HOT DOG BLOG:)

Prometna nesreća. Gledao sam svoje beživotno tijelo, a posebice sam opažao neke rane na licu i shvaćao da to zapravo nisu rane od prometne nesreće već da su to tragovi patnje zbog nekih događaja iz prošlosti za koje sam mislio da sam ih prebolio i da su iza mene. Bilo je tako autentično, kao da nema dvojbe da je mom ovozemaljskom životu kraj. Osjećala se neka smirenost i rezigniranost, ali i žaljenje zbog pomisli da neću imati prilike učiniti ono što sam namjeravao.I onda se dogodilo buđenje. Ipak je to samo bio san, u magli je ostala moja nesretna vožnja i nekakva preokrenuta limena kutija(ne automobil, snovi su čudni). I tako sam jednog subotnjeg jutra na neki način dobio novi život, novu priliku.

Tu večer namjeravao sam gledati televiziju, a točno u ponoć mobitelom poslati poruku kojom čestitam rođendan svojoj dragoj prijateljici Maji iz Makedonije. Bio sam umoran, prilegao i probodio se oko 1 sat noću. Počeo sam gledati film, točnije pola filma je već prošlo pola filma. Od ideje da čestitam rođendan sam odustao tj. odgodio ju za sutra. Nakon onog filma, gledao sam još jedan film a zatim još jedan. Sutradan sam se probudio oko 10 i pol, a dok sam došao k sebi već je prošlo podne. Zatim sam Maji poslao poruku. Uslijedila je njezina nevjerojatna poruka koja je otprilke glasila ovako: "Ne mogu vjerovat, poruku sam dobila u točno u minutu kad sam rođena!".No, tu nevjerojatnost ne završava. Odgovorio sam joj "I ja sam rođen u isto vrijeme"(drugi datum , ali u isti sat i minutu). Zatim sam provjerio u dokumaticiji, budući da mi se javila sumnja da sam možda rođen 5 minuta ranije. Zatim je uslijedila poruka da sam ipak rođen 5 minuta ranije, ali je i Maja zatim poslala poruku "Kad bolje razmislim, mislim da sam i ja 5 minuta ranije rođena". I dok Maja i ja čudesno raspravljamo o satima i minutama rođenja, jedan čovjek nije se puno zamarao time. Neil Tennant je gostovao u hrvatskoj televiziji 13.5.1991. godine- dan uoči nastupa u Domu sportova, gledateljica koja je imala sreću dobiti telefonsku vezu je (od svih mogućih pitanja) odabrala baš pitanje u koliko je sati rođen. Neil je jednostavno odgovorio da ne zna (I don't know).

Bilo je to dana 25.3.1995. godine, ponedjeljak. U jutarnjim satima otišao u crkvu, bio je blagdan Blagovijesti. Nakon mise, uslijedilo je ugodno učenje u prirodi u blizini crkve. Šetao sam lagano po travi, a na obližnju klupicu smjestila se zgodna plava djevojka koju sam zamijetio još u crkvi. Izvadila je neku knjigu iz školske torbe, očito je i ona učila. Odmah sam donio odluku- prići joj. Ipak, nisam htio prekidati ponavljanje, pa sam odgodio za par minuta svoju spomenutu odluku. I dok sam čekao da u svojim mislima poput vrpce prevrtim naučeno, čak se i neki pas odvažio prići onoj djevojci no ona nije previše obraćala pažnju na njega. Kad sam ponovio zamišljeno, okrenuo se i ugledao...praznu klupicu(!). Dakle, djevojka je otišla. Sve ovo me potaklo da razmišljam o propuštenim prilikama i što bi bilo da sam joj prišao tj. kako bi djevojka reagirala, a od tog dana sam učestalije počeo razmišljati o učestalijem prilaženju djevojkama. Ipak, ja sam iz onog predmeta kojeg sam učio tj. ponavljao gradivo dobio 5!Tog dana prikazivao se i film "Vremeplov" i o tom filmu kojeg sam još ranije gledao razmišljao sam tog dana tj. o fantastici putovanja vremenom.

