala. A ja, ja... fakat ne znam kaj bi da me ostavi. Navukal sam se, kuiš..."

Moral bum skratit, stigla pizza... uglavnom, na kraju je odlučil da bu odfingiral rastavu, al Irma mu je spucala vritnjaka čim je to čula. Kec mu je češće bil telefonska žena neg ja pa reko ko ga jebe, nek ga on tješi kad se nije mene prvo sjetil da mu budem žena. A kad je na viksi trebalo delat na mešalici onda je bilo pike, kume... ma ko ga jebe. Idem ručat... :D

ja mrzim rimske vile. samijsku keramiku. ukopane anglosaksonske kuće. hipokauste i hipopotamuse. osim onog koji se kupa dječjim šamponom i pjeva. mrgud overandaut.

Nezreli pjesnici oponašaju druge, zreli pjesnici naprosto kradu.


(TS Eliot)

zabljesnu me. 060 tete je recesija izgleda natjerala da si vlastoručno dizajniraju promo materijale :D

Istina, svi muškarci što si znala dijelili su karte

svaki pričajuć' kako s kartama je gotov

Kad ponudila bi mu utočište

Znam takve ljude

Teško je za ruku držat bilo koga

što k nebu tek na predaju je pruža.



Skupljaš jokere što za sobom je ostavio

shvatiš kako ostavio ti je malo

čak niti smijeha

Poput svakog djelitelja čekao je kartu

kartu jaku, kartu pravu

poslije koje dijelit više nikad neće morat

Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži

Još jedan što spokoja pred počinak traži.



I tad, oslonjen na tvoj prozorsku dasku

reć' će jednog dana kako volju si mu

oslabila ljubavlju i toplinom utočišta

I uzet će iz novčanika

vlaka stari vozni red i reći

Rekoh ti kad dođoh da sam stranac

Rekoh ti čim dođoh da sam stranac



A sada opet novi stranac moli da ne gledaš mu snove

ko da trag su tek što ostavi ga netko drugi

Njega vidjela si već i prije

zlatnom rukom kako karte dijeli,

rukom što sad već cijelu izjeda je hrđa

I igru svoju za sklonište je voljan mijenjat

Da, za sklonište je znanu igru voljan mijenjat



Pogled mrzak ti je na još jednog

umornog što karte polaže na stol

ko svetu igru da na žrtvu nosi

I dok snima svojim riječ pred san još traži

za leđima mu put već vidiš

poput cigaretnog dima što za njim se vuče

Put se njegov za njim dalje vuče.



Kažeš mu da uđe, sjedne

no tad okreneš se, sklonište je otvoreno

za njim vrata zatvoriti se neće

Stavi dakle svoju ruku na vrata puta samog

Otvaraju se, nemoj imat straha

Ti si, ljubavi moja, ta što tu je stranac

Ti sad ljubavi si ta što tu je stranac



Znaš, čekao sam, siguran da

srest ćemo se međ našim vlakovima

Kad vrijeme je da opet vlakom krenem

I vjeruj, nikad plan ni ključ ne držah ja u ruci

odgovor što pružio bi na to

ili odgovor na nešto, išta drugo

Dok riječ na riječ on tako niže

ne znaš što je to što sada želi

On govori,

ti ne znaš što još želi.



Daj da nađemo se sutra već

na plaži, podno mosta što

na bezimenoj rijeci nekoj grade

Tad odmah ode sa perona u

toplinu spavaćeg vagona

I shvatiš da tek utočište novo hvali

Shvatiš najzad da on stranac nikad bio nije

Kažeš, dobro, most a možda čak i prije...





...



Skupljaš jokere što za sobom je ostavio

shvatiš kako ostavio ti je malo

čak niti smijeha

Poput svakog djelitelja čekao je kartu

kartu jaku, kartu pravu

poslije koje dijelit više nikad neće morat

Tek još jedan bješe što mlaki spokoj traži

Još jedan što spokoja pred počinak traži.





I tad, nagnut na tvoju prozorsku dasku

reć' će jednog dana kako volju si mu

oslabila ljubavlju i toplinom utočišta

I uzet će iz novčanika

vlaka stari vozni red i reći

Rekoh ti kad dođoh da sam stranac

Rekoh ti čim dođoh da sam stranac




(LCohen, Pjesma o strancu)

