postumno

pirka tajfun. dragi djede mrazu, molim te da klikneš čika eola na chat i zamoliš ga da mi pusti krov. bit će mi jako zima a bio sam dobar. a nemrem ga više držat ručicama, bole me prstići. hvala.

Ne ide mi... a stvarno mišljah da ne tražim nekaj bogzna kak egzotično.

Bačve. Male, drvene, ukrasne bačvice od 5-20 litara koje se drže na šanku polegnute bočno.

Gdje? Tko? Izgled ispred funkcije. Plaćanje solarno uz suzu radosnicu u kutu oka mi plavog.

Hvala.

Jebenti, veli mi ničim izazvana neka mala holandjanka-48- da predosjeća kako bih jednom upravo na njen profil mogal kliknut i počet suze ronit za svime što kao kakva takva ima za ponuditi, što ju je trenutno nadahnulo na premptive strike protiv mojeg lika i djela. predostrožnost je stara majka rosnih holanđanki koje uče na američkom modelu samoobrane. ;D

Ne budite pretjerano moralni. Tako ćete si uskratiti velik dio života. Stremite većim ciljevima od moralnosti. Nemojte biti samo dobri; budite dobri za nešto.

(H.D. Thoreau)

Kad mi se stisne
jer pomislim da me morti
više ne bu bilo

Pre neg kaj stignem zapisat
se kaj mi je vu tikvi gnjilo
Pre neg kaj naštancam slavnijeh priča
o ševi, šegi i šori bar još kilo
I napunim silos slova
Da se rešim tog kaj mi je
u sinusima zrilo

Kad prek njonje noći pune zvezda,
Oblaci naširoko pripovedaju
o radu mojih žlezda,
Pa si onak nekak dumam
da morti nigdar ne bum to nakucal
Kak sam vidil da je oblak
Na bregu fajn sjenu spucal

I ondak još pomislim,
lepa moja nova puca,
Da nigdar te već zagledal ne bum
I guštal z tebom
brez da si možđane razbijam;

--ondak se mam zpizdim do mora
solo do kamenoloma tam kraj Rovinja
I razvalim se konjakom ko svinja
sve dok želja za ljubavlju i slavom
ne odjebe i prestane da tinja.


(J. Keats)

-Svjetlo joj je nad glavom,
rekao je Marko.

-Nije, ovo je u zatvorenom, prozirne stjenke od salonita su oko terase, rasvjete nema, gore je krov...
odgovorio je odsutno i mahinalno krenuo po stolu za cigarom, ne skidajući pogled s monitora.

Postavlja masku s levelsima i pokušava posvijetliti oči, sakrivene u tamnim sjenama. Sjaje. Dolijeva svjetlo. Nakon gomilu ulivenog svjetla, sjaje medenosmeđe, prilično divlje. Moćan zubati osmijeh i neobična širina glave u čeljustima. R'n'R čeljust. Da, to je kapitalni primjerak R'n'R čeljusti.

U vrtu je sjekira, na krovovima dimnjaci,
s mnogo je razumijevanja komentirao pozadinski WinAmp.

Narušio mu je volju za pisanjem. Nema smisla pisati kad si već dorekao svoje misli, a ako te uz to još i razumiju... Čemu, kočio se naslov starog časopisa na stolu. Otrgnuo je naslovnicu punu pepela cigara i mrlja kave.

Mnogo je već priča, i jake su ovisno o tome koliko je žara uložio u njihovo pisanje. Priče su... napisane. Napisali smo ih, nebitno je jesmo li ih zapisali. U biti, možda zapisivati vrijedi samo priče koje u stvarnosti nismo napisali. One koje nisu napisane dok nisu zapisane.

Čarobnjak iz Ida, viri preko zida, pjevušili su razigrani čovječuljci u lubanji i gađali se mrvicama kruha. A on je krenuo slagati košulje u veliki stari ormar, ali ne tada. Par dana kasnije, par stotina kilometara dalje. Nije ga više oduševljavalo živjeti iz kofera. Iako, ni uredne košulje u ormaru nisu ga fascinirale. Kofer se prepunio. Ponio je neke stare stvari iz Zagreba. Zato slaže.