"I can't take my eyes off you
I love you baby
And if it's quite all right
I need you baby
To warm my lonely nights
So let me love you baby
Let me love you"
Poznati refren, poznata pjesma. Mnogi su je i obradili- Pet Shop Boys, a i naša Ivana zvana Vanna je pjevala navedene stihove...Doista, nekad se stvarno ne mogu nagledati neke ljepote prirode tj, krajolika ili ljepote neke djevojke. Tako mi je pažnju zaokupila i jedna djevojka s autobusne stanice. Ugledao sam ju iz autobusa i nastavio ju gledati dok je autobus stajao na stanici. Lagano je prebacila svoju glavu na lijevu stranu, osmijeh je ispunio lice te je izgledala baš medeno, zatim je glavu prebacila s lijeve strane na desnu pri čemu osmijeh nije silazio s lica već se naprotiv lijepo razvukao . Možda se čudesni osmijeh na njenom licu pojavio zbog toga što nisam prestao zadivljeno gledati u nju; ili je razlog tog osmijeha bilo nešto o čemu je razmišljala. Kakogod, imao taj osmijeh veze sa mnom ili ne, bilo mi je drago vidjeti ju onako radosnu i medenu. Možda je baš taj trenutak bio prijeloman, možda od tog dana razmišljam kako ima puno zanimljivih djevojaka.

Prijateljica je zaključila da moj mobitel nije odgovarajući, budući da je bilo poteškoća s primanjem poruka koje mi je slala. Upitala me: "Iz kojeg je stoljeća tvoj mobitel?"Smatrajući da je moj mobitel sasvim u redu, pa i iznadprosječan, odgovorih : "Iz 22.-og!"  

"No matter when or where or who
 Has one thing in common too..."
"Vjetar tuče kao da milosti nema..."
Nije važno kada se to dogodilo i kojim mažoretkinjama.Moglo se to dogoditi bilo kojim mažoretkinjama.Trebao je to biti još jedan uobičajen nastup mažoretkinja. Mažoretkinje su inače zanimljive i zabavne, izgledom i nastupom. Zanimljive uniforme, čizme, noge... Ipak, ako se gleda jedne te iste mažoretkinje više puta, to može dosaditi. Bez obzira na sve, tog popodneva nikako nije bilo dosadno.Situacija je bila specifična, a mažoretkinje kao da su imale novu koreografiju koja je očito bila uzrokovana nastalom situacijom; naime, držale su jednu ruku iza leđa na svojim suknjicama no ne stalno pa je vjetar (koji je tog popodneva puhao) nemilosrdno podizao njihove suknjice u trenucima kad bi maknule ruku (što je bilo neizbježno u pojedinim trenucima nastupa, nije se koreografija toliko mogla promijeniti tj. nisu mogle cijeli nastup jednu ruku stalno držati na jednom mjestu).Malo se ljudi okupilo, ali prisutni dečki bučnim odušeljenjem( uzvicima, zvižducima) popratili su opisani nastup mažoretkinja.Jedan dečko se u lice smijao mažoretkinji koja se približavala, nasmijavao ju za vrijeme nastupa te se i ona smijala uz istovremenu kritiku (i prijetnju)njemu zbog nasmijavanja.A ja sam sve to gledao i mislio kako ću mažoretkinji koju poznajem reći da nikad nisam gledao lepršaviji nastup mažoretkinja...

Vjetar tuče kao da milosti nema...
Kada je profesorica objavila da slijedi pismena provjera znanja, Davor je shvatio da je nastradao.Njegovo znanje toga dana bilo je ravno nuli.Profesorica je rekla da se ispit piše tako da učenici koji skupa sjede u klupu pišu različitu grupu. Dakle, grupa A i grupa B.Davor je trebao pisati grupu B, no odlučio je pisati grupu A tj. istu grupu kao i učenik koji je sjedio s njim.Točnije, prepisivati...Bez nekih problema, Davor je pažljivo i smireno prepisao odgovore.Istina, Davor je bio zabrinut zbog cijele situacije i pitao se hoće li profesorica na kraju otkriti podvalu.Stoga je Davor s neizvjesnošću čekao rezultate.Idući sat, profesorica je došla i odmah se počela ispričavati učenicima govoreći kako je puhao jaki vjetar i odnio joj pola kontrolnih radova. Učenik koji je sjedio s Davorom, negodovao je kada je shvatio da je i njegov test izgubljen.Davor je dobio svoj test, a na njemu se isticala velika ocjena 4. Smijeh, oduševljenje, obuzelo je Davora. Bio je zadovoljan ocjenom.

