postumno

Poželi li itko sljepilo grančice primorskog hrasta sive s lišćem u očima kad šibaju trajno u rano ljeto po plavim plavim očima. U šikaru, brzo u šikaru. Da uloviš dah, da uloviš tren, da pogledaš oči u tamnoj vodi uz škrape, u vodi uz škrape pod selom. Kasno je i ne čuje se stoka u štalama i svjetla su rijetka i žuta i gledaš vrijeme kao svijetlu crtu u zavoju daleko prema petlji i hvataš se za svako svjetlo na crti, kupuješ nekoliko udaha, iz štala se osjeća vonj i narančasta svjetla pod plehanim tanjurima grizu u noć ka svjetlu prema petlji kao psi što im u oči upiru automobilska svijetla, nijemo bijesna i uplašena zaliju te dok posrćeš uz rub dvorišta ka svjetlima ka svjetlima ka petlji gdje vrijeme ide i auti idu kroz prostor dalje od ove more o neprolaznosti, od žutih svjetala i žutih brkova jutrom oko štala. Lažu. Tamo vrijeme ide a tebe lažu, uljuljkuju te, da ti meso omekša, da počneš pričati o mirisima djetinjstva, da sanjaš medvjeđe kože, kamine i drage Klementine s punđama i polkadot haljinama, cijele dane ti lažu a noću te smiješcima pokrivaju i biljcima i žutim platnenim plahtama i ponjavama dok ti od topline i žutog svjetla ne omekša duša i um i pluća i ne prime te se dobroćudne bore od razumijevanja, uzajamnog razumijevanja, poput svilenbuba iz svemira, iz vremena, bez vremena, s bremenom stalnog vremena iz kojeg su isisali istine za police nad kaminima, za iluminacije u poglavljima za udice u dolazećim vremenima za Waitapu od umora, za zidove okrečene dužnošću, za preteške čizme i skrivene otke za guljenje priča iz sentimentalne potke za sutra za poraženu Janis i njezin fucking same day, fuck her, Škrape. U škrapama bivše: ljubavi, ljeta, vjere, košulje, dani, plastične pločice brojeva hotelskih soba, noževi, rana buđenja, svjetla gradskih parkova u zimskim noćima, svjetla brzinomjera s rukom neke žene na koljenu, s niskom naoblakom, uredskim priborom, maglom u Gorskom kotaru. Jedanaest je sati. Radio Zagreb, prvi program. Čuče. Nove ko stare, dani ko dani, dan do dana kao dvije škrape crne uz obalu podno brda uz selo s cvrčcima zelenim u svakom suhozidu, strast do strasti iz dana u nizu i kuća u nizu uz Ksaversku kao u Londonu kao na stijenama uz drugo more kao blatne rupe uz rijeku dana, škrape kao dan do dana crne od ponavljanja, teksture, ne kreacije, crne škrape, škrapa do škrape. Lome noge, pazi. Ne pričaj o labudima s Vltave, ne bori se da doživiš jučer i ne pričaj s nepoznatima, vjeruj samo svojim očima, ne i njihovim ogledalima podlim s baroknim ukrasima, odijelima i uskim čvorovima... dah je kratak, u plućima je rastaljeno olovo, nije to bez vraga, mora da ti je još nešto u očima čega nema u danima i zato čuvaj noge, pridržavaj se, klizi prstima, klizi grmovima, ne trči strmo ka vodi, crne su škrape dan do dana i lako je poželjeti sljepilo i slomljene noge, medvjeđa krzna i krmeljive dane na proplancima od svih opjevanima, s dugim bijelim svjetlima što tek u noći kasno odlaze petljom ka novim morima. Morem će biti lakše, morat će biti lakše, morem do mora, s vodom za ogledalo plavih očiju. Znojan sam. Puštam se tipkovnice kao onaj Francuz u Lisinskom svoje čarobne harmonike.
Hvala, bili ste prekrasna publika.

Digresije, zamjerke, užitak ismijavanja i zaigrani skepticizam znaci su zdravlja; svaka bezuvjetnost spada u domenu patologije.