Pred prozorom je iz magle izvirio čempres, taman, nehajno oslonjen na plavu maglu svitanja. Iza magle je more. Iza priča su samo moćne čeljusti, uvijek samo moćne čeljusti, poput onih starih klještolikih drobilica za krumpir. Dograbe ga za jaja, protisnu mu libido kroz mozak i iznjedre romantične akvarele.

WCH. Zamoliše ga da tako označava stilske greške u testovima koje su mu ovih dana navalili. Mnoge osvješćivanje drobilice za krumpir toliko šokira da ne mogu prestati prostačiti. Oni su ljuti, oni su uvrijeđeni time što su doznali o sebi. Gola kurčina kao repromaterijal, pogonski agregat. Izvlačiš srebrne žice i stvaraš filigran. Predstavljaš se svojim filigranom, gradiš nastambu, poslovno carstvo, umjetnost, civilizaciju. Druge te zvijeri cijene. Mora da imaš opaku kurčinu ako si izvukao toliko srebra iz nje.

Ili, protisnuto... životna snaga. Oh, hvala vam najljepša, zaista radije čitam s protisnute strane. Zapisano prema motivima napisanog. Stidljiv sam po prirodi i to se vidi, prostačim plaho i prenaglašeno poput pučkoškolca uplašenog vlastitom drskošću. I to je dobro. To je utočište, to je dokaz da blaziranost još ne odnosi pobjedu, jer... životna je snaga bezlična i apstraktna, moja i tvoja, njegova, njihova... ok, neka je malo dlakavija u korijenu, iskrivljena lijevo ili desno, deblja ili tanja... tako je, nasmiješi se, jer... kameni blok u rukama Rodina ne čeka sudbina tucanika u podlozi autoputa na tristosedamnaestom kilometru neke državne ceste među brdima kojima se nitko od vozača nikad ne potrudi doznati imena, a vještina i volja zaslužuju respekt, stvorile su nešto što ima identitet.

sad mi je puno jasnije kak je Abel odjebal karijeru... ;D

u provinciji i dalje mokro i hladno. od ostalih vijesti, gradonačelnik Tirane je takva dobričina da bi ga čoik moga na kruv mazat. pas cijepljen. kočnice nove. kauč se čeka. međuljudski odnosi - šarmantno nedorečeni. more mirno do malo valovito. ne valja za bacat žabice. okej za zapušit na molu. katalog. jebatga, zaboravio. skočim za vikend na kavu che sunac pa usput. gledajte nas i u dvajsdva sata.

JK asked: "The only people for me are the mad ones, the ones mad to live, mad to talk, mad to be saved, desirous of everything at the same time, the ones who never yawn or say a commonplace thing but burn, burn, burn like fabulous roman candles exploding like spiders across the stars and in the middle you see the blue centerlight pop and everybody goes 'Awww! What did they call such young people in Goethe's Germany?"

Acidheads, Jack, they called them acidheads...

Ne volem... što odasvud
samo čuješ "daj mi!"
Il' se krčmi il' se zajmi...
Jebo te, ja nikad nisam isko...

ne-vo-lem

vani je zima. bijele koke s neba su pale (pljuc, ni one mi nisu dale). maj smel tink je zašao u zrele godine i pokretanje istoga prilično je srodna kategorija otvaranju poglavlja akcesijskih pregovora. htio sam ići fotkati malo zimski, snijegom ukrašeni zagreb noću, ali zajeb je kaj je zima i snijeg. razmišljam o kompromisnim rješenjima. bar sam kupio cigare na pumpi. nenadahnut sam i zatečen. jerbo nisam puno spavao pa mišljah da večeras. ću. bit za spavanje. a ono kurac. i kaj sad.

PS
draga drugarice učiteljice, znam da ovaj sastava prelazi tematske odrednice naslova "zima u mom parku", ali... ono. jebiga. rekla je mama da vam sutra donesem one pite s jabukama koju tako volite.