U školi je bilo urnebesno. Novinarka lokalne televizije snimala je prilog o maturantima i odmah shvatila tko joj je najzanimljiviji za sugovornika. Upitala je Davora što je odabrao za maturalni rad, koju temu, a on joj je odgovorio da piše maturalni rad o dinosaurima.Pokazao je i knjigu na kojoj je pisalo "Velika knjiga o dinosaurima" i koja je obilovala slikama... Zatim je novinarka upitala Davora ima li koju jedinicu, a on odgovorio da ima (i to iz matematike).Zatim ga je upitala s koliko će proći, a on se nasmijao i odgovorio "Pa s 2" , nakon čega je uslijedio urnebesan smijeh razreda.Zatim je slijedilo pitanje o budućnosti, novinarka je upitala Davora namjerava li on ići na fakultet."Da, mislim"- rekao je Davor ozbiljno i dubokoumno, tako da je ponovo razred pao u smijeh."Na koji?"- ozbiljnim tonom je upitala novinarka."Pa na bilo koji"- odgovorio je Davor s osmijehom, ponovno izazivajući smijeh.

Štef i ja došli smo na fakultet i integrirali se među studente, točnije u prostoriju u kojoj su bili kompjuteri i gdje se sufralo po internetu.Upravo tada, netko(očito od osoba zaduženih za kompjutere) upozoravao je na (novu?) šifru koju je potrebno znati (ako je kompjuter ugašen) i koja je uvedena kako "vanjski ne bi dolazili koristiti kompjutere". Pomislih: "O, hvala na šifri, možda mi zatreba ako opet poželim doći."I dok sam se ja ponašao nadasve samozatajno da netko ne opazi da ja "nemam tu šta raditi", Štef takvih problema nije imao. Simpatičnoj Sandri se obratio na način da je prva ili druga rečenica koju je njoj (u životu) uputio bila "Znaš šta najviše volim raditi ženama? Volim ih ljubiti u pupak!U pupak!" Djelovalo je to nadasve smiješno, Štef je to izrekao kao da je ljubljenje u pupak nešto najuobičajenije. Situacija je bila smiješna i zbog Sandrine reakcije (ili to što reakcije zapravo nije bilo), njezin zbunjenost i iznenađenost, nije znala što reći i kako reagirati.Ja sam stajao po strani, no i ja sam imao susret sa Sandrom nakon toga. Bacala je neki papirić u koš za smeće izigravajući košarkašicu, a nakon tog njezinog šuta pogledi su nam se susreli pri čemu se ona osmijehnula komentirajući osmijehom svoj košarkaški šut. I ostalo je sjećanje na simpatičnu Sandru te njezin pogled i osmijeh.

U ljeto 2005. godine neki radovi su se izvodili u blizini autobusnog kolodvora u Zagrebu i znao sam da tramvaj ne vozi do autobusnog kolodvora Branimirovom ulicom. To očito nije znala simpatična djevojka koja je sjedila na željeznoj klupici tramvajske stanice. Ja sam joj se pridružio na toj klupici; nisam čekao nikakav tramvaj već mi je bilo zadovoljstvo biti u društvu spomenute slatke djevojke. I dok sam razmišljao kako bih se mogao oraspoložiti za pokušaj uspostavljanja razgovora( npr. da ju pitam broj mobitela kojim je nervozno upravljala dok je uzaludno čekala tramvaj), ona se počela naglas pitati kada će već jednom doći taj tramvaj kojeg toliko dugo čeka. Ja sam joj se pridružio u tome, ne odavajući da se radovi izvode i da tramvaj broj 6 neće doći. Zatim sam dodao kako tramvaja nema jako dugo i da smo za to vrijeme mogli otići na kavu. Slabašan, neizravan pokušaj koji kao takav nije urodio plodom. Djevojka je ubrzo otišla, a ja nisam dobio njezin broj mobitela.