(Pronicavi Franjo)

U velikoj praznoj sobi strugao sam zlatni prah s trake koja je u spirali kružila oko kuglice za bor kada je na pokretnoj traci licem okrenut sredini sobe polako koračajući ušao profesor Bekavac i pomalo plaho primijetio kako to nema smisla, ali se na sredini sobe vješto okrenuo i počeo koračati u smjeru iz kojeg je došao nešto odlučnije odmahnuvši glavom i očito se spremajući dodati još nešto prije no što ga je pokretna traka koja se još uvijek kretala u istom smjeru odlijela iz prostorije i ostavila me nasamo s idejom o vađenju cigle iz zida oblijepljenog tapetama boje slonovače s diskretnim reljefnim kašmirskim uzorkom kojeg mi je bilo pomalo žao u trenutku dok još nisam skrenuo pogled s turobne i neuredne rupe na ciglu i malu gomilu praha od cigle i žbuke koju sam pomno prikupio dlanom koreći se što mi je prva misao uz ciglu, kuglicu za bor i malu gomilu praha i komadića boje i maltera bilo razbiti ciglom ukrasnu kuglicu i smješkajući se kad sam sjajnu izduženu kuglicu koja se, ruku na srce, iz puke nužde i ležernosti našla zapisana kao kuglica iako je bila sasvim izdužena u šiljke na krajevima poput izduženog limuna od krhkog stakla postavio na parket izgreban psećim kandžama uz ciglu postavljenu okomito, a zatim počeo pomno aranžirati prah (sivi, od maltera) i komadiće šute i prah (crveni, od cigle) uz kuglicu i ciglu, misleći "ne, profesore, nema smisla ali vidjet ćete kako predivno groteskno može izgledati ako si doista dam truda i budem pedantan i metodičan", nakon čega sam polako izašao iz sobe tiho prislonivši vrata i bos se došuljao pred ekran tavanske sobe daleko od zagreba i vođen tehaceastom žudnjom da zapišem najmudriju od mudrih misli prije sna brzo nakucao nešto u smislu da za božanskim posežemo kad u nama divlja strast, a znanju smo bliži kad strast u nama ostane na kapima i talogu ali je to znanje tek duhovita podvala u kojoj smo se domogli dodatnih ponuđenih odgovora za svako pitanje u testu na zaokruživanje što se možda i dalo naslutiti ali su nam lagali, bezočno lagali kad su nam rekli da prezremo strast u ime širokih vidika, mater im široku i ribljeočnim pogledima na jesenju vrištinu i ne dovršivši od puste ljtnje misao odšuljao se u starim boksericama koje su malo ružičaste od pranja s nečim valjda crvenim i onako bos odtapkao brzo i nespretno kao dijete do velikog kreveta u kojem je i dalje neprekinuto snivao moj razum nešto od čega se smiješio.

"Zelena akcija izvijestila je danas da im prijeti novčana kazna od 300.000 do 700.000 kuna, a time i gašenje, zbog prekršajnog postupka kojeg je protiv njih pokrenulo Ministarstvo zaštite okoliša jer su u prosvjednom performansu ispred zgrade Ministarstva izložili pedestak ambalaža od boja i lakova, a što Ministarstvo u optužnom prijedlogu interpretira kao odlaganje opasnog otpada u okoliš." (http://www.vidi.hr/)

"Istina je kako su urednici većinom promašeni pisci, ali isto vrijedi i za većinu pisaca." ;)

Gdje je mudrost koju smo zagubili u znanju? Gdje je znanje koje smo izgubili u informacijama?

(TS Eliot)

K'o kad kruži u spirali
krug kroma kotača kola
Bez kraja i bez početka
ista izgrebana rola

Gruda snijega na strmini
za balonom trče djeca
Kao ringišpil što kružeć
crta putanje oko Mjeseca

Kazljke što šutke kližuć
kružno kroz minute oru
a svijet poput jabuke
okreće se tiho u prostoru

I svi krugovi ostaju isti
u kovitlacu tvojih misli

Kao tunel kojim prođeš
na svom putu do vrhunca
pa u dubnu neke pećine
što nikada ne vidje sunca

Poput pokretnih vrata
do skoro zaboravljenog sna
Ili kamenčićem namreškana
voda šumskog potoka

Ključevi ti zveckaju u džepu
i same riječi osluškuju eho
Zašto već je prošlo ljeto?
Možda nešto krivo rekoh?

Ljubavnici šećuć po obali
pijesak zasipaju stopama
Bijahu li bubnjevi u daljini
tek tvoje lupkanje prstima?

Slike obješene u predvorju
pjesma u prijepodne zalutala
Poluzaboravljena imena i lica
Kome li su pripadala?

