postumno

U proljeće malene ptice treperavo podižu glasove nakon blage kiše dok drveće sve odvažnije lista u tiha poslijepodneva i zato:
http://www.youtube.com/watch?v=fkuOAY-S6OY&feature=related

Na Sri Lanci nema letećih majmuna, a na Filipinima nema crnih pimpeka od 6 metara u jezeru. Prestanite drhturiti i nastavite s uobičajenim aktivnostima. Vaš heroj je umoran i ide spavati ili piti kavu negdje. (Dakle, ako ipak vidite letećeg majmuna u vašoj Javi ili C++-u... nisam ja majkemi. Ako u jezeru vidite džinovski, konzultirajte Rabljenog)

http://www.youtube.com/watch?v=CfI3eGXkZH8&feature=related

dakle, dosta bi više bilo kuhanja pomoću moje omiljene panasonic kuhinjske naprave. danas kuham baš onak, u pećnici. pečem. dobro, ne cjepidlačite. idem iz ovijeh stopa skinut najlon s te aluminijske posudice lazanja i... run for cover goli kuhar, kad je o kuhanju riječ ja sam novi goli k. na ovim prostorima! :)

U zemlji u kojoj je državna uprava dobra, siromaštvo je nešto čega se treba sramiti.
U zemlji loše državne uprave, bogatstvo je nešto čega se treba sramiti.




(Konfucije)

Bilo je to relativno nedavno i svaka rana još me boli i pali krvavu zjenu u.... uglavnom, uputih se s šireg velikogoričkog područja jedne tople subotnje večeri u grad Zagreb, pun nade i onog ustreptalog iščekivanja koje mi momci iz udaljenih predgrađa imamo kad subotom krećemo u grad.

Međutim, ono što je uslijedilo bilo je ravno najkrvavijim stranicama povijesti ljudskog roda, množinskog broja i triju od sedam padeža. Unaprijed pripremljena zlokobna horda dočekala me na ulazu i zadnje čega se jasno sjećam bijaše majstor borilačkih vještina svjetske klase koji je u rukama držao nekakav zlokoban štap, zloslutno zašiljen na jednom kraju. Vidjevši da sam u duši pjesnik i kozmetičar, uz prezriv je osmjeh odbacio štap, nakon čega su me on i žena čije je tijelo godinama čeličeno u sklopu profesionalne obuke i obrazovanja dograbili poput sirote, netom iz roditeljskog gnijezda prhnule lastavičice.

Tada je već za sve bilo, naprosto... prekasno. Izručiše me poput komada mesa na uporabu ženi crne kose i okrutnih, krvoločnih zelenih očiju uz demonski smijeh i odobravanje svih nazočnih, od kojih nitko nije ustao u moju obranu. Odmahnula je rukom i rekla da će me možda koristiti kao pritiskivač za papir i nek se u međuvremenu slobodno igraju sa mnom. Razularena svjetina je to jedva dočekala.

Submisivno skutren pod nogama zelenooke žene ulijevao sam u sebe pivo razočaran što se dotična nije dosjetila nikakve druge uloge koju bih mogao imati kadli odjednom ugledah par svakačast nogu u kratkoj crvenoj suknji, a već u idućem trenutku s mene je divljački strgnuta košulja dok su moji jecaji beznadno nestajali u talasima vučjeg cereka i oblizivanja raspomamljenih ženki.

Kad su zvijeri utažile prvu glad, natjeraše me da ih masiram, jednu po jednu... svatko tko je bio izložen brutalnom nečovječnom zlostavljanju zna kako se u čovjeku u jednom trenutku naprosto slomi svaka nada i volja za otporom, te sam skrušeno izvršavao zapovjedi krijući vlažne trepavice i mutne, od suza otečene oči kako zbog suza ne bih bio izložen daljnjoj bestijalnoj torturi.

Bližilo se svitanje. U jednom je trenutku dostojanstveni vitki sjedokosi muškarac uvrebao par sekundi nepažnje mojih uzničarki, bacio mi na pod izgužvanu košulju i samo brzo šapnuo... "ajde mali, oblači se, brzo!"