Jedne proljetne mirne večeri u jednom mirnom gradiću blizu Zagreba šetao sam pustom ulicom.Iznenada, naišla je djevojka na biciklu. Pogledao sam ju, ali i ona mene vozeći se na svom biciklu.I odmah me fascinirala ta plavuša u crnom. Do izražaja je dolazila njezina zanimljiva crna odjeća( poseban nekakav crni prslučić) i to što je bicikl vozila štiklama. Neodoljivo je podsjećala na epizode Smogovaca o fantomu iz naselja koji je također vozio noću na biciklu.Nisam se snašao nešto joj reći kada je prošla kraj mene. No, ubrzo sam shvatio svoj propust i razmišljao o popravljanju toga.Odlučio sam ju slijediti.Brzo sam hodao, nisam baš htio trčati kako ne bi ispalo da ju lovim (u centru tog gradića).Nije brzo vozila tako da sam idućih par minuta pratio njezin tempo približavajući joj se. Mislim da nije primijetila moje brzo hodanje, nije se okretala. Odjednom, kada je ulazila u neke nove ulice, izgubio sam ju; pokušavao sam ju naći, no kao da je iščeznula. Tako je za mene ona ostala nepoznata i misteriozna fatalna dama na biciklu. Prijateljici sam pričao što mi se dogodilo i ujedno ju upitao kako bi ona reagirala da netko trči za njom dok je na biciklu. Uslijedio je odgovor koji me nasmijao: "Zvala bih policiju!".Možda me to nasmijalo i zbog naizgledne ozbiljnosti kojom je rekla da bi zvala policiju ili mi je jednostavno bilo smiješno zamisliti nju kako zove policiju( u takvoj situaciji).

I wanna see your hands
I wanna hear your scream
Saznavši da će Colonia nastupati u Petrinji, odlučih posjetiti Petrinju.Zanimljiv gradić...Nakon ugodne vožnje i dolaska u Petrinju, kupnje bureka u pekarni Beriša te sladoleda u obližnjoj slastičarnici i kratke šetnje, ubrzo sam bio na trgu i mjestu predviđenom za održavanje koncerta.Malo po malo, posjetitelji su se počeli zauzimati svoja mjesta i prije nego će koncert započeti. Uglavnom mladi posjetitelji, dosta djece. I ja sam zauzeo mjesto budući da sam želio biti naprijed, čekao se početak koncerta, osjećao se nekakav "miris" u zraku. Pomislih: "O Gospode, peru li se ovi ljudi katkad?".Koncert je ubrzo počeo te sam se usredotočio na fantastičnu I(ndi)ru (njezin glas i stas) i na njezine sjajne plesačice.Doista, Ira je bila fantastična, izvrsno je pjevala i podizala atmosferu stvarajući euforiju i oduševljenje među prisutnima. Sjajan je taj njen odnos prema publici. Pozdravljala je publiku, rekla je da pozdravlja svoje mališane i to je bilo točno( u pojedinim dijelovima koncerta dok su se neka djeca gurala imao sam osjećaj kao da se neke životinje npr. psi kreću) u nekim slučajevima (bilo je tu i "velikih mališana" tj. "antimališana")."Gdje su ruke!??!?"- vikala je Ira tražeći ruke petrinjske publike. Netko je Iri dobacio nekakvu narukvicu te se ona zahvalila uzevši narukvicu, nakon čega su joj svakakve stvari počeli dobacivati a ona se izmicala (u ritmu muzike) šaleći se molila "Nemojte me gađati" i pokazujući kako će morati izmicati dok pjeva.Nakon jedne pjesme, Ira je rekla kako njezina publika voli Coloniu te me pogledala i upitala "I vi nas volite, je li tako, mladiću?". Sa strahopoštovanjem sam pokorno kimnuo glavom, sretan što sam i ja jedan od onih kojima se Ira posebno obratila.Jednog fana je pozvala i na pozornicu, tražila da pjeva, a kada se on izgovarao da ne zna pjevati, rekla mu je "A grlit, to znaš!?", misleći na njegovu ruku oko njezinog vrata. Zatim su uslijedile brojne izvrsne pjesme i brojne zanimljive situacije odnosno zanimljivi Irini komentari. "Vrii--šti--ii, ma vriiiššttiii!"- nemorno je Ira pozivala petrinjsku publiku.I kada se koncert već bližio kraju, kada je (istini za volju) i koncentracija malo popustila, u uvodu pjesme "Pogledom me skini" Ira me ponovno pogledala i rekla "Gospodine..." nekon čega me obuzela trema odnosno blokada shvativši da se meni obraća i nešto mi govori. Zbog treme nisam shvatio što mi je rekla, no zacijelo je rekla nešto urnebesno budući da su svi vrisnuli. Vidjevši da ne reagiram, Ira je rekla "Ne da se..." a meni i dalje nije bilo jasno što je ona ranije rekla. A baš sam nedugo prije toga razmišljao o svojoj odsutnosti ,padu koncentracije, kao da sam imao osjećaj da će se dogoditi nešto zbog čega moram "ostati budan".Dakle, nisam shvatio što mi je Ira zapravo rekla no primijetio sam zanimljiv detalj. Ira me oslovila s "gospodine" iako me iste večeri( možda nekih sat vremena prije toga) oslovila s "mladiću". Dakle, u samo sat vremena može se od mladića postati gospodin- iste večeri.  