Kad si znao da je gotovo
Jesi li zamijetio odjednom
da je ton jesenjeg lišća
posve jednak uvojku njenom

Kao kruženje u spirali
kotač u kotaču kola
Bez kraja i bez početka
odmotava se ista rola

A slike se nižu dalje
iako.. krugovi su uvijek isti
u kovitlacu tvojih misli



(A. Bergman / M. Bergman)

Zabrinut čovjek, na čelu mu sjene
Ispred mene nitko, ništa iza mene
Neka žena mi u krilu... i pije šampanjac
Fina bijela koža i oči ubojice
Nad šiberom nebo, sakrivam lice
I lijepo obučen čekam zadnji vlak

Na vješalima, s glavom u omči
Samo čekam da se sve odjednom sruči

Ljudi su ludi, a vremena čudna
Uglavio sam se dobro i čuvam muda
Nekoć sam mario, sad je priča... druga

Ovo je mjesto u biti čisti zajeb
Krivi je to grad, valja mi za Zagreb
Na tren mi se učinilo da me pokrenulo
Upisat ću fino tečaj polke
Obuć' se u ženu, lakirat nokte malo
Samo bi budali tu do ičeg bilo stalo

Puno vode prolazi pod mostom i koješta drugo
Ne ustajte gospodo, i ja samo u prolazu

Ljudi su ludi, a vremena čudna
Uglavio sam se dobro i čuvam muda
Nekoć sam mario, sad je priča druga

60 kilometara na pogrešnom tragu
Ako je biblija u pravu, svijet će poći kvragu
Pokušavao sam stići što dalje od sebe
Puno tog je prevrelo da se iz vatre vadi
I mozak najzad odbija da radi
Lošim se kartama ne dobiva igra

Dođe mi da se zaljubim u prvu koju vidim
Uvalim je u tačke
I sjurim se niz ulicu

Lako krvarim čak i kad se ne vidi
Ozlijediš nekoga, a nisi ni svjestan
I iduća se minuta može činiti k'o vječnost
Prikrit ću se malo, pa letjeti visoko
Sva istina na svijetu u konačnici je laž
Pa ženu koja mi se ne sviđa mogu voljeti sad

Crtani mačak skače u vodu za crtanim mišem
A meni se ne skače, bez obzira na sve što pišem

Ljudi su ludi, a vremena čudna
Uglavio sam se dobro i čuvam muda
Nekoć sam mario, sad je priča druga


(R.Z. - 2000)

"It takes a genius to whine appealingly."

(S. Fitzgerald)

jebatga, godine mi idu a nikak se više oženit. mama veli da se bespotrebo uzrujavam i da sam još uvek njen lepi dečko al zaključil sam da ipak treba nekak iskoristit tu suvremenu tehnologiju i sve i demonstrirat adute široj publici pa reko, ajd da mi više i taj youbito channel nečem posluži. eto.

http://www.youtube.com/watch?v=SulD2NSqG74

idem sam još na profil stavit link...

Uglavnom...
http://www.jenesaisquoi.net/

;D

Pričala mi je naime, onako nervozna kao uvijek, uz dagnje dole na Limu, dimeći bjesomučno bijelim ronhillom čim je odustala od svog tanjura.

Kaže, znaš, mogla bih ti to ispričati prilično suhoparno, reći kako mi je dojadio taj organizirani um, matematika blabla... i ne bih lagala, ili... bih.

U stvari, otišla sam onako, zajahavši val neke svađe koju sam inscenirala par dana nakon što sam znala da ću otići.

Vidiš, mazili smo se nešto i laprdali, sve je bilo prilično ok, razmahali smo se onako fino, pijuckali vino i neobavezno švrljali od šale do filozofiranja o životu, svemiru i svemu... ja sam ga onako ženski potpikavala di je najtanji, nije tu bilo ničeg što je mogao reći a da nisam već znala i čula od njega, sraćkala sam nešto kao vjera i ljubav, vjera u ljubav, ljubav u vjeri... ma onak, pripito i pred san, znaš kak to ide...

Uglavnom, kaže on u jednom trenu:
"Ma gle, nema to veze s tim kaj bi ja vjeroval i ne vjeroval u ljubav, čak bi se da mi se ne ćori pomalo s guštom dohvatil malo čerečenja te spike, al ajd, recimo da imamo konsenzus oko toga o čem pričamo... ili bar da znam o čemu pričaš..."