Dok sam se raščupan i oskrnavljen pred svitanje vukao do mojeg autića srce mi je, premda zauvijek slomljeno, ispunjavala ogromna zahvalnost prema pribranom odvažnom muškarcu koji je, zanemarivši vlastitu sigurnost, osjetio moralni imperativ da pomogne... držeći u jednoj ruci raspelo okrenuto prema ženama koje su bijesno režale, drugom mi je samo odmahnuo iza leđa "Bježi, ne bini za mene! Samo mi obećaj da ćeš jednom osnovati topao dom iz kojeg će se u proljetna jutra širiti mirisi domaćeg hljeba, a na vratima stajati vedra i bogobojazna mlada djevojka! Učini to.. za mene!"

Ni dan danas ne znam je li preživjeo, ali ovim putem tražim eto ubavo djevojče navedenih specifikacija radi druženja, brak nije izrijekom isključen.

zoo je guba. baš svaki put nekaj novog srede. thumbsup. fokice jr su lude ko šmajseri :) bad company 2 je fiju bum ratatat guba al me oka bole od pustih masuinčnoprikazanih bumtrasova i lošiji sam od mladih snaga pa sam flustlilan. :P transformer's revenge je... edukativan. dobro, jebiga, nije, al je jako šaren i bum tras ovoono. :) šunka je bila okej. sretan vaskrs. :)

E, mrak je. Pentraš se pa ima trampolin pa ko zračni topovi na spužvaste loptice pa... jedino kaj vele da me ne buju drugi put pustili ak ne dovedem i neko dete. :/

http://www.youtube.com/watch?v=R044sleOW6I&feature=fvw

Hodao je na kraju krda. I bio je nestvarno žute boje. Oči... ta Azija zbunjuje. Nije samo pismo drugačije, pisma ljudkih lica su drugačija i čine da se osjećam kao neznalica. A eto, sada i konji. Pitomi, skloni blizini čovjeka, blagi i mirni, a nečitljivi. Lica pisana drugim jezikom. Znate, kao ono kad po licu jasno prepoznate Skandinavca ili barem znate da netko nije iz vašeg podneblja. Heh, da. Okej, da... Azija, Sherlock. Ali... u očima. Tonski jezik. Zidovi i prije prvog koraka. Ljudi koji možda nikad nećeš osjetiti. Bore upisane danima prepunim bezbroojnih stvari, a gotovo su ti sve strane. Nove. Pa i mali žuti konj. Kertag. Žuta točka u ledenoj pustoši. Nigdje ničega i žuta točka koju ne prepoznaješ. Nigdje uporišta od kojeg se može krenuti. Kao da opisuješ neznan krajolik jezikom koji ne govoriš. Tako mnogo skrušenog čuđenja. Očaravajuća senzacija.

Ništa nova, ali čovjeka raznježi kad mu agencija iz Londona nudi da odradi posao za hrvatsko ministarstvo. Još je zabavnije uzevši u obzir o kojem je ministarstvu riječ. Dakako, Englezi nude najblaže rečeno uvredljiv honorar. Šteta je da više od 15% novca koji će kesnuti porezni obveznici ostane u Hrvatskoj.

Nađe se još uvijek poneki ljud bilo kojeg spola s kojim se svadim. Onako, jel... koliko se pikeova svađa može nazivati svađom. Uglavnom, strano mi bude i ne shvaćam pa režuckam, zajedljivo, defanzivno, kao svaki prosječan uplašen seldžuk. Obično se svadim samo toliko dugo dok ne naslutim što mi je to iskočilo na put. Nakon toga mašem repom, ne nužno iz posebne naklonosti već tek onako... lakne mi. Upoznao sam, Neshvaćanje je strah, strah je agresija.

Ako ne režiš preglasno i pomno gledaš, ubrzo se priča svede na dodavanje nove kartice. Stvor ovakav i onakav, pokreće ga ovo, antagonizira ono, ne vole bambi kekse i kad joj diraš kosu, pedantno se oblači, vuče trag iz '96... i zatim, iako rekoh da mahanje repom nije nužno znak iznimne privrženosti, zatim dolazi prihvaćanje. Pasivno prihvaćanje. Ne postaju tvoje ili tvoji, samo... poznati.