Vaš,
Ivica

U stvari, mislio je na ovo još putem kući, kližući se praznim ulicama onako u trećoj, samo se onda nešto zachattao sitno, pa se uhvatio nečeg sasvim desetog do pred jutro i... međutim, vratilo se. Možda s nešto manje gorljivosti od prvog udara, ali vratilo se, a takve misli obično posve raznese i najmanji vremenski interval, digresija, nevezana aktivnost. Pomalo zabrinut zbog prigušene strasti kojom se misao vratila, odluči je ipak pripisati. Kako tako. Neka je. Nek' ostane, možda plane ako ju položi negdje da tinja, tek toliko da posve ne ugasne.

A i mora. Mora pisati na silu, trenirati. Uskoro će opet morati zaista početi pisati, a zaboravio je kako. Dobro. Kravena šalica za kavu. I Walter. I... cannot copy or replace... ma zajebi. Sutra će to Daemon. SMSa dva. Sutra.

Anarhizam.
Gleda iskosa. Miriše na pubertetlije. Čeče majice. Treba ga odmah spariti, modificirati.

Anarhizam i renesansa.
Ne gleda. Cereka se. Možda je ipak zakasnio zapisati to što...

Ključ napretka čovjeka je u specijalizaciji. Nemamo vremena. Tričetvrt vijeka. Čak niti oni blagoslovljeni novcem kojim si mogu kupiti udjele vlastitog vremena – ni oni ga ne mogu kupiti dovoljno. Tričetvrt vijeka. Eventualno dovoljno samo ako se sve poklopi. Ako se sve poklopi i prihvate se jedne uske kriške svojeg svijeta. Samo tako i samo možda imaju koridor prema Uspjehu. Ostali će brinuti o svemu ostalome. Razmjenjivat će usluge. Trampiti znanja u slučaju potrebe. Samo, tako je nastala i atomska bomba. I say, jolly good show, old chap, reče Sir John Ernestu. O ostalom nek misle Leo i stara komunjara i profuknjača Bobby J. Dramatičan primjer, a? Je, istina, nekak je dramatičnije od prve ideje o manufakturi. A i od onog kad se Urg(*) zderal na Ngrinlu:
"Bongo tunga! Ba tunga re. Amuzijana, zijana!" (Mrš brat bobice! Zakurac si ko lovac. Išbe, nosi se!)

Sve smo podijelili. Da. I dijelimo na sve sitnije čestice. (Sorry Sir John, no pun intended. Honestly!) Čak smo omogućili dijelu populacije da se specijalizira u pravcu bleeding hearts and artists i plače zato kaj smo to napravili, oplakuje jednostavnija vremena i romansira živote primitivnih zajednica. Jer, jebiga, neko se mora i tome posvetiti, treba to odradit kako treba, a ne da dekoncentrira svih onak... latentno. Kad ih šusne, nek' si pročitaju neki taj romančić za plačipičke i obrišu suze do ponedjeljka, a ne da mi se tu vuku po uredu ko prebijene mačke... pljuc.

I tako. Sad više ne znamo ama baš ništa o mnogočemu. O tome za nas odlučuju drugi i to, bez ikakve sumnje, daleko bolje i smislenije nego da sami moramo brinuti o svemu, učiti o svemu i vrlo malo znati o svemu. A sve kreće od ideje da postoji najbolji način za sve, primjenjiv na svakoga. Podijelimo se i obavimo to, društvo (yap, this one was intentional).

Uglavnom, da vas ne opterećujem s izvornikom, Urg se na to osjetio prozvanim i skrenuo pripovjedaču pažnju na potencijalnu inkoherentnost stava koji je počeo naslućivati:

Ne seri! Kaj, trebal sam pustit pičku da'm se tam popikava dok si sisu ne zprobuši kopljem, jebo te ja u bulju renesansnu! Ta ne bi mamuta ni u mikrovalnoj našla!

Zaista, pitanje je kako bi ljudska zajednica danas živjela bez kontribucije doajena podjele rada g.Urga i poprilično se jasno naziru obziri stava koji bi autor koji nepouzdanost pripovjedača proteže čak i na lice u kojem pripovijeda zauzeo kad bi netko danas njegovu snježnobijelu velebnu meku rit koja sveukupno nije pretrčala kilometar u dve godine izložio takvoj alternativnoj stvarnosti. Međutim, pretpostavimo li da je takvoj stvarnosti izložen od rođenja, a genetski materijal nasljeđuje od predaka izloženih istoj takvoj stvarnosti i selekcioniranih takvom stvarnošću, izgledi za preživljavanje se ipak donekle poboljšavaju, a otuđenost od čitavog niza aspekata vlastitog života smanjuje se usporedo s BDP-om (bruto domaćim proizvodom) i DBP-om (divovskom bijelom prdom).