Pazi, tu mi je već skočil tlak, nacerila se i otpila, držeći čašu rukom u kojoj je dimila cigara, a onda je odvratila pogled i par sekundi muljala vino nervozno vrteći čašu i gurajući nos nad nju kao da se igra konjakom.

Veli ti on meni: "Ne vjerujem u ljubav u tom formatu" Zahihotala je, pogleda oborenog nad čašu.

Pike, jel me pratiš? ..."u-tom-formatu"!
Znaš kaj, mogla sam miljon puta odslušat od drugih ili sama prežvakavat to kaj on sve je i kaj nije, možeš reć da je ovo samo tak, dobar ekstrakt tih analiza za nas fukaru, marsoveneriranja, matematike i luftanja, čega god... al jebote, streslo me. Što streslo... otpila je. I zašutila.

U staroj socrealistički uređenoj ogromnoj sali uz obalu zvonili su zvučnici od 6 dojčmarki i 33 feniga neku Gabicu, možda i Zlokićku ili tako nešto.

Ne znam jel me shvaćaš... počela je oklijevajući.

Kako da ne, shvaćam, sadržaj si znala i prije, streslo te samo...

Zastao sam i, začudo, odlučio biti milosrdan, pregristi i saviti kraj rečenice.

...samo to koju je FORMU odabrao.

Tako je... rekla je gotovo iznenađeno i podigla pogled.

Ne znam je li shvatila što mi je bilo navrh jezika. Vjerojatno nije. Ic okej bejb... compassion it is. Execute.

In the land of the blind, the one-eyed man is... the one who has to run for his life if he's to avoid getting trampled. ;D

Možeš promijeniti stvari.
Ako ne možeš, možeš promijeniti svoje stav prema njima.
Ako ne možeš, možeš se utješiti da ćeš s vremenom moći jedno ili drugo.

Ako ne možeš... jebiga, you're screwed.
I ako te netko zovne određenim imenom, recimo Sebastian... prisjetiš se da su ti ispod same kože komadi oštrog stakla. Prisjetiš se kako si tada vozeći s aerodroma znao da to nikad više neće biti ok i da ti fragmenti nisu nešto što ćeš ikad više sklopiti u cjelinu ili učiniti nebitnim i neopasnim. prozor bez stakla. za vjetar i kišu, za mačke lutalice koje će ući i obaviti nuždu.

Znate kako je s prozorima, možete kriviti djecu zato što su se igrala loptom, ženu koja je ostavila propuh, nepažljivog radnika koji vam je renovirao stan, sebe vrijeme boga more ljude i obale... činjanica je da prozori ponekad puknu, kao i slonići od venecijanskog stakla, pete na omiljenim cipelama ili drška na šalici iz koje ste godinama pili kavu. Čovjek zna biti intenzivno nesretan radi takvih stvari. Srećom, vjerojatno ih ipak ne biste izdvojili kao najvrijednije što imate, kao... nezamjenjivo.

I onda, ako se dogodi da tako vozeći tih par kilometara ljubičastog sumraka od zračne luke do nekog predgrađa gdje ćete prije spavanja pojesti samo nabrzinu neke ćevape u somunu skrenete pogled na zeleno svjetlo zaslona radia u autu i pročitate nešto apsolutno besmisleno, dakle u savršenom skladu s jecavim očajnim glasom koji tuli nešto vama podjednako besmisleno, fragmentirano na stihove koji vam zvuče otprilike kao da se netko razvaljuje od očaja i iz punog grla drhtavo i dramatično pjeva "Kruh se radi od pšenice, greda je krovu poput dlakave ribe ali zavjese su srijedom zapreka svakoj sredovječnoj sipi u ladici", učini vam se to savršenim opisom onoga što trenutno mislite o svom životu.

Smijete mi se, je li, barabe... neka. I ja se smijem. Naučio iz Bruceovog onog monologa na početku Last Boy Scouta. A već sam i prije znao definiciju tragičnog i komičnog. Tragično je kad ja porežem prst sjeckajući luk, a komično kad ti padneš u kanalizacijski šaht i umreš. :D

Samo, ipak trebam iskorijeniti taj neugodni, bolni refleks. Nije ugodno, odbaci čovjeka kao udarni val eksplozije. Sucks major time. Ili možda istražiti koji kurac je pjesnik mislio reći, cockney mu poljubim. Ako bude smisleno, neće me asocirati na ono besmisleno i time nerješivo s čime sam suočen. Koje sam sreće, uzevši u obzir tko je i iz kojeg vremena, tip je naprosto ljuštil raženu glavnicu skup s kamatama ko mortadelu i imal sinapse koje su bile zalotane ko dronjci gordijskog čvora nakon kaj je aco davno pozabil na njega.