Dok je poznatog bilo manje, poznati su bili tvoji. Sada rijetko režiš, rijetko se bojiš, ali... rijetki su tvoji. Svi i nitko. Je li to zaista moguće? Griješiš. Zacijelo griješiš. Kako bi poznavanje veće, bogatije, raznolikije kriške ljudskog roda... kako bi to moglo nekoga udaljavati, podmuklo navlačiti gumenu kabanicu blaziranosti?

Nije li volja da uvijek iznova koncentrirano slušaš i gledaš dokaz nečeg suprotnog? Naklonosti, pripadnosti, interesa? Je li to možda posljedica te male porcije naklonosti za svakoga, onako, za dva tri maha repom prije no što otkaskaš dalje niz bijelu cestu, je li to... ogriješimo li se o ljudskost kad ne postavimo barikade, utvrđene crte obrane, grudobrane na koje nagazimo čizmom i prkosno branimo malu parcelu jednoznačnog shvaćanja, uređenog shvaćanja jednog svijeta među svjetovima? Fur Kaiser und Heimat. Ili fur neki drugi kurac, šta već naiđe. Za dom. Fur Elise. Za kršćanstvo. Za Našu Ideju. Onak, tek da nemaš praznu zastavu na tvrdome gradu izvješenu. Da imaš domicil. Kao što Marx reče (naravno da nije taj nego onaj pravi): To su moja načela. Ako vam se ne sviđaju, imam i neka druga.

To je kao fascinacija filmovima o mafiji. La Famiglia. Ne veže nas načelo, ne veže nas naklonost, ne veže nas ništa osim odluke da smo naši. Jer, prije ili kasnije, gledaš li pažljivo, shvatiš da se svaki sustav vrijednosti samo krije iza svojih slogana, koristi ih da bi nedovoljno pažljive, nedovoljno pronicave, premlade ili slabe uvjerio da je to... ova ili ona prstenova družina, branitelji načela. Koješta. Vučji čopori. Ništa strašno, ništa prijekora vrijedno. Udruženje za samoobranu, u debelim godinama udruženje za samopromicanje.

Ostaju pojedinci. To je autentičnije. Iskrenije. Raznolikije. I svi su tvoji... i nitko nije tvoj. Samo ćeš s nekima možda usporedo prokasati dio puta. Što je taj dio puta veći, to ćete više biti... Famiglia. Isti čopor, pa makar neki bili skloniji odvajanju. Ali, hej, ne mogu poreći sentimentalnost. Strašno se razmašem repom kad na putu ugledam neke s kojima sam prošao dio puta. I opet, ne zbog ovog ili onog, naprosto zbog istinskog štovanja duljine zajednički prokaskane ceste.

Ushit tvojom dugom kosom
Sreća bje mi još onomad bosom
Kad ti smjerne oči vidjeh
Pjesništvom ja sav zabridjeh

Piso sam ti porukice
Od punice kriomice
Sad duša mi bolna gorka
Čađava ko šaloporka

Štono je u konobi kraj ognjišta
Ostavio bje kum Pišta
A rekoh mu da lak će stradat
I šta... jebiga, ništa

Uglavnom, htjedoh pisat o emociji
Na tavanu u relativnoj komociji
Al srce mi prepuče kad nalupah cije
Jer rimovat to lako nije

Pa rekoh samo,
Gle, aj ti meni daj
A ako ne
Prijatelji ko i prije.

:smajliscvetomuzubimaixokicama: tjedan iz pakla gotov. slava mu. krevet. krevet. kako to gordo zvuči. krevete, ja te volim. i to je to. :)

nda. bila su guba. al nije bilo mudro objavit ih uslijed... potencijalno kontraproduktivnih implikacija. nije da nisam odvažan, ja sam ko, ko... ma ko lav bogamu! uostalom, kaj se ja tu vami pravdam, idem k Žnjidaršiću pripovedat z Armandom i Juožetom o Abesiniji... tak.