Na Donjoj Dubravi daleki Urgov potomak pali baklju u trenu kad je prstom došao do riječi "otuđenost", izlijeće iz haustora, pretrčava aveniju i piči Dankovečkom prema tržnici urlajući "Marxist! Marxist, ljudi! Ajmo, diž se! Maaaarxsist!" Svjetina se okuplja na tržnici s bakljama i vilama, te kreće Avenijom prema zapadu. Pripovjedač drhtavim poluplačnim glasom skutren ispod radnog stola preko mobitela objašnjava sranje stvari Feuerbachovom dobrohotnom bogu (koji, istini za volju, nevjerojatno nalikuje Grouchu). Dovršetak rekonstrukcije križanja Šuškove i Avenije Dubrava planira se za 2012.

Pripovjedač se kobelja ispod stola. Pri tome ogrebe koljeno na nosač pasivnog hladnjaka drevnog jednojezgrenog P4 procesora u starom kućištu iz kojeg je RAM odnio ********i (iskričarski nick) ali ga nije bacio računajući kako je u njemu još sva sila mrak dijelova koji mogu poslužiti za digresiranje dok pišući pribire misli. Ne umire od sepse, već skače na ogromornog crvenog pterodaktilografa koji ga nosi do svoje daljnje rođake nepterostolice.
(čitatelji koji su zadržavali dah sada ispuštaju duboki uzdah olakšanja čim sigurno ugnijezdi DBP na rečenu rođaku, a ostalima digresija ide nakurac, neovisno o rodu im broju i padežu)

Zastrašujuće su pećinske vizije koje se nameću. Je, da, da... system restore points? Few and far between. Ali, korak po korak... možda se dio izgubljenog s vremenom ipak može osvojiti. Gle mobitele. Dresiralo nas, ustrojilo nas u gladno tržište. Nema života bez mobitela. Navodno su u pradavna vremena ljudi živjeli bez njih. Mahali su dekicama iznad vatre u koju su nahitali vlažnu mahovinu. Tajnice su kihale dim dok su garave ulijetale u direktorov ured da poruče:

Direktore, onaj pike opet javlja da nemre bit gotovo danas jer je trenutno okupiran pitanjima od krucijalnog značaja za čovječanstvo kao kakvo takvo, a navodno ima i tešku ozljedu koljena.

Apa pička'l mu mater'na! Zovder mi Jos'nu iz 7. konjičke, nek' mu s'okupe oko tog Ranjenog Kolina pać'mo vidit kom opanci a kom obojci... komunjara smrdljiva crvena, da krucjalno... onćem'se na križ pozivat... crven je ispod kože, kažen ja tebi! Crvenokožac bahati! Pljuc!

Budući da je tajnica zaboravila poklopiti vatru tokom razgovora s direktorom, pripovjedač se zavlači natrag pod stol sluteći kud to vodi, ali prekasno shvaća da se dva-tri odjeljka ranije odrekao mobitela i priča završava naglo i tragično.

Autorova okrvavljena ruka izvlači se ispod stola i bezuspješno pipa po radnoj plohi, a zatim nemoćno pada. Nad poprištem se u zoru nadvija težak dim zapaljenog filtra iz pepeljare, a ispod stola se čuje krkljanje...

"Zamijenite samo ono naglo i tragično s abruptno i tragično, smješnije je..."







(*)Urg Dgula (16. 8. 250021g pne (srijeda) – 13. 02. 249998 g. pne (petak, jebiga)) – znameniti mislilac i teoretičar podjele rada iz kasnog paleozoika i ranog mezozoika, živio na području današnje zagrebačke Donje Dubrave, umro od trovanja bobicama posluženim kao zamjenski prilog mamutu a l'orange

Ekhm. (tuptup) Jendva. Jendva. nda.