dobro, u stvari kako provesti dan snimajući vedute fotoresknog starog mjestašca koje otresa papak bez da se pobratimiš sa svim djedicama i bakicama, napiješ se ko deva i odneseš sa sobom pisma, želje i pozdrave za rodbinu koja ih je zaboravila i davne prijatelje (Ive, visok, crn, on ti je u Zagrebu, sigurno ga znaš) ako ikad više uspiješ nać di je ulaz na autoput... samo kaj nisam znal kak se to kaže na engleskom i predugo je vjerojatno za naslov. plus kaj je to iz naslova skroz ok film, pa ono, da potencijalni štioc bar nekaj dobije za muku i participiranje u mojoj skribomanskoj nesanici. :D

elem, prilika se ukazala pretežito zahvaljujući dragoj mi prijateljici iz pretpovijesnih dana, kodnog imena Bijesna Bavarka, potencijalnoj budućoj pripadnici radne sile najperspektivnijeg radnog kolektiva lokalne zajednice. svi znamo kako se čestitom klošaru u ova recesijska vremena rijetko ukazuje dostojanstvena i časna izlika za smucanje, čime su ukazanja iste znatno dobila na cijeni.

uglavnom, Bijesna Bavarka je ista ko uvek i isto je odlučila probat živjet sretno na selu ko u ruskom romanu ma točno tako al da ne digresiram božsačuvaj, otpremimo mi nju.

uvrnutije je tog dana ionak bilo pučanstvo, uvjereno da ofucani masni lik sa slamnatim šeširom i debelom kištrom za kliketanje nemre bit niš drugo neg izaslanik

a) agencije za nekretnine koju je angažiral opskurni bavarski investicijski konzorcij

b) središnjeg ureda za zaštitu spomeničke baštine u zagrebu

c) novinar

Inače, za a) se dobije pršuta i sira, za b) vino, a za c) samo priče iz davnina, što predstavlja vrlo korisnu informaciju ako se spremate printat si nove akreditacije :D

Nego, da vas obrazujem.

1. Pod Italijom je bilo bolje, više smo dobivali za žito nego pod Jugoslavijom.

2. Tip koji je ugovarao otkup ljetine je bio skroz ok ali ustrijeliše ga partizani tamo gore prema Motovunu.

3. Baka iz ruševne kuće s puno cvijeća zna da si ljudina čim snimaš ruševnu kuću bez cvijeća pored ruševne kuće s cvijećem jer će oni u Zagrebu nesumnjivo popizdit na tipa koji ju je kupil da ju preproda, pa sad ne njeguje cvijeće u vrtu. Ima da ga nema.

4. Italija je napravila cestu do Pule ko grom, ni 70 km, skočiš na bicikl i tamo si za čas.

5. Kad u Zagrebu nađeš Ivu (visok, crn, radio prije na željeznici) koji je sad evo '82. nešto gore otišo, svakako ga pitaj jel bi prodo onu katrcu svoju Sergiu, jer bi mu trebala za u polje.

6. Tu se moraš na ovaj kamen popet uz kapiju pa snimi kako se urušila ova kuća iza moje. Urušila se zato što su u njoj bili brat i sestra koji se nikad nisu ženili. (ok, dio stanovnika je očito skontal pravu istinu, tip je iz Kaptolskog povjerenstva za promidžbu obiteljskih vrijednosti i očuvanje svetosti braka)

7. Ako si ostavio auto u podnožju brda a ideš prema Puli, možeš dole u krčmi pitat konobaricu (unuku) jel ide za Pulu jer je neki dan rekla da bi išla nešto... a vidjet ćeš i kako lijepog i pametnog dečka je njena sestra imala u Puli ako naiđete na njega. (Ova je šuft jer nema lijepog i pametnog dečka, koji izgleda uglavnom bolje uspijevaju u Puli a ako bog da možda je i ovaj iz Zagreba zaskoči putem do Pule pa da je oženim više đavajojkrvlijenu)

8. Ajde mi snimi pomidore, ali s onim velikim jer su to oni starinski. ("velikim" objektivom, op. a.)

Eh da... bilo je još, al valja ipak spavat. Drugi put. Čim nađem Ivu s katrcom, visokog i crnog. :)