Ujutro 15.5.2008. godine u emisiji "Dobro jutro, Hrvatska"  voditeljica Mila Horvat imala je prilog o demografskoj slici Hrvatske.Tijekom priloga, postavila je pitanje "što možemo učiniti da demografska slika Hrvatske bude bolja u budućnosti?" Moj odgovor glasi:Mila, javi mi se, možda ti i ja možemo skupa učiniti nešto po tom pitanju- poboljšati demografsku sliku Hrvatske.

Nebo se plavi, Bijeli se Zagreb gradMaksimir slavi, prvi smo prvi sad.Plavi plavi, plavi plavi,Iz nasih grla sve je jaci zvon,Dinamo je pravi, Dinamo je pravi sampion!Zastave plave viju se u zraku,Dinamu u čast, u slavu prvaku.Plavi plavi, plavi plavi,Iz nasih grla sve je jaci zvon,Dinamo je pravi, Dinamo je pravi sampion!
Nebo se plavi...Pjevalo se nekad, pjeva se i danas...Sjećam se proslave osvajanja prvenstva 2006. godine, zadnje prvenstvene utakmice Dinamo-Hajduk. Utakmica se najavljivala tako što se govorilo da novac od ulaznica ide u humanitarne svrhe- zaklada za istinu o Domovinskom ratu, bilo je obećano da će i svatko tko kupi ulaznicu na stadionu dobiti i Dinamovu majicu.Na ulazu za sjever kad smo pitali što je s majicama, neka zaštitarka je rekla da ćemo to dobiti gore.A kad smo ušli, nema majica!Vraćali smo se dolje(više puta!), a jedan od zaštitara je neljubazno i nekulturno reagirao na primjedbe o majicama.Čovjek se osjeti prevarenim, na kraju se ispostavilo da su neki uzimali više majica i da su majice uzimali i oni koji nisu ni došli na utakmicu budući da je netko to stavio izvan stadiona. Majicu sam ipak dobio, dao mi ju je jedan navijač(koji je valjda uzeo više), pomalo me to iznanadilo.Prije utakmice bio je zabavno-glazbeni program.Nastupila je Colonia, Ira je (kao i uvijek) bila fantastična pitajući se ima li Slavonaca i govoreći kako ima razumijevanja za publiku koja svoja grla čuva za kasnije.Otjpjevane su neke od najboljih pjesama Colonie, npr. "Najbolje od svega" i "Svijet voli pobjednike". Stadion je pun, navijalo se.Niko Kranjčar je bio u centru pozornosti(ali i njegov otac, jer je dan ranije bio objavljen popis reprezentativaca za svjetsko prvenstvo na kojem nije bilo Eduarda), pjevali su mu "Svinjo debela, nema oprosta...".Doista nekorektno s obzirom da se radi o nogometašu koji je htio uspjeti u Dinamu, ali je praktički p(r)otjeran iz Dinama nakon čega je otišao u Hajduk gdje su ga dočekali s neizmjernom dobrodošlicom kao da im je došao spasitelj.Mada, mora se priznati, ritmički je dobro zvučalo no to je i tako prepjev tj. ritam je iz neke druge pjesme... Luka Modrić, zabio je za pobjedu Dinama, nije bilo više golova(iako je upravo Niko Kranjčar pred kraj imao priliku za izjednačenje).Na kraju fantastično slavlje i fantastični vatromet, noćno