Cijenjeni skupe, dame i gospodo, uvaženi kolege. Drago mi je što smo okupljeni u ovolikom broju prilikom predstavljanja teze o jogging sindromu. Neki smatraju kako je temeljno pitanje što točno razlikuje jogging sindrom čije uvođenje u standardnu uporabu zagovaram od obične razmaženosti officinalis, var alba. Dakle, čak i ako zanemarimo činjenicu da razmaženost nemrem patentirat i koristit je ko ulaznicu na ovakve skupove i šibanje pršuta s šveckog stola u džepove sakoa, nikako ne možemo zanemariti nešto drugo i bitno važnije. Od prvog. Dakle, imamo već dva razloga, a tu je i treći. Totalno guba zvuči. Jogging sindrom. Pazi, tu buju se zajebali i joggeri kupit knjigu i svi koji vole sve što vole mladi i proaktivni. Nemoš falit.

Dakle.
Materija a, dan prvi, izvadak iz intervjua s oglednim subjektom

Odosmo nekaj klopnut, popričali, mrknuli kuhanog vina u gradu. Svratimo do nje, čavrljamo, krenemo gledat neki film il nekaj al čak se nemrem sjetit kaj jer me dekoncentrira nešto nedivlje u zraku. Naime, ukupni indeks seksualnosti u okruženju je nula. Čim sam to skontal napalim se ko jazavac i totalno odustanem od crtića (ili kaj se već vrti na monitoru, ne znam, ko što rekoh...:D) I onda krenem sve onak nešto dostojanstveno i muževno na pizdunski i iz zasjede, te takvim macho pristupom uspješno izazovem blagu do umjerenu iritaciju, pa odem doma. U biti, budem steran. Al nježno. :D

Materija b, dan drugi, izvadak iz intervjua s oglednim subjektom

Revidirajući dan prvi zaključim da treba riješit nejebicu i bolni otečeni ego pa odem na kavu u istočni dio grada.
Popijem čaj i razvalim sugovornicu šarmom i kozerstvom svjetske klase. Ona od udivljenosti uglavnom šuti i gleda u pod kako joj moja ljepota ne bi odvlačila pažnju s mojih dovitljivih anegdotalnih pripovijesti, a zatim zijevne da izjednači tlak, pogleda sat i veli
-Nego, a da uzmemo nekaj iz McDonaldsa?
-Može, oćemo nutra pojest il u autu?
-Pa sad, mislila sam da odnesemo kod mene doma.
Trenutno sam nadahnut i kod nje sve pogibeljne teme munjevitim ninja refleksima razvijenim dugogodišnjim treningom Pra Vimseg Rbav Doa (poznatog i kao Put Prave Stijele) vanjskom stranom dlana deflektiram na područje klimatskih promjena, svjetsku gospodarsku krizu s posebnim osvrtom na posljedice po strojobravarstvo istarske županije i temeljne dvojbe inherentne urbanističkom planiranju u Nairobiju. Posao nije lak, ali nakon nekoliko sati konačno ženu uvalim u duboko beznađe i ostavljam ju dok zaprepaštenog izraza govori "ali, meni se još uopće ne spava..." (...) (subjekt se počinje veselo smijati, što ispitivača navodi na napuštanje tapecirane sobe radi vlastite sigurnosti)

Napomena: varijable ženaA i ženaB će biti izuzete iz razmatranja jer dodatni arhivski materijali jasno ukazuju kako je i žA povijesno bivala izložena ponašanju B tipa, te nema razloga za osnovanu sumnju kako žB ne bi mogla biti dovedena u situaciju A tipa.