Kada su prva zrnca dotakla jezero, vratio se.
Vratio se prije prvog snijega.
Vratio se rano, dok još nije bila naložena peć.
Vratio se gotovo slijep, korak mu je postajao brži na poznatoj stazi.
Vratio se gotovo slijep.
Vratio se mršaviji no što je pamtila.
Vratio se u posve novoj odjeći, glatko obrijan, bez auta.
Rekao je da želi plesati prije no što ponovno ode.
Vratio se mršav u posve novoj odjeći i nisu govorili o njegovom odlasku.
Pokazala mu je nove gredice uz jezero.
Pokazala mu je gdje će se u proljeće nalaziti maćuhice i peršin.
Bio je pristojan i glatko obrijan.
Bio je u novoj odjeći, pristojan i nije je pitao za vuka i divlju metvicu.
Želio je znati što je s kruškom iza kuće i smetaju li proljetni mrazovi ivančicama.
Želio je znati ima li u proljeće još ivančica s crvenom sredinom.
Slušao je mirno i pozorno njene riječi o proljeću a ona je govorila sa smiješkom.
Slušao je kako sa smiješkom govori o proljeću.
Slušao je dugo, sjedeći uz stol.
Podstakao bi vatru i vraćao se za stol zaobilazeći naslonjač u širokom luku.
Pitala se hoda li tako zato što se vratio gotovo slijep ili zato što još suviše dobro vidi.
Nije ga pitala.
Bilo joj je žao, imao je tako malo za ispričati, a tako je pomno slušao.
I bio je pristojan, nije je pitao za vuka
niti za divlju metvicu.

Oprostite...

Čovjek s malenim škotskim terijerom se trgnuo. Djelomice je bio u mislima oko sastanka u tiskari, a dijelom je, ruku na srce, Franjo već i drijemao hodajući, čekajući da pas obavi nuždu.

Niz stazu mu je prilazio krupni muškarac u kožnom kaputu.

Možete li mi pomoći, molim vas... cigarete su mi tu u džepu...

Zarotirao se kako bi olakšao Franji da posegne u džep njegovog kaputa. Franjo izvadi cigarete, te zatim izvadi jednu i pruži je kako bi je čovjek prihvatio usnama.

Imate možda vatre? - promrmlja čovjek stišćući cigaretu u kutu usana.

Franjo se zbunjeno i, ruku na srce, pomalo sneno, osmjehne, pokazujući neodlučno kažiprstom na čovjekove goruće ruke koje je držao odmaknute od tijela poput žene koja čeka da joj se osuši lak na noktima.

Čovjek pogleda ruke i zatim s nerazumijevanjem vrati pogled na Franju, no prije no što je ovaj stigao išta zaustiti, čovjek u kaputu se poče smijuljiti preko cigarete.

E, jesam blesav... reče pošto je povukao prvi dim.

Ma ne misli čovjek... pomirljivo odgovori Franjo uz, ruku na srce, ponešto sneni, smiješak.

Do čovjekovih nogu dotrči mali smeđi pas, te poče njuškati Franjinu Bibu. Za nekoliko se trenutaka psi počeše razigrano natjeravati. Franjo otkači Bibu s povodca.

Lijepo se igraju... reče raznježeno čovjek u kaputu.

Idete prema...? - mahnu rukom ostavivši plameni trag u mraku parka. Čuo se zvuk plamena koji je naglo povukao više zraka. Desna je ruka sada nešto jače plamtila i čovjek ju odmače dalje od sebe.

Franjo je doista krenuo tim putem, ka haustoru, stepeništu i Ivanki, koja je vjerojatno već zaspala uz reprize na televiziji. Dobila je dosta na težini ove godine i brže se umarala.

A koliko dugo već...? - prekide se Franjo u mislima na bezvolju svoje supružnice, pokazujući ponovno kažiprstom pomalo neodlučno i, ruku na srce, sneno, sad jednu sad drugu goruću ruku.

Od jučer! - vedro će čovjek s ljubavlju pogledavši jednu, pa drugu plamteću šaku. Desna je malo jače gorila. Udubio se u svoje buktinje i činilo se kao da Franju više i ne primjećuje. Pokušavao je izjednačiti intenzitet plamena mašući malo jednom, malo drugom rukom. Sada su obje raskošno gorile.

Franjo je osjećao toplinu koja je isijavala od njega. Pomisli kako je sve puno lišća i možda bi čovjeka valjalo upozoriti da bude oprezan, no odustane ugledavši njegov zaljubljen izraz lica dok je piljio u vatru koja mu je bacala nemirne sjene po licu.

Nije više imao cigaretu u ustima. Zacijelo ju je negdje odbacio putem. Franjo se osvrnu da vidi nije li odbačena cigareta počela tinjati negdje niz park u gomilama suhog lišća. Ljudi su ponekad bespotrebno nepažljivi, pomisli negodujući u sebi.

Stigavši do kraja parka, čovjek skrenu ulijevo, fućnuvši psu koji mu se u tren stvori kraj nogu, zadihan od igre s Bibom. Laku noć, sused! - reče, dok je Franjo tražio ključeve stubišta u baloneru.

Laku noć, laku noć! - odgovori Franjo, osmjehnuvši se ljubazno i, ruku na srce, pomalo sneno.