maksimirsko nebo je bilo u raznim bojama.Rijeka ljudi i euforija, podsjetile su me na 1982. godinu i tadašnju proslavu osvojenog prvenstva. A kako je to bilo 1982. godine?Bila su neka druga vremena.Dinamo je nakon puno godina tada uspio osvojiti prvenstvo, nije mu to uspjelo mnogo puta zbog tadašnjih sudačkih nepravdi.Na stadionu 1982. godine, neke druge brige su bile nekima na pameti.Neki navijači pokušavali su unijeti u stadion Dinamovu zastavu na kojoj je bio grb bez zvijezde, no tadašnjim milicajcima je to teško moglo promaknuti; čini se da su psi po nečemu mogli otkriti da se radi o takvoj zastavi. Jasno, hrvatska zastava milicajcima je također bila nadasve nepoželjna. Ostaju u sjećanju silovite riječi koje je milicajac izrekao :"Jebem vam majku ustašku, nije vam ovo Belgija!"Očito je pri tome mislio na neku utakmicu koja se igrala u Belgiji u to vrijeme, a gdje je bila izvješena hrvatska zastava.Ostale su u sjećanju i bijele sjedalice, podmetači za sjedanje.I golubovi koji su poletjeli.I mreža skinuta s gola na kraju utakmice, na kraju prvenstva. I milicajci koji su nemilosrdno tukli dobronamjerne navijače poslije utakmice, sprečavajući ih da podijele radost s igračima.I rijeke ljudi nakon utakmice.I veliki paket kokica koje mi je dao starac u prolazu, možda zbog moje Dinamove zastave.I tadašnji Dinamovci:Stjepan Deverić,Marko Mlinarić,Velimir Zajec,Zlatko Kranjčar, Srećko Bogdan, Marijan Vlak,...a najviše Snješko Cerin.

Kao uvertira u utakmicu Dinamo-Osijek, 2006. godine, na stadionu u Maksimiru igrala se utakmica nogometašica.Nogometašice Dinama Maksimira su bile sjajne, tucet golova zabile su nogometašicama Marjana.Ma mislim, i Splićanke su bile sjajne...za vidjet...lijepe dame u lijepim narančastim dresovima...Nakon utakmice, nogometašice Dinama su također bile sjajne, slavile su osvajanje prvenstva tako što su se bacali prsima na travu.Često nogometaši tako slave, ali ovo je bilo zaista zanimljivo i nevjerojatno. I smiješno. Bilo je djevojaka i u gledalištu.Gledajući utakmicu, osim Dinamovih nastojanja da povede protiv Osijeka, gledao sam i navijačice.Tako sam primijetio i jednu djevojku koja je bila u zagrljaju neke dvojice pa se pitao kome je ona zapravo djevojka.Do izražaja je dolazila njena čudna kombinacija cipela i čarapa na cvijet, no dobro joj je stajalo.Od nogometaša me se posebno, kao i uvijek, dojmio hitri i srčani Ivan Bošnjak koji je na kraju i zabio jedini gol na utakmici.Fantastičan gol, silovit udarac, lopta se od stotive odbila u gol.I pri kraju utakmice, otišao sam. Nedaleko od stadiona ugledao sam onu djevojku.Bila je zagrljena s jednim dečkom, ali mislim da je to neki treći tj. da nije ni jedan od one dvojice.