Dakle, krenimo od temeljnog nacrta definicije. Jogging sindrom(R)(TM)(C) je orijentacijski poremećaj usmjerenja voljnog djelovanja na temelju indeksa nedostupnosti cilja. Teorijska podloga mu je legendarni Adamsov Improbability Drive, a neizglednost implementacije pacijentu pruža dodatan poticaj. Unatoč tome što su intervjui s oglednim subjektom vođeni pod tematskom odrednicom usklađenom s temeljnom djelatnošću ljubaznih sponzora i domaćina ovog povijesnog skupa, bilo bi sasvim pogrešno smatrati kako je gamut manifestacija jogging sindroma(TM)(R)(C) ograničen na seksualnost i odnose među spolovima - subjekte u ruralnom okruženju često zatičemo u obavljanju djelatnosti poput mužnje hrasta lužnjaka, planiranja melioracije kamenoloma ili organskog uzgoja hidrauličnih traktorskih sklopova, dok se u urbanom okruženju često predano posvećuju nastojanjima na reformi školstva, povećanju transparentnosti kriterija odabira izvođača javnih radova i dresuri zebri na manjim prometnicama.

Nomenklatura
Jogging je rekreacijsko trčanje u cilju razonode i razgibavanja. Stizanje do cilja je nebitno. Trčanje u krug je česta praksa.

Diferencijalna dijagnostika
Kako razlikovati jogging sindrom(TM)(R)(C) od poznatih deluzija i disocijativnih poremećaja? Ključna je razlika u jasnoj svijesti subjekta o stupnju neizglednosti ostvarivanja cilja – dapače, kao što je navedeno ranije, nedostupnost realizacije je osnovni motivacijski faktor. Subjekt demonstrira izraženu indignaciju prema nastojanjima zdravih i kvalitetno integriranih pripadnika društvene zajednice koji teže konzumiranju realiziranih ciljeva i nastavku mravovanja u pravcu sljedeće gratifikacije, te razvija napredne anticipacijske vještine kako bi se pravodobno distancirao od potencijalno ostvarivih ciljeva i usmjerio svoje djelovanje u pravcu izazova koji su ga dostojni (vidi gore).

Terapija
Simptomatska terapija humorom

Prognoza
I dalje pretežno vedro. S ćuftama. :)




*Disklamerica: Osobe i događaji prikazani u tekstu plod su fikcije. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima plod je nemaštovitosti autora. Nitko nije ozlijeđen u procesu pisanja ovog teksta, a ona kava bu se valjda oprala. Ionak je stara majica.

ras, dva, ras, dva tri i...

http://www.youtube.com/watch?v=Ah0nWB7FezI

;)

Slika kriške grada ispod ruba rolete, sa smetnjama. Hajde, vrijeme je da se krene. Tiho je u stanu. Tišina krcka. Na stolu je papirnata traka metar iz salona namještaja. Cigarete. Token. Kava. Mobitel. Par čipova za poker. CF kartica. Mobitel. Letak dostave. Šuškam prstima po dvodnevnoj bradi, popunjavam šum, sinkopiram. Svi ljudi u ovom gradu su i dalje tamo gdje sam ih odložio. Liježem na mardac i stavljam na oči dva čipa. Ona najmanja, crvena. Ostalo je za Kerbera. Njegovo me ime uvijek podsjeti na blaširano povrće, a toga me ipak, još uvijek, strah. Smile, you fuck. U drugom kutu sobe sneno žmirka lav i pridržava prednjim šapama glavu koju glođe. Hvata ju cijelu bočnim dijelom vilice i u snenom uživanju pritvara oči čekajući klimaks, trenutak kada umorna od krckanja mljaskavo predaje i sažima sve svoje okuse u nekoliko trenutaka šarenog užitka. Sve što je imala za ponuditi.

Mobitel viče badboys badboys whatchagonna do. Odličan odabir. Ako te poziv i ne veseli, osjetiš se oman majti gangsta. Hej xić, ša ima. Da. Ma čuo sam kad si ju najavila... bila je gužva, nismo dugo ostali. Slab vam je razglas za ono, a i grdo je tremirala pa je hitalo na elevator music. Budemo. Viči kad si po gradu. Da.. da, 9-15 znakova po sekundi rade moji. Ok. Ma daa, vidimo se još sigurno ovih dana.

Tu-tuu (đava ti piz izija). Static. Prigušivač od snijega. Snijeg na slici. Analognoj. Dvodnevna brada. Kad ju obrijem, postat ću nevidljiv među ljudima koji prolaze pothodnikom prema Tomislavcu. U potrazi za svježom glavom koja će mi se predati pod čeljustima. Četvrtastim. Glatko obrijanim. Ipak